ANTIOHIJA
Nekada
čuvena Antiohija danas se zove Antakija, a u upotrebi je još jedan njen naziv,
Hataj. Ima preko 200.000 stanovnika i glavni je grad provincije Hataj,
istorijske sirijske oblasti koju je 1938. godine anektirala, tj. otela Turska.
Grad su 300. pne osnovali Seleukidi, a kasnije je potpao pod rimsku vlast.
Antiohija je bila jedan od najranijih i najvažnijih centara hrišćanstva. Smatra
se da je naziv “hrišćanin„ prvi put upotrebljen baš u ovom gradu. Ovde je sve do
1268. godine bilo sedište Antiohijske patrijaršije (premešteno u Damask).
Antiohijska patrijaršija jedna je od 4 drevne patrijaršije Vaseljenske crkve.
Oko Antiohije su se sa Rimljanima otimali Sasanidi (Persijanci), a sa
Vizantincima Arapi. Godine 969. Vizantija je povratila grad od Arapa, a 1084.
zauzeli su ga Seldzuci, ali na kratko. Posle samo 14 godina njihove vlasti pao
je u ruke krstaša (1098 – 1268). Krstaše će sa Bliskog istoka, pa samim tim i
iz Antiohije najuriti Mameluci. Zatim sledi osmanlijska vlast nad ovim gradom.
Jedno vreme su Antiohijom upravljali Francuzi, sve dok je, kao što već rekoh,
nisu Turci anektirali 1938. godine.
![]() |
Antiohija. |
U Antiohiji smo se smestili malo dalje od
strogog centra i ujutru smo se upustili u ozbiljno pešačenje do znamenitosti
koje su nas zanimale. Elem, imalo je da se hoda, ali, za utehu, većina toga što
smo hteli da vidimo nalazilo se manje više na liniji bulevara gde nam je hotel,
koji se pruža, da kažemo, paralelno sa rekom Oront. Vrlo brzo počele su da se
pojavljuju lepe, stare kuće sa doksatima, drvenim prozorima i male, ali
raskošne kamene zgrade sa gotskim lukovima, balusterima na balkonima, ulaznim
portalima, što me je podsetilo na Alepo i Damask. Kakva crna Antakija, kakva
crna Turska, vidi se, bre, da je ovo bio sirijski grad.
Usput smo obišli Sermaje dzamiju sa interesantnim
drvenim krovom i balkonom na minaretu. Još malo pešačenja kroz zanimljiv deo
grada i stigosmo do Habibi Nadzar dzamije. Posvećena je Habibu, stolaru,
muslimanskom mučeniku iz Antiohije, koji je živeo u Hristovo vreme i prenosio
narodu Isusove poruke. Dzamija Habibi Nedzar je najstarija islamska bogomolja u
ovom mestu. Smatra se da je na njenoj lokaciji prvobitno stajao paganski hram,
koji je pretvoren u crkvu sv. Jovana Krstitelja, pa su je Arapi pretvorili u
dzamiju. Kasnije, kada su Antiohijom prvo ponovo zavladali Vizantinci, pa
Seldzuci, pa krstaši, pa Maeluci, čas je bila crkva, čas dzamija.
Sermaje dzamija. |
Habibi Nedzar dzamija. |
Odmah kod ove dzamije započinje ogromna
bazarska četvrt, ali mi smo produžili dalje, ostavivši bazar za kasniji
obilazak. Uputili smo se ka crkvi sv. Petra. U stvari, prvo smo se zaustavili
kod tzv. Muzejskog hotela. Naime, prilikom gradnje ovog modernog hotela naišlo
se na antičke ostatke Antiohije. U pitanju je lokalitet sa ogromnom površinom
pod mozaicima. Verovatno je projekat hotela u hodu izmenjen i prilagođen
arheološkom nalazištu, koje se na njegovom mestu nalazi. Tako sada Hotel leži
na moćnim čeličnim stubovima, a ispod njega je lokalitet. Sve je vrhunski
odrađeno, mozaici su zaštićeni i prezentovani. Iznad njih se nalaze šetne staze
za razgledanje. Ma, jednom rečju, fenomenalno! Hotel je zbog toga postao čuven
u svetu, a verovatno je to uticalo i na cene noćenja. Moguće je čak uzeti sobu
sa pogledom na određeni mozaik. Antiohijski muzej ubire prihod od ulaznica i
svima lepo.
Muzejski hotel. |
Dalje smo se uputili ka pećinskoj crkvi sv.
Petra na padini Mont Staurina (planina Krsta), koja važi za jednu od
najstarijih crkava na svetu. Nema u njoj bogzna šta da se vidi, nešto tragova
mozaika i fresaka, a ostalo je obična pećina. Najzanimljivija je kamena fasada
na ulazu, sa troje vrata i tri rozete iznad njih, koju su dozidali krstaši.
Međutim, i ova fasada je u 19. veku doživela neke prepravke. Prema tradiciji,
pećina je bila vlasništvo jevanđeliste Luke, koji je rođen u Antiohiji. Pošto
su i sv. Petar i sv. Pavle proveli po nekoliko godina u Antiohiji, gotovo
sigurno su propovedali u ovoj crkvi.
Crkva sv. Petra. |
Nakon crkve sv. Petra nastavili smo dalje ka
Hatajskom arheološkom muzeju. Šetnja kroz ovaj deo grada pokazala se baš
bezveze, pošto se prolazi kroz musavi deo, sa kojekakvim radionicama, servisima
i mehaničarskim radnjama. Hatajski arheološki muzej je čuven po neverovatnoj
kolekciji rimskih i vizantijskih mozaika. U njemu je izloženo 3500 m2
mozaika. I to kakvih! Ludilo! Nemoguće je tu neke od njih izdvojiti, jer je
svaki na svoj način fantastičan. Svi su dobri i oni sa mitološkim predstavama,
i sa geometrijskim motivima, i sa hrišćanskim. Neki ostavljaju bez daha i zbog svojih
gigantskih dimenzija. Neopisivo!
![]() |
Arheološki muzej. |
Osim mozaika ima tu i drugih artefakata, od
kojih mi je najviše privukla pažnju skulptura hetitskog kralja Šupiluliuma.
Glavna “mana” ovoga muzeja je ta što je ogroman i ispunjen neverovatnim delima,
tako da je nemoguće da se posle nekog vremena razgledanja ne umoriš i ne
izgubiš koncentraciju. Takav je bar kod mene bio slučaj, te se drugi deo
obilaska postavke sveo na mehaničko otaljavanje posla. Prosto me je sramota
pored kakvih sjajnih mozaika sam prošao bacivši samo letimičan pogled, a svaki
od njih je i te kako zasluživao da se stane, dobro osmotri i uživa u njemu. Po
izlasku iz muzeja bio sam premoren, zglobovi su me razbijali. Bukvalno sam se
opružio na jednu od klupa ispred i bar pola sata ležao na njoj kao klošar, ne
mareći za prolaznike.
U centar grada smo se vratili taksijem, a
onda pravac bazar. Šetali smo uskim kaldrmisanim ulicama punim šarene robe i
bučnih trgovaca. Nešto smo malo pazarili, a više smo uživali u ambijentu.
Uživali smo, bogami, i u kunefeu, najboljoj poslastici Bliskog istoka. Posetili
smo Ulu dzamiju, koja je najverovatnije podignuta tokom mamelučke vladavine. Na
kraju smo prošli i glavnom pešačkom ulicom Antakije.
Bazar. |
Ulu dzamija. |
Sve u svemu, dobra je Antiohija. Ima u njoj
svašta da se vidi, što i ne čudi jer je u pitanju drevni i slavni grad. Kao i u
Tarsusu i ovde sam stekao utisak da su stanovnici Antiohije nešto liberalniji
nego po mnogim drugim turskim gradovima. Iako je više od 80 godina pod vlašću
Turaka, vidi se da je to sirijski grad. Ima neki šmek kao Damask i Alepo.
Super je bila meni Antakija, iako sam je obišao sada već pradavne 2009! :) Pola stvari se ne sećam. Znam da sam spavao u mestu Samandag na obali, 20km odatle, ima tu onaj Titov tunel. Posle obilaska grada sam stopirao do Alepa. Ih, kad se samo setim...
ОдговориИзбришиJeste, odlična je. I ja se sa nostalgijom sećam mog putovanja u Siriju. Ja išao 2008. Tada sam samo prozujao kroz taj deo Turske, maltene bez zaustavljanja. U stvari, spavao sam u Adani.
ИзбришиZnaš šta mi je interesantno? To da smo se mi ''pogadjali'' ili sa godinom razlike išli u sve te zemlje Bliskog istoka po više puta! :) Kao da smo telepatski navodili jedan drugog da radimo iste stvari. :D
ОдговориИзбришиTo sam i ja provalio. Bas smo se pratili.
Избриши