недеља, 17. јул 2022.

Kolima do Antiohije 2022. (1. deo)

 

OD BEOGRADA DO BEJPAZARIJA

 

   Opet Turska, opet ista tročlana ekipa, samo ovaj put nismo išli mojim kolima, već drugarevim terencem Nisanom X-Trial. Cilj je bio stići do Antiohije (danas Antakija ili Hataj), a onda obalom do Dardanela i natrag. U rano jutro zapucali smo iz Beograda. Bugarsko – srpsku granicu prešli smo bez ikakvog čekanja i posle tri, četiri sata vožnje stigosmo na tursku granicu. Nakon što smo prošli bugarsku kontrolu i stali da se u fri-šopu snabdemo viskijem i cigaretama, ustanovili smo da je naš glavni vozač i vlasnik Nisana izgubio vozačku dozvolu. Muvali smo se tu bar sat vremena tragajući za tim dokumentom. Išli smo do bugarskih carinika i policajaca da proverimo da li ju je tamo zaboravio, gledali smo po fri-šopu, ali od vozačke ni traga. Na kraju smo odustali od dalje potrage i nastavili još to malo vožnje do Jedrena.

   Meni je ovo bio već treći put da sam u Jedrenama, ali pošto moji saputnici nisu do sada bili u ovom gradu, odveo sam ih na brzinu do Selimije, kao i Uč Šerefli dzamije, zatim im pokazao vizantijsku kulu i to je bilo to što je moglo da se vidi za tako kratko vreme. Usledila je šetnja po gradu i, naravno, tava dziger, odnosno lokalni specijalitet od dzigerice.

Selimija, Jedrene.


   Nakon što smo prenoćili u Jedrenama ujutro smo se uputili dalje ka Istanbulu. U Aziju smo prešli preko Javuz Sultan Selim mosta, a onda nastavili ka našem odredištu za taj dan, do Bejpazarija, grada nekih 100 km zapadno od Ankare. Predeli po prelasku u Aziju su prilično zeleni, šumoviti, a onda, kako se ide dalje na istok, postepeno tog zelenila je sve manje i manje, da bi tu malo pred Bejpazarijem to postala ona prava Anadolija, sa žutom sprženom travom, sa retkim kržljavim drvećem, pusta, široka, prostrana. Pretpostavljam da većina ljudi baš ne otkida na takav ambijent. Anadolija sigurno ne spada među najlepše delove sveta, ali meni je više nego gotivna. Iz nekog razloga, koji ne znam da obrazložim, dopadaju mi se takva prostranstva. Obožavam da se vozim po pustinjama, a ovaj deo Turske ima nešto pustinjsko u sebi. Ko zna šta bi rekli psiholozi? Verovatno bi imali neko objašnjenje zašto se ložim na ovakve predele.



   Po dolasku u Bejpazari naš auto je počeo da proizvodi nekakve čudne zvuke. Očito je bilo da je problem sa kočnicama. Smestili smo se u hotel, a onda otišli do autoservisa, gde je majstor ustanovio da su pločice završile svoju karijeru, kao i da još nešto, nisam shvatio šta, nije u redu. Ostavili smo automobil na popravci i dali se u obilazak Bejpazarija. Inače, popravka nas je izašla manje nego što bi nas koštala u Srbiji.

Bejpazari.


   Bejpazari je relativno mali grad sa dosta dobro očuvanom osmanskom arhitekturom, što u prevodu znači kuće sa doksatima i drvenim dekorisanim prozorima, kaldrmisane ulice, dzamije, bazari itd. Lepo, živopisno mesto, kakvih sam se doduše nagledao. Izabrao sam ga za spavanje, pre svega što nam je usput i što se nalazi na odgovarajućoj udaljenosti od Jedrena, a pošto moramo negde da noćimo, gledao sam da to ipak bude prijatan grad u kome ima šta da se vidi.

Bejpazari.


   Zbog tih osmanskih kuća, kojih ima oko 3000, Bejpazari je popularan kod turskih filmadzija koji snimaju filmove čije se radnje odvijaju u starijim vremenima. Posećuje ga i dosta turskih turista, pošto je udaljen svega 100 km od Ankare. Gde su turisti tu su i prodavnice suvenira i raznih domaćih specijaliteta, kao što su kobasice od oraha u onoj grožđanoj smesi, baklave, kojekakvi dzemovi, zrnevlje, začini, kafe, ratluci itd.



   Bejpazari je poznat i po gajenju šargarepe. Ovde se proizvodi 60% turske šargarepe. Zato se u centru grada nalazi spomenik ovom povrću. Naravno kič, kakav samo Turci znaju da naprave. Na sve strane se prodaje neki đus, sok od šargarepe, koji me se baš i nije dojmio.

Trg u Bejpazariju sa spomenikom šargarepi.


Нема коментара:

Постави коментар