среда, 11. децембар 2019.

Emilija - Romanja 2019. (1. deo)


EMILIJA – ROMANJA

   Italija mi je jedna od najinteresantnijih država. Po mojim kriterijumima, bukvalno svaki njen grad vredi posetiti. Zbog toga, planski, malo po malo obilazim ovu zemlju. Ovaj put sam hteo da idem u Napulj, ali su drugari bili za Ravenu, te smo par minuta pre kupovine avionskih karata bacali novčić i ja sam izgubio. Dakle, Ravena! Šta da se radi! Da budem precizniji, ovaj grad je bio samo glavni cilj našeg putovanja, međutim isplanirali smo da obiđemo još nekoliko mesta u Emiliji – Romanji. Pomenuta regija se, zapravo, sastoji od dve istorijske italijanske pokrajine Emilije i Romanje. Emilija je dobila ime po čuvenom antičkom putu Via Emilia, a Romanja po Romaniji, tj. nekadašnjoj vizantijskoj teritoriji čiji je glavni grad bila Ravena. Odlučili smo da osim Ravene obiđemo i Rimini, Feraru, Bolonju i malu državu San Marino.
   Da bi smo stigli do Ravene, prvo smo jednog jutra otišli kolima do Niša. Tu nas je dočekao prijatelj kod koga smo ostavili auto i koji nas je odvezao do aerodroma. U stvari, prethodno smo svratili na burek. Sa aerodroma Konstantin Veliki, koji je, inače, jako mali, leteli smo do Bolonje Air Serbijom. Karte su bile veoma jeftine, pošto se radilo o letovima iz Niša koje subvencioniše Vlada Srbije. Ne sumnjam da se radi o muljačini ovih naših bitangi na vlasti i onih iz Etihada, ali daj da ja iskoristim te povoljne letove, dok ih ima, pošto sumnjam da će to dugo potrajati.
   Odmah po sletanju u Bolonju odvezli smo se busom do železničke stanice, gde smo uhvatili voz za Rimini, naše prvo odredište na ovom putovanju. Pre nego što smo stigli u ovaj grad prešli smo reku Rubikon. Mnogo pre nas, 49. pne istu reku je tokom građanskog rata prešao Cezar sa svojim legijama i to uprkos zabrani senata. Da malo pojasnim. On je tada iz oblasti Gala prešao na teritoriju Rima, da bi se obračunao sa svojim protivnicima. Tom prilikom izgovorio je čuvenu rečenicu „Alea iacta est“ – kocka je bačena! Ja nisam rekao ništa značajno niti mudro dok me je voz prevozio preko ove rečice.
   Po dolasku u Rimini smestili smo se u neki hostel, a onda otišli da nešto prezalogajimo. Klopali smo one njihove piadine, koje su u stvari obični sendviči, samo što je umesto hleba nekakva tortilja. Možeš misliti!
Rimini.

   Ove piadine smo jeli u jednom lokalu na obodu parka koji nosi ime Federika Felinija, najpoznatijeg žitelja ovoga grada. Osim parka sa njegovim imenom i spomenikom, u Riminiju postoji i muzej posvećen ovom režiseru, a na sve strane su iscrtani murali sa scenama iz njegovih filmova. Ja sam na sve to, za razliku od mojih saputnika, bio ravnodušan pošto ne spadam u poštovaoce ovoga filmadzije. Da budem iskren, nekako sam, na jedvite jade, odgledao „Amarkord“ i posle toga mi nije padalo na pamet da pogledam neki drugi njegov film. Inače, u Riminiju je rođen i Hugo Prat, autor stripa Korto Malteze. Kad smo već kod poznatih ličnosti Emilije – Romanje, da spomenem i to da se negde otprilike na pola puta od Riminija do Bolonje nalazi Predapio, mesto gde je rođen Benito Musolini. Njegovu rodnu kuću, palatu gde je živeo i grobnicu danas masovno posećuju italijanski, pa i evropski neofašisti. Zbog ovih „hodočasnika“ po gradu se prodaju suveniri sa njegovim likom i fašističkim simbolima. Jednom rečju, cveta turizam.
   Posle skromnog i skupog obroka otišli smo do plaže da se malo izbanjamo. Rimini je, verovatno, najviše zahvaljujući svojoj 15 kilometara dugoj peščanoj plaži postao jedno od najpoznatijih evropskih letovališta sa preko 1000 hotela. O broju barova i restorana da i ne pričam. Nakon plivanja u Jadranu promuvali smo se tim turističkim delom grada uz plažu, koji je, naravno, bio krcat turistima. Ja uopšte nisam ljubitelj toga, međutim Rimini je ozbiljan grad sa oko 150.000 stanovnika. To je mesto sa dugom i zanimljivom istorijom u kome ima svašta da se vidi, tako da, eto, nađe se i po nešto za nas „nenormalne“, koje ne zanima ležanje na plaži i sunčanje, pa smo to ostavili za sledeći dan.


Нема коментара:

Постави коментар