субота, 24. новембар 2018.

Rim 2018. (7. deo)


DAN 7

   Svanuo je dan koga sam se malo pribojavao. Naime, na red je došla Via Apia, što je podrazumevalo dosta pešačenja, koje nikako ne prija mojim krndavim zglobovima. Šta da se radi, dok mogu hodaću, a posle, videćemo! U stvari, nisam se odmah uputio ka Apijevom putu, već sam prvo krenuo da vidim Karakaline terme. Usput sam prošao pored Dolabelinog luka, koga su 10. godine podigla dva senatora, Dolabela i Silan. Preko puta njega nalaze se ostaci akvadukta Via Klaudija.
Dolabelin luk.

   Otišao sam i do bazilike sv. Jovana i Pavla na brdu Celijan. Ova crkva je podignuta 398. godine na mestu gde su živeli Jovan i Pavle, dva rimska vojnika – mučenika, koji su nastradali 362. godine za vreme Julijana II, poznatog i kao Otpadnik. Prilikom gradnje ove bogomolje iskorišćeni su ostaci nekadašnjeg Klaudijevog hrama, koji su i danas vidljivi. Inače, Klaudijev hram je svome deifikovanom mužu podigla njegova 4. žena Agripina, koja ga je verovatno i otrovala. Glavni razlog za moj dolazak na ovo mesto bile su rimske kuće koje su pronađene ispod bazilike. Radi se o dvadesetak prostorija, od kojih su mnoge oslikane. Nažalost, tog dana je ovaj mali podzemni muzej bio zatvoren.
Ostaci Klaudijevog hrama inkorporirani u crkvu sv. Jovana i Pavla.

   Nastavio sam dalje, prošao pored još jedne od kapija Aurelijanovih bedema, Porte Metronije, i ubrzo stigao do Karakalinih termi. Uh, kakva monumentalnost! Samo frigidarijum (prostorija sa hladnom vodom) je bila dimenzija 56 x 24 metara. Iznad kaldarijuma (prostorija sa vrućom vodom) nalazila se kupola prečnika 35 metara. Sačuvani zidovi dosežu visinu od 33 metra. Ove terme su imale i otvoreni bazen (natatio), koji su grejala velika bronzana ogledala. Imale su i palestru (vežbalište), kao i javnu biblioteku. Sagrađen je i poseban akvadukt koji ih je snabdevao vodom. Karakaline terme su zauzimale prostor od 25 hektara i procenjuje se da su mogle da prime 1.600 ljudi. Podovi su bili prekriveni mozaicima, koji su dobrim delom i danas sačuvani, dok su tavanice napravljene od pozlaćene bronze. Po celom kompleksu su bile raspoređene brojne skulpture, kao što su recimo Farneze Herkul i Farneze bik, koji se danas nalaze u muzeju u Napulju.
Karakaline terme.

   Karakaline terme su građene od 212. do 216. godine. Naravno, njihova izgradnja je bila i neka vrsta političke propagande ovoga cara. Karakala je bio sin Septimija Severa i nije baš ostao upamćen kao omiljeni vladar. Naime, Septimije je zamislio da posle njegove smrti Karakala vlada zajedno sa bratom Getom, međutim ovi su se ubrzo posvađali. Njihova majka Julija Domna je organizovala susret pomirenja, ali Karakala je udesio bratovljevo ubistvo na tom sastanku. Nakon što se rešio rivala krenuo je sa likvidacijama Getinih pristalica. Osim toga naredio je damnatio memori, odnosno „brisanje sećanja“ na svoga brata. Inače, Karakala je poznat i po tome što je ubio svoju bivšu ženu i tasta, kao i decu koju je imao sa njom. Ovaj imperator će najviše od svega ostati upamćen po svom ediktu, kojim je svim državljanima carstva dao rimsko građansko pravo. Mnogi razlog za ovaj njegov potez vide u nedostatku novca, koji je besomučno trošio za izgradnju velelepnih zdanja, pošto oni koji nisu imali rimsko građansko pravo nisu ni plaćali porez. Karakala se ložio na Aleksandra Velikog, te je po ugledu na njega vodio ratove na istoku. Tokom jednog istočnog pohoda je i nastradao u Anadoliji. Ubio ga je telohranitelj i to dok je ovaj pišao.
Karakaline terme.

   Nakon obilaska Karakalinih termi nastavio sam dalje i izbio na Porta Latinu, još jednu od gradskih kapija. Njen današnji izgled uglavnom potiče iz vremena Honorija. Planirao sam i da obiđem grobnicu Scipiona, kao i obližnji kolumbarijum. Radi se o zanimljivim lokalitetima, koji su, nažalost, bili zatvoreni. Njih je moguće posetiti samo uz prethodnu najavu. Tu sam se neko vreme muvao, fotografisao kroz rešetke i propinjao se preko ograde ne bi li išta video.
Porta Latina.

Grobnica Scipiona.

   Na kraju sam nastavio dalje do Druzovog luka i Porte San Sebastijano. Što se tiče ovog slavoluka, mnogo toga tu nije najjasnije. Ne zna se ni kada je napravljen, niti na koga se Druza odnosi. Ne zna se ni da li je u pitanju deo luka sa tri prolaza ili se možda od tih bočnih lukova odustalo još tokom gradnje. Nekada je preko njega prolazio akvadukt Antoninijana. Danas vidljiva nadgradnja nad njim je iz mlađeg perioda.
Druzov luk.

   Bukvalno desetak metara od Druzovog luka nalazi se Porta san Sebastijano, još jedna od kapija Aurelijanovih bedema. Nakon toliko puta pominjanja ovih zidina, red je da se malo osvrnem i na tu fortifikaciju. Radi se o bedemu koji je štitio Rim od varvara. Okruživao je svih sedam brda, kao i Marsovo polje. Podsetimo se, na početku rimske države postojao je Servijev zid, koji je čuvao grad, a onda je Rim prerastao u silu koja se prostirala na tri kontinenta i nikakva zaštita prestonice joj nije bila potrebna. Stvari su se drastično promenila u 3. veku, kada su se varvarska plemena sve više i više zaletala na Rimsko carstvo. Gradnju Aurelijanovih bedema započeo je, što se vidi iz naziva, car Aurelijan 271. godine, a završio ih je Prob 275. godine. Oba ova imperatora su bili „Sremci“, odnosno rođeni su u okolini Sirmijuma. Aurelijan je nakon smrti Klaudija Gotskog savladao njegovog brata Kvintila i postao car. Grčevito je branio carstvo, koje je u to vreme napadano sa svih strana. Ratovao je protiv Gota, kao i protiv Vandala, Markomana i Gala. Porazio je Zenobiju, vladarku Palmire i povratio izgubljene teritorije na istoku, uključujući i Egipat. Uz sve to borio se i protiv nekoliko rimskih uzurpatora. Uvideo je i da je Dakiju nemoguće više braniti, te se povukao iz nje. Može se reći i da je u priličnoj meri stabilizovao privrednu i ekonomsku situaciju u carstvu. Ubijen je tokom svog pohoda na Persiju. Nasledio ga je Tacit, koji je kratko vladao i za koga nije jasno da li je ubijen ili je umro. Njegovog brata Florijana savladao je Prob, Aurelijanov vojskovođa. Tako je Prob došao na vlast. On je imao dosta vojnih uspeha i to kako protiv drugih pretendenata na presto, tako i protiv raznih varvara. Ubili su ga 282. godine u Sirmijumu njegovi vojnici, koje je po vrelom letnjem danu terao da kopaju neke kanale. Inače, smatra se da je Prob zaslužan za početak uzgajanja vinove loze na Fruškoj gori.
Aurelijanovi bedemi.

   Elem, to bi bio kratak istorijat dva rimska cara koji su zaslužni za izgradnju Aurelijanovih bedema. Ovi zidovi su bili dugi 19 km, debeli 3,5 m, visoki 8 m i  ojačani sa 381 kulom. Pošto se sa gradnjom Aurelijanovih bedema žurilo, zbog realne varvarske opasnosti, mnoge starije građevine su uključene u ovu fortifikaciju, kao što su recimo amfiteatar Kastrense, Kastra Pretorija itd.
Aurelijanovi bedemi.

   U pomenutoj Porti San Sebastijano danas je smešten muzej Aurelijanovih zidina. Ova kapija se tokom antičkog perioda zvala Porta Apija, a današnji naziv je dobila u 15. veku zbog blizine Bazilike San Sebastijano. Nadograđena je za vreme Honorija. Bočne kule su povećane i između njih je napravljen koridor, tj. hodnik koji ih je povezivao. Donji, kameni deo kapije je pun urezanih starih grafita. Posebno se ističe crtež Arhanđela Mihajla kako ubija zmaja. Ovaj grafit je posvećen jednoj bici iz 14. veka. Pročitah negde i da postoji natpis iz 1536. godine, koji ja nisam zapazio, u čast ulaska u Rim Karla V, cara Svetog rimskog carstva. Tom prilikom je Porta San Sebastijano preuređena u neku vrstu slavoluka. Kroz ovu kapiju je 1571. godine prošla i trijumfalna procesija u čast Markantonija, admirala papske flote, pobednika u bici kod Lepanta. Tom prilikom je kroz Portu San Sebastijano provedeno u okovima i 170 turskih zarobljenika.
Porta San Sebastijano.

   Čim sam prošao kroz ovu kapiju našao sam se na najčuvenijem rimskom putu Via Apia. Ova drevna cesta je spajala Rim sa Kapuom, a zatim se produžavala sve do Brindizija. Nosi ime Apija Klaudija Cesusa, cenzora zaduženog za izgradnju prve deonice 312. godine pne. U pitanju je prvi pravi rimski put. Njegova gradnja je imala, pre svega, strateški značaj, odnosno služio je za snabdevanje trupa tokom Samnitskih ratova.
Via Apia.

   Rimski putevi su ozbiljno građeni. Na njihovim trasama se kopalo sve do stene, tj. čvrste podloge, a onda se stavljalo 4 sloja različitog materijala: statumen (cement), rudus (pesak i šljunak), nukleus (mešavina peska, opeke i kreča), suma krusta (kamen ili cement). Sredina dzade je bila ispupčena radi odvoda vode. Važni putevi su bili širine i do 10 metara. Duž puteva su postavljani miljokazi i podizani konaci, kao i stanice za menjanje konja. Pošto je sahranjivanje bilo zabranjeno u gradovima, često se duž rimskih puteva u blizini naselja mogu videti brojne grobnice.
Kuće sa antičkim spolijama na Apijevom putu.


   Negde na početku Via Apie postoji mogućnost iznajmljivanja bicikla što čini mnogo lakšim obilaženje deonice koja vas zanima. Međutim, nije bilo slobodnih bajseva, pa sam, pošto me je mrzelo da čekam, nastavio pešaka. Prvo sam posetio crkvu Domine Kvo Vadis. Podignuta je na mestu gde je prema legendi Sveti Petar sreo Isusa Hrista i pitao ga „Gospodaru kuda ideš“, a ovaj mu odgovorio „Idem u Rim da me razapnu“. U centru ove male crkve nalaze se dva otiska stopala u kamenu, koja se pripisuju Hristu. Zato se u zvaničnom nazivu ove bogomolje, posvećenoj sv. Mariji pominje i reč „stopala“. Inače, ovi otisci su kopije, a original se čuva u Bazilici San Sebastijano. Pošto sam arheolog, a uz to i nisam neki vernik, znam da se radi o rimskom ex votu, sa delovima tela, koji su pronalaženi na mnogim mestima širom nekadašnjeg rimskog carstva. Preko puta ove crkve nalazi se velika cilindrična grobnica Priscile, koja je u 11. veku služila kao mala tvrđava.
Crkva Domine Kvo Vadis.

   Nastavio sam dalje Apijevim putem i super mi je bilo dok sam hodao ovom drevnom trasom. Ne znam kako da opišem taj moj „super“ osećaj. Na tom delu kojim sam pešačio nema baš da se vidi bogzna šta, osim poneke grobnice, priroda je, onako, ok, ali ništa posebno, međutim iz nekog, ko zna kog razloga, meni je baš bilo lepo.
Via Apia.


   I tako sam došao do fenomenalnog kompleksa Vile Maksencija. Ovaj car je ovde, osim palate, koja je slabo očuvana, podigao i stadion, tj. Cirkus Maksencijus. Za razliku od palate, stadion je u odličnom stanju. Dugačak je 520 metara, širok 108 metara i mogao je da primi 23.000 gledalaca. Nekada se na njegovoj spini (barijeri po sredini) nalazio obelisk. Taj egipatski spomenik se baš naputovao. Prvo iz Egipta u Rim, pa su ga tu šetali, da bi u 17. veku bilo planirano da ode u Englesku, ali je na kraju završio na trgu Navona. Sudeći po istorijskim izvorima, na Maksencijevom stadionu su samo jednom održane trke. To su bile inauguralne, ali ujedno i funeralne, pošto je u to vreme (309.) umro Maksencijev sin Romul, kome je na kraju ovaj cirk i posvećen.

Maksencijev stadion.
Spina na Maksencijevom stadionu.


   U okviru ovog velikog kompleksa nalazi se i Mauzolej Romula. Pretpostavlja se da je grobnicu Maksencije pripremao za sebe, naravno i za članove svoje porodice, odnosno da nije namenski izgrađen za Romula. U pitanju je kružna građevina, čiji gornji sprat nije opstao, ali je zato sjajno očuvano prizemlje sa masivnim centralnim stubom u sredini.
Mauzolej Romula.


   Nedaleko odavde nalazi se grobnica iz 1. veka pne. Cecilija Metele, ćerke jednog konzula i žene Marka Licinija Krasa. Ova grobnica je takođe cilindričnog oblika, visine 12 m, a nalazi se na četvrtastom podijumu visokom preko 8 m, tako da je ukupne visine skoro 22 metra. Prečnik joj je oko 30 metara. Nekada je bila ukrašena bukranionima (kamenim volovskim glavama) zbog čega je ceo ovaj kraj nazvan Kapo di Bove. Mnogo godina kasnije uz grobnicu je dozidano malo utvrđenje (Kaetani kastel). Preko puta ovog zdanja nalaze se ostaci crkve sv. Nikole iz 1303. godine.
Grobnica Cecilije Metele.

Grobnica Cecilije Metele i Kaetani kastel.


   Za kraj sam ostavio crkvu San Sebastijano i njene katakombe. U ovom delu, da kažemo na početku, Via Apie postoji veći broj ovih podzemnih nekropola. Logično, pošto je u to vreme sahranjivanje bilo zabranjeno unutar gradova. Sam naziv „katakombe“ potiče od toponima „Ad Catacumbas“, kojim je označavan predeo između drugog i trećeg miljokaza na Apijevom putu. Ovakav način sahranjivanja je orijentalnog porekla, mada to nije bilo strano ni starim italskim narodima. Što se tiče samih rimskih katakombi, one se pojavljuju još u 2. veku, ali svoj vrhunac imaju u drugoj polovini 3. i u prvoj polovini 4. veka. Sa njihovom upotrebom se završava u 5. veku.
   Rimske katakombe predstavljaju komplikovani sistem hodnika, koji se ukrštaju pod pravim uglovima. Duž tih hodnika su po zidovima uklesani, kao niše, grobovi (lokulusi). Na određenim mestima ti hodnici su prošireni u neku vrstu grobnih odaja (cubiculum). Postoje i grobnice u obliku niša, ali sa lukom (akrosolijum). Katakombe su obično ukopane u više međusobno povezanih nivoa pod zemljom (najčešće do 5). U početku su služile isključivo za sahranjivanje. Kasnije su se u njima skrivali progonjeni hrišćani, da bi potom služile i za obavljanje liturgija. Posebno se povezuju sa kultovima mučenika.
   Ove koje sam ja posetio nose ime sv. Sebastijana, koji je ubijen za vreme Dioklecijana, čiji je bio komandant dvorske garde. Bio je hrišćanin i pošto je spasavao svoje drugove po veri, ubijen je po nalogu samog cara. Inače, tokom mog „trekinga“ Via Apiom, od svih okolnih katakombi samo su ove bile otvorene za posetu, tako da nisam imao šta tu mnogo da biram. Katakombe San Sebastijan se sastoje od četiri podzemna nivoa. Ulazak je moguć samo u grupi sa vodičem, odnosno sveštenikom. Ovaj moj je bio neki žutać, odnosno azijski katolik. Trudio se da bude zanimljiv i duhovit. Na humor se izgleda lože svi turistički vodiči, pa eto na to nisu imuna ni sveštena lica zadužena za turiste. Sve u svemu bio je ok. Kao što sam i očekivao, poseta katakombama je bila veoma zanimljiva. Sa izlaskom na svetlo dana završio se i moj planirani obilazak Via Apie. Gradskim busem sam se vratio natrag u centar Rima i nekako se dovukao do hotelske sobe.

Нема коментара:

Постави коментар