DAN 7
Svanuo je dan koga sam se malo pribojavao. Naime, na red je došla
Via Apia, što je podrazumevalo dosta pešačenja, koje nikako ne prija mojim
krndavim zglobovima. Šta da se radi, dok mogu hodaću, a posle, videćemo! U
stvari, nisam se odmah uputio ka Apijevom putu, već sam prvo krenuo da vidim
Karakaline terme. Usput sam prošao pored Dolabelinog luka, koga su 10. godine
podigla dva senatora, Dolabela i Silan. Preko puta njega nalaze se ostaci
akvadukta Via Klaudija.
Dolabelin luk. |
Otišao sam i do bazilike sv. Jovana i Pavla
na brdu Celijan. Ova crkva je podignuta 398. godine na mestu gde su živeli Jovan
i Pavle, dva rimska vojnika – mučenika, koji su nastradali 362. godine za vreme
Julijana II, poznatog i kao Otpadnik. Prilikom gradnje ove bogomolje iskorišćeni
su ostaci nekadašnjeg Klaudijevog hrama, koji su i danas vidljivi. Inače,
Klaudijev hram je svome deifikovanom mužu podigla njegova 4. žena Agripina,
koja ga je verovatno i otrovala. Glavni razlog za moj dolazak na ovo mesto bile
su rimske kuće koje su pronađene ispod bazilike. Radi se o dvadesetak
prostorija, od kojih su mnoge oslikane. Nažalost, tog dana je ovaj mali
podzemni muzej bio zatvoren.
Ostaci Klaudijevog hrama inkorporirani u crkvu sv. Jovana i Pavla. |
Nastavio sam dalje, prošao pored još jedne
od kapija Aurelijanovih bedema, Porte Metronije, i ubrzo stigao do Karakalinih
termi. Uh, kakva monumentalnost! Samo frigidarijum (prostorija sa hladnom
vodom) je bila dimenzija 56 x 24 metara. Iznad kaldarijuma (prostorija sa
vrućom vodom) nalazila se kupola prečnika 35 metara. Sačuvani zidovi dosežu
visinu od 33 metra. Ove terme su imale i otvoreni bazen (natatio), koji su
grejala velika bronzana ogledala. Imale su i palestru (vežbalište), kao i javnu
biblioteku. Sagrađen je i poseban akvadukt koji ih je snabdevao vodom.
Karakaline terme su zauzimale prostor od 25 hektara i procenjuje se da su mogle
da prime 1.600 ljudi. Podovi su bili prekriveni mozaicima, koji su dobrim delom
i danas sačuvani, dok su tavanice napravljene od pozlaćene bronze. Po celom
kompleksu su bile raspoređene brojne skulpture, kao što su recimo Farneze
Herkul i Farneze bik, koji se danas nalaze u muzeju u Napulju.
Karakaline terme. |
Karakaline terme su građene od 212. do 216.
godine. Naravno, njihova izgradnja je bila i neka vrsta političke propagande
ovoga cara. Karakala je bio sin Septimija Severa i nije baš ostao upamćen kao
omiljeni vladar. Naime, Septimije je zamislio da posle njegove smrti Karakala
vlada zajedno sa bratom Getom, međutim ovi su se ubrzo posvađali. Njihova majka
Julija Domna je organizovala susret pomirenja, ali Karakala je udesio bratovljevo
ubistvo na tom sastanku. Nakon što se rešio rivala krenuo je sa likvidacijama
Getinih pristalica. Osim toga naredio je damnatio memori, odnosno „brisanje
sećanja“ na svoga brata. Inače, Karakala je poznat i po tome što je ubio svoju
bivšu ženu i tasta, kao i decu koju je imao sa njom. Ovaj imperator će najviše
od svega ostati upamćen po svom ediktu, kojim je svim državljanima carstva dao
rimsko građansko pravo. Mnogi razlog za ovaj njegov potez vide u nedostatku
novca, koji je besomučno trošio za izgradnju velelepnih zdanja, pošto oni koji
nisu imali rimsko građansko pravo nisu ni plaćali porez. Karakala se ložio na
Aleksandra Velikog, te je po ugledu na njega vodio ratove na istoku. Tokom jednog
istočnog pohoda je i nastradao u Anadoliji. Ubio ga je telohranitelj i to dok
je ovaj pišao.
Karakaline terme. |
Nakon obilaska Karakalinih termi nastavio
sam dalje i izbio na Porta Latinu, još jednu od gradskih kapija. Njen današnji
izgled uglavnom potiče iz vremena Honorija. Planirao sam i da obiđem grobnicu
Scipiona, kao i obližnji kolumbarijum. Radi se o zanimljivim lokalitetima, koji
su, nažalost, bili zatvoreni. Njih je moguće posetiti samo uz prethodnu najavu.
Tu sam se neko vreme muvao, fotografisao kroz rešetke i propinjao se preko
ograde ne bi li išta video.
Porta Latina. |
Grobnica Scipiona. |
Na kraju sam nastavio dalje do Druzovog luka
i Porte San Sebastijano. Što se tiče ovog slavoluka, mnogo toga tu nije
najjasnije. Ne zna se ni kada je napravljen, niti na koga se Druza odnosi. Ne
zna se ni da li je u pitanju deo luka sa tri prolaza ili se možda od tih bočnih
lukova odustalo još tokom gradnje. Nekada je preko njega prolazio akvadukt
Antoninijana. Danas vidljiva nadgradnja nad njim je iz mlađeg perioda.
Druzov luk. |
Bukvalno desetak metara od Druzovog luka
nalazi se Porta san Sebastijano, još jedna od kapija Aurelijanovih bedema.
Nakon toliko puta pominjanja ovih zidina, red je da se malo osvrnem i na tu
fortifikaciju. Radi se o bedemu koji je štitio Rim od varvara. Okruživao je
svih sedam brda, kao i Marsovo polje. Podsetimo se, na početku rimske države
postojao je Servijev zid, koji je čuvao grad, a onda je Rim prerastao u silu
koja se prostirala na tri kontinenta i nikakva zaštita prestonice joj nije bila
potrebna. Stvari su se drastično promenila u 3. veku, kada su se varvarska
plemena sve više i više zaletala na Rimsko carstvo. Gradnju Aurelijanovih
bedema započeo je, što se vidi iz naziva, car Aurelijan 271. godine, a završio
ih je Prob 275. godine. Oba ova imperatora su bili „Sremci“, odnosno rođeni su
u okolini Sirmijuma. Aurelijan je nakon smrti Klaudija Gotskog savladao
njegovog brata Kvintila i postao car. Grčevito je branio carstvo, koje je u to
vreme napadano sa svih strana. Ratovao je protiv Gota, kao i protiv Vandala,
Markomana i Gala. Porazio je Zenobiju, vladarku Palmire i povratio izgubljene
teritorije na istoku, uključujući i Egipat. Uz sve to borio se i protiv
nekoliko rimskih uzurpatora. Uvideo je i da je Dakiju nemoguće više braniti, te
se povukao iz nje. Može se reći i da je u priličnoj meri stabilizovao privrednu
i ekonomsku situaciju u carstvu. Ubijen je tokom svog pohoda na Persiju.
Nasledio ga je Tacit, koji je kratko vladao i za koga nije jasno da li je
ubijen ili je umro. Njegovog brata Florijana savladao je Prob, Aurelijanov
vojskovođa. Tako je Prob došao na vlast. On je imao dosta vojnih uspeha i to
kako protiv drugih pretendenata na presto, tako i protiv raznih varvara. Ubili
su ga 282. godine u Sirmijumu njegovi vojnici, koje je po vrelom letnjem danu
terao da kopaju neke kanale. Inače, smatra se da je Prob zaslužan za početak
uzgajanja vinove loze na Fruškoj gori.
Aurelijanovi bedemi. |
Elem, to bi bio kratak istorijat dva rimska
cara koji su zaslužni za izgradnju Aurelijanovih bedema. Ovi zidovi su bili
dugi 19 km, debeli 3,5 m, visoki 8 m i
ojačani sa 381 kulom. Pošto se sa gradnjom Aurelijanovih bedema žurilo,
zbog realne varvarske opasnosti, mnoge starije građevine su uključene u ovu
fortifikaciju, kao što su recimo amfiteatar Kastrense, Kastra Pretorija itd.
Aurelijanovi bedemi. |
U pomenutoj Porti San Sebastijano danas je
smešten muzej Aurelijanovih zidina. Ova kapija se tokom antičkog perioda zvala
Porta Apija, a današnji naziv je dobila u 15. veku zbog blizine Bazilike San
Sebastijano. Nadograđena je za vreme Honorija. Bočne kule su povećane i između
njih je napravljen koridor, tj. hodnik koji ih je povezivao. Donji, kameni deo
kapije je pun urezanih starih grafita. Posebno se ističe crtež Arhanđela
Mihajla kako ubija zmaja. Ovaj grafit je posvećen jednoj bici iz 14. veka. Pročitah
negde i da postoji natpis iz 1536. godine, koji ja nisam zapazio, u čast ulaska
u Rim Karla V, cara Svetog rimskog carstva. Tom prilikom je Porta San
Sebastijano preuređena u neku vrstu slavoluka. Kroz ovu kapiju je 1571. godine
prošla i trijumfalna procesija u čast Markantonija, admirala papske flote,
pobednika u bici kod Lepanta. Tom prilikom je kroz Portu San Sebastijano
provedeno u okovima i 170 turskih zarobljenika.
Porta San Sebastijano. |
Čim sam prošao kroz ovu kapiju našao sam se
na najčuvenijem rimskom putu Via Apia. Ova drevna cesta je spajala Rim sa
Kapuom, a zatim se produžavala sve do Brindizija. Nosi ime Apija Klaudija
Cesusa, cenzora zaduženog za izgradnju prve deonice 312. godine pne. U pitanju
je prvi pravi rimski put. Njegova gradnja je imala, pre svega, strateški značaj,
odnosno služio je za snabdevanje trupa tokom Samnitskih ratova.
Via Apia. |
Rimski putevi su ozbiljno građeni. Na
njihovim trasama se kopalo sve do stene, tj. čvrste podloge, a onda se
stavljalo 4 sloja različitog materijala: statumen (cement), rudus (pesak i
šljunak), nukleus (mešavina peska, opeke i kreča), suma krusta (kamen ili
cement). Sredina dzade je bila ispupčena radi odvoda vode. Važni putevi su bili
širine i do 10 metara. Duž puteva su postavljani miljokazi i podizani konaci,
kao i stanice za menjanje konja. Pošto je sahranjivanje bilo zabranjeno u
gradovima, često se duž rimskih puteva u blizini naselja mogu videti brojne
grobnice.
Kuće sa antičkim spolijama na Apijevom putu. |
Negde na početku Via Apie postoji mogućnost
iznajmljivanja bicikla što čini mnogo lakšim obilaženje deonice koja vas
zanima. Međutim, nije bilo slobodnih bajseva, pa sam, pošto me je mrzelo da
čekam, nastavio pešaka. Prvo sam posetio crkvu Domine Kvo Vadis. Podignuta je
na mestu gde je prema legendi Sveti Petar sreo Isusa Hrista i pitao ga
„Gospodaru kuda ideš“, a ovaj mu odgovorio „Idem u Rim da me razapnu“. U centru
ove male crkve nalaze se dva otiska stopala u kamenu, koja se pripisuju Hristu.
Zato se u zvaničnom nazivu ove bogomolje, posvećenoj sv. Mariji pominje i reč
„stopala“. Inače, ovi otisci su kopije, a original se čuva u Bazilici San
Sebastijano. Pošto sam arheolog, a uz to i nisam neki vernik, znam da se radi o
rimskom ex votu, sa delovima tela, koji su pronalaženi na mnogim mestima širom
nekadašnjeg rimskog carstva. Preko puta ove crkve nalazi se velika cilindrična
grobnica Priscile, koja je u 11. veku služila kao mala tvrđava.
Crkva Domine Kvo Vadis. |
Nastavio sam dalje Apijevim putem i super mi je
bilo dok sam hodao ovom drevnom trasom. Ne znam kako da opišem taj moj „super“
osećaj. Na tom delu kojim sam pešačio nema baš da se vidi bogzna šta, osim poneke
grobnice, priroda je, onako, ok, ali ništa posebno, međutim iz nekog, ko zna
kog razloga, meni je baš bilo lepo.
Via Apia. |
I tako sam došao do fenomenalnog kompleksa
Vile Maksencija. Ovaj car je ovde, osim palate, koja je slabo očuvana, podigao
i stadion, tj. Cirkus Maksencijus. Za razliku od palate, stadion je u odličnom
stanju. Dugačak je 520 metara, širok 108 metara i mogao je da primi 23.000
gledalaca. Nekada se na njegovoj spini (barijeri po sredini) nalazio obelisk.
Taj egipatski spomenik se baš naputovao. Prvo iz Egipta u Rim, pa su ga tu
šetali, da bi u 17. veku bilo planirano da ode u Englesku, ali je na kraju
završio na trgu Navona. Sudeći po istorijskim izvorima, na Maksencijevom
stadionu su samo jednom održane trke. To su bile inauguralne, ali ujedno i
funeralne, pošto je u to vreme (309.) umro Maksencijev sin Romul, kome je na
kraju ovaj cirk i posvećen.
Maksencijev stadion. |
Spina na Maksencijevom stadionu. |
U okviru ovog velikog kompleksa nalazi se i
Mauzolej Romula. Pretpostavlja se da je grobnicu Maksencije pripremao za sebe,
naravno i za članove svoje porodice, odnosno da nije namenski izgrađen za
Romula. U pitanju je kružna građevina, čiji gornji sprat nije opstao, ali je
zato sjajno očuvano prizemlje sa masivnim centralnim stubom u sredini.
Mauzolej Romula. |
Nedaleko odavde nalazi se grobnica iz 1.
veka pne. Cecilija Metele, ćerke jednog konzula i žene Marka Licinija Krasa.
Ova grobnica je takođe cilindričnog oblika, visine 12 m, a nalazi se na
četvrtastom podijumu visokom preko 8 m, tako da je ukupne visine skoro 22
metra. Prečnik joj je oko 30 metara. Nekada je bila ukrašena bukranionima
(kamenim volovskim glavama) zbog čega je ceo ovaj kraj nazvan Kapo di Bove.
Mnogo godina kasnije uz grobnicu je dozidano malo utvrđenje (Kaetani kastel).
Preko puta ovog zdanja nalaze se ostaci crkve sv. Nikole iz 1303. godine.
Grobnica Cecilije Metele. |
Grobnica Cecilije Metele i Kaetani kastel. |
Za kraj sam ostavio crkvu San Sebastijano i
njene katakombe. U ovom delu, da kažemo na početku, Via Apie postoji veći broj
ovih podzemnih nekropola. Logično, pošto je u to vreme sahranjivanje bilo
zabranjeno unutar gradova. Sam naziv „katakombe“ potiče od toponima „Ad
Catacumbas“, kojim je označavan predeo između drugog i trećeg miljokaza na
Apijevom putu. Ovakav način sahranjivanja je orijentalnog porekla, mada to nije
bilo strano ni starim italskim narodima. Što se tiče samih rimskih katakombi,
one se pojavljuju još u 2. veku, ali svoj vrhunac imaju u drugoj polovini 3. i
u prvoj polovini 4. veka. Sa njihovom upotrebom se završava u 5. veku.
Rimske katakombe predstavljaju komplikovani
sistem hodnika, koji se ukrštaju pod pravim uglovima. Duž tih hodnika su po
zidovima uklesani, kao niše, grobovi (lokulusi). Na određenim mestima ti
hodnici su prošireni u neku vrstu grobnih odaja (cubiculum). Postoje i grobnice
u obliku niša, ali sa lukom (akrosolijum). Katakombe su obično ukopane u više
međusobno povezanih nivoa pod zemljom (najčešće do 5). U početku su služile
isključivo za sahranjivanje. Kasnije su se u njima skrivali progonjeni
hrišćani, da bi potom služile i za obavljanje liturgija. Posebno se povezuju sa
kultovima mučenika.
Ove koje sam ja posetio nose ime sv.
Sebastijana, koji je ubijen za vreme Dioklecijana, čiji je bio komandant
dvorske garde. Bio je hrišćanin i pošto je spasavao svoje drugove po veri,
ubijen je po nalogu samog cara. Inače, tokom mog „trekinga“ Via Apiom, od svih
okolnih katakombi samo su ove bile otvorene za posetu, tako da nisam imao šta
tu mnogo da biram. Katakombe San Sebastijan se sastoje od četiri podzemna
nivoa. Ulazak je moguć samo u grupi sa vodičem, odnosno sveštenikom. Ovaj moj
je bio neki žutać, odnosno azijski katolik. Trudio se da bude zanimljiv i
duhovit. Na humor se izgleda lože svi turistički vodiči, pa eto na to nisu
imuna ni sveštena lica zadužena za turiste. Sve u svemu bio je ok. Kao što sam
i očekivao, poseta katakombama je bila veoma zanimljiva. Sa izlaskom na svetlo
dana završio se i moj planirani obilazak Via Apie. Gradskim busem sam se
vratio natrag u centar Rima i nekako se dovukao do hotelske sobe.
Нема коментара:
Постави коментар