недеља, 9. новембар 2014.

Izrael 2014. (12. deo)



VITLEJEM


   Do Vitlejema smo došli autobusom. To je grad u kome se rodio Isus Hrist, a nalazi se u Palestini, tačnije na Zapadnoj obali. Nakon što smo izašli iz busa, usledila je jedna, onako, pristojna šetnjica do centra. Stari grad je zanimljiv. Kamene kuće, krivudave ulice, bučni bazari. S obzirom da je u pitanju arapski grad, primećuje se da je sve malo nesređenije i haotičnije nego kod jevrejskih mesta, ali je zato življe i živopisnije.
Vitlejem.
Vitlejem.

   Na glavni trg Manger izbili smo kod Omarove dzamije. Ova bogomolja je posvećena kalifu Omaru, osvajaču Jerusalima. Podignuta je na zemlji koju je u tu svrhu poklonila Grčka pravoslavna crkva, u znak zahvalnosti ovom vladaru, što je doneo ukaz da Bazilika Hristovog rođenja mora zauvek ostati hrišćanska svetinja i da nikad ne sme biti pretvorena u dzamiju. 
Omarova dzamija.

   Preko puta Omarove dzamije, na drugom kraju trga, nalazi se crkva Hristovog rođenja, koja je podignuta nad pećinom gde se rodio Isus. Ovo mesto je od ranih dana hrišćanstva postalo stecište hodočasnika. Da bi ponizio hrišćane, rimski car Hadrijan je tu malu pećinu posvetio Adonisu. Godine 322. jedan drugi rimski car, Konstantin Veliki, podigao je crkvu iznad pećine. Kasnije će ovu bogomolju prepraviti, proširiti i ulepšati, ko drugi nego Justinijan. Navodno je ova crkva jedna od retkih koju su poštedeli Hozrojevi Persijanci 614. godine, jer su na mozaicima videli svoje zemljake, tj. predstave persijskih magova, što su došli sa istoka da se poklone tek rođenom Hristu. Nove prepravke crkva je doživela za vreme krstaša. Između ostalog, oni su smanjili ulaz, da bi sprečili neprijatelje da ujašu unutra. Kasnije, za vreme Mameluka i Osmanlija, ulaz je još više smanjen, i sada je visok samo 1,2 metra. Iz vremena Justinijana ostali su veliki žućkasto – crvenkasti mermerni stubovi, od kojih su neke freskama ukrasili krstaši. Kada je Justinijan prepravljao Baziliku Rođenja, izdignut je pod iznad nekadašnjeg patosa Konstantinove crkve. Prilikom radova 1954. godine otkriveni su podni mozaici te starije crkve i iznad njih nije urađeno popločavanje da bi oni mogli da se vide. Nedaleko od oltara nalaze se dva ulaza, kojima se može sići do pećine rođenja. Ovu crkvu dele pravoslavni, katolici i Jermeni. Kao i u slučaju crkve Hristovog groba, svaki metar ove svetinje je podeljen i takođe postoje striktna pravila bogosluženja. 
Crkva Hristovog rođenja.
Ulaz u crkvu Hristovog rođenja.

   Sa Bazilikom Rođenja povezana je franjevačka crkva sv. Katarine iz druge polovine 19. veka, ispod koje se nalazi kompleks pećina. Kloster ove crkve je iz krstaškog perioda i u njegovoj sredini je smešten stub sa skulpturom Svetog Jeronima. Ovaj svetac, poreklom sa Balkana, poznat kao prevodilac biblije na latinski jezik, proveo je svojih 35 poslednjih godina (od 385. – 420.) u jednoj od ovdašnjih pećina, gde se bavio prevođenjem svetih knjiga.
Kloster crkve sv. Katarine.

   Poslednje sveto mesto koje smo obišli u ovom gradu bila je Pećina Mleka. Reč je o franjevačkom kompleksu koji je podignut, opet, iznad jedne pećine. Vernici veruju da je u njoj Bogorodica dojila Hrista i da je pala jedna kap mleka na stenu koja je obelila celu pećinu.
Pećina mleka.

   Kao što već rekoh, Vitlejem je palestinski grad, te je malo musaviji i malo neuređeniji od izraelskih, što naravno, meni nije smetalo da mi se dopadne. Dobra osobina mu je i što je ovde sve drastično jeftinije nego u jevrejskim gradovima. Ljudi sa kojima smo tokom ovog izleta u Vitlejem kontaktirali bili su baš srdačni. Na primer, dok sam se nameštao da me drugar uslika ispred crkve Hristovog rođenja prišao mi je palestinski pandur i pitao da se slika sa mnom, a onda me zagrlio. I u svim radnjama u koje smo svraćali bili smo lepo primani. Tokom kupovine švarme, arapske varijante girosa, pošteno smo se ispričali sa osobljem restorana, sami sekli onim nožakenjama meso što se vrti, skupa se izfotografisali i na kraju ispozdravljali kao najrođeniji. Uzgred, to je bila najukusnija, najmasnija, najveća i najjeftinija švarma na celom ovom putovanju.
Najbolja švarma.

   Pri povratku u Jerusalim, nakon što smo prošli izraelski sigurnosni zid, koji odvaja palestinske teritorije od Jevreja, zaustavili smo se na kontrolnom punktu. Tu je u autobus ušlo par izraelskih vojnika. Oni su nam pregledali dokumenta i posle nekih desetak minuta nastavili smo put ka Jerusalimu. Inače, kontrole nije bilo kada smo ulazili u Palestinu, što znači da Izraelce brinu samo ovi što iz Palestine ulaze u jevrejski deo i što je sasvim logično, baš ih briga ko sa njihove teritorije ide u Palestinu.

2 коментара:

  1. Pa normalno, Arapi, Turci i ostali mudzosi su doktori gostoprimstva od kojih ceo svet (a naročito ove dalekoistočne bukve) ima šta da nauči.

    ОдговориИзбриши