VITLEJEM
Do Vitlejema
smo došli
autobusom. To je grad u kome se rodio Isus Hrist, a nalazi se u Palestini,
tačnije na Zapadnoj obali. Nakon što smo izašli iz busa, usledila je jedna,
onako, pristojna šetnjica do centra. Stari grad je zanimljiv. Kamene kuće,
krivudave ulice, bučni bazari. S obzirom da je u pitanju arapski grad,
primećuje se da je sve malo nesređenije i haotičnije nego kod jevrejskih mesta,
ali je zato življe i živopisnije.
Vitlejem. |
Vitlejem. |
Na glavni trg Manger izbili smo kod Omarove
dzamije. Ova bogomolja je posvećena kalifu Omaru, osvajaču Jerusalima. Podignuta
je na zemlji koju je u tu svrhu poklonila Grčka pravoslavna crkva, u znak
zahvalnosti ovom vladaru, što je doneo ukaz da Bazilika Hristovog rođenja mora
zauvek ostati hrišćanska svetinja i da nikad ne sme biti pretvorena u dzamiju.
Omarova dzamija. |
Preko puta Omarove dzamije, na drugom kraju
trga, nalazi se crkva Hristovog rođenja, koja je podignuta nad pećinom gde se
rodio Isus. Ovo mesto je od ranih dana hrišćanstva postalo stecište
hodočasnika. Da bi ponizio hrišćane, rimski car Hadrijan je tu malu pećinu
posvetio Adonisu. Godine 322. jedan drugi rimski car, Konstantin Veliki,
podigao je crkvu iznad pećine. Kasnije će ovu bogomolju prepraviti, proširiti i
ulepšati, ko drugi nego Justinijan. Navodno je ova crkva jedna od retkih koju
su poštedeli Hozrojevi Persijanci 614. godine, jer su na mozaicima videli svoje
zemljake, tj. predstave persijskih magova, što su došli sa istoka da se poklone
tek rođenom Hristu. Nove prepravke crkva je doživela za vreme krstaša. Između
ostalog, oni su smanjili ulaz, da bi sprečili neprijatelje da ujašu unutra.
Kasnije, za vreme Mameluka i Osmanlija, ulaz je još više smanjen, i sada je
visok samo 1,2 metra. Iz vremena Justinijana ostali su veliki žućkasto –
crvenkasti mermerni stubovi, od kojih su neke freskama ukrasili krstaši. Kada
je Justinijan prepravljao Baziliku Rođenja, izdignut je pod iznad nekadašnjeg patosa
Konstantinove crkve. Prilikom radova 1954. godine otkriveni su podni mozaici te
starije crkve i iznad njih nije urađeno popločavanje da bi oni mogli da se
vide. Nedaleko od oltara nalaze se dva ulaza, kojima se može sići do pećine
rođenja. Ovu crkvu dele pravoslavni, katolici i Jermeni. Kao i u slučaju crkve Hristovog
groba, svaki metar ove svetinje je podeljen i takođe postoje striktna pravila
bogosluženja.
Crkva Hristovog rođenja. |
Ulaz u crkvu Hristovog rođenja. |
Sa Bazilikom Rođenja povezana je franjevačka
crkva sv. Katarine iz druge polovine 19. veka, ispod koje se nalazi kompleks
pećina. Kloster ove crkve je iz krstaškog perioda i u njegovoj sredini je
smešten stub sa skulpturom Svetog Jeronima. Ovaj svetac, poreklom sa Balkana,
poznat kao prevodilac biblije na latinski jezik, proveo je svojih 35 poslednjih
godina (od 385. – 420.) u jednoj od ovdašnjih pećina, gde se bavio prevođenjem
svetih knjiga.
Kloster crkve sv. Katarine. |
Poslednje sveto mesto koje smo obišli u ovom
gradu bila je Pećina Mleka. Reč je o franjevačkom kompleksu koji je podignut,
opet, iznad jedne pećine. Vernici veruju da je u njoj Bogorodica dojila Hrista
i da je pala jedna kap mleka na stenu koja je obelila celu pećinu.
Pećina mleka. |
Kao što već rekoh, Vitlejem je palestinski
grad, te je malo musaviji i malo neuređeniji od izraelskih, što naravno, meni
nije smetalo da mi se dopadne. Dobra osobina mu je i što je ovde sve drastično
jeftinije nego u jevrejskim gradovima. Ljudi sa kojima smo tokom ovog izleta u
Vitlejem kontaktirali bili su baš srdačni. Na primer, dok sam se nameštao da me
drugar uslika ispred crkve Hristovog rođenja prišao mi je palestinski pandur i
pitao da se slika sa mnom, a onda me zagrlio. I u svim radnjama u koje smo
svraćali bili smo lepo primani. Tokom kupovine švarme, arapske varijante
girosa, pošteno smo se ispričali sa osobljem restorana, sami sekli onim
nožakenjama meso što se vrti, skupa se izfotografisali i na kraju
ispozdravljali kao najrođeniji. Uzgred, to je bila najukusnija, najmasnija,
najveća i najjeftinija švarma na celom ovom putovanju.
Najbolja švarma. |
Pri povratku u Jerusalim, nakon što smo
prošli izraelski sigurnosni zid, koji odvaja palestinske teritorije od Jevreja,
zaustavili smo se na kontrolnom punktu. Tu je u autobus ušlo par izraelskih
vojnika. Oni su nam pregledali dokumenta i posle nekih desetak minuta nastavili
smo put ka Jerusalimu. Inače, kontrole nije bilo kada smo ulazili u Palestinu,
što znači da Izraelce brinu samo ovi što iz Palestine ulaze u jevrejski deo i
što je sasvim logično, baš ih briga ko sa njihove teritorije ide u Palestinu.
Pa normalno, Arapi, Turci i ostali mudzosi su doktori gostoprimstva od kojih ceo svet (a naročito ove dalekoistočne bukve) ima šta da nauči.
ОдговориИзбришиSlažem se, a od svih njih Iranci na prvom mestu.
ОдговориИзбриши