уторак, 14. фебруар 2023.

Oman 2023. (6. deo)

 

KALHAT, BIMAH VRTAČA I PONOVO MASKAT

 

   Iz Sura smo krenuli ka Maskatu, ali smo posle pola sata vožnje stali kod arheološkog nalazišta Kalhat. U pitanju je još jedan lokalitet sa Uneskove liste svetske kulturne baštine. Kalhat je nekada bio važna luka na istočnoj obali Arabije. Funkcionisao je kao trgovački centar iz koga se sa jedne strane trgovalo sa gradovima Persijskog zaliva, a sa druge sa Indijom i preko nje dalje sa Jugoistočnom Azijom. Kalhat je svoj najveći procvat imao od 11. do 15. veka, kada se nalazio pod vlašću Hormuza. Napušten je u 16. veku, nakon portugalskog osvajanja. Navodno je ovaj grad posetio Marko Polo, kao i čuveni islamski putnik Ibn Batuta. Lokalitet je veliki, a nalazi se na jednoj steni iznad mora. Međutim, na njemu nema mnogo toga da se vidi. Jedina koliko toliko očuvana građevina je mauzolej Bibi Marijam.

Kalhat.

Kalhat, mauzolej Bibi Marijam.


   Nakon Kalhata nastavili smo dalje  na sever, duž obale i posle otprilike pedesetak kilometara stigli smo do Bimah vrtače. Pomenuta vrtača široka je 50 do 70 metara, a duboka oko 20 metara i ispunjena je kristalno bistrom tirkiznom vodom. Oko ove rupetine uređen je lep park i koliko sam video ovo mesto je prilično popularno kod Omanaca. Kupanje je dozvoljeno, a na ulazu postoji tabla koja ukazuje da nisu dozvoljeni oskudni kupaći kostimi, kao i da je obavezna majica. To za mene nije pretstavljao problem, pošto kada putujem niskobudzetnim avio kompanijama, tj. kada imam samo ručni prtljag, uglavnom nosim stare stvari, koje nakon nošenja bacam i na taj način oslobađam prostor u rancu. Tako sam odradio i nakon plivanja u Bimah vrtači, te su majica i kupaće gaće završile u kanti za đubre.

Bimah vrtača.



   Po dolasku u Maskat nismo odmah otišli u naš hotel u Matrahu, već smo se prvo odvezli do čuvene, velelepne dzamije sultana Kabusa. Omanci su ibaditi, tj. pripadaju grani islama koja je osim kod njih dominantna još jedino na Zanzibaru. Za ovaj pokret se veruje da je osnovan 20 godina nakon smrti Muhameda i da prethodi denominaciji sunita i šiita. Ibadizam je osnovan u Basri, u Iraku. Zbog sukoba sa Omejadima bili su proterani u Oman, gde su proglasili svoj imamat. Iako se strogo pridržavaju šerijata i iako ih smatraju puritancima, ibadite krasi umerenost i tolerancija prema drugim religijama.

Dzamija sultana Kabusa.


   Dzamija sultana Kabusa, samo je u određenom delu dana otvorena za turiste, a ostali period je rezervisan za vernike i ulazak je dozvoljen samo muslimanima. Dvojicu drugara koji su išli ispred mene zaustavilo je uniformisano lice i pitalo ih da li su muslimani. Pošto je jedan od njih odgovorio da nisu, ljubazno im je rekao da mogu doći sutra u tom i tom terminu. Ja sam, naravno, slagao da sam musliman i ušao bez problema. Onda je drugar koji je bio zajedno sa ovime što je priznao da nije musliman, rekao dzamijskom obezbeđenju da je i on muslima, ali opet ga nisu pustili, ovaj put što je bio u bermudama. Međutim, nije odustao, sačekao je da ja obiđem dzamiju (jer su kod mene bili ključevi od kola), a onda je iz auta uzeo dišdašu koju je ranije pazario i navukao je na sebe. Za svaki slučaj stavio je i maramu na glavu. Tako maskiran ušao je bez problema, doduše nakon što se za manje od sat vremena tri puta odrekao Hrista. Kada je mogao sveti Petar, što ne bi mogao i on.

Dzamija sultana Kabusa.

   Dzamija sultana Kabusa izgrađena je 2001. godine. Glavna musala, središnje dvorište, dimenzija je 74,4 x 74,4 m. Centralna kupola visoka je 50 metara. Ima pet minareta, od kojih je najveći visok 91,5 m, a ostali 45 m. Dzamija zauzima površinu od 416.000 m2 i može da primi preko 20.000 vernika. Napravljena je od belog indijskog mermera. Odlična je! Izgrađena je moderno, a opet dominira tradicionalni izgled. Onako, laički, rekao bih da je to neka minimalistička arhitektura, sa relativno malo spoljnih ukrasa.

   Unutrašnjost Kabusove bogomolje je takođe izuzetno raskošna. U njoj je postavljen tepih 70 x 60 m, sa ne znam koliko miliona, milijardi čvorova, koji je izatkan u Iranu. Pravilo ga je 600 tkača 4 godine. Težak je 21 tonu. Dugo je važio za najveći tepih na svetu, ali šeici iz Abu Dabija nisu mogli da dozvole da nečiji bude veći, te su oborili rekord tepihom za dzamiju šeika Zajeda. I luster u Kabusovoj dzamiji, težak 8,5 tona, je jedno vreme držao svetski rekord, ali su opet ovi iz Abu Dabija napravili još veći.

Dzamija sultana Kabusa.


   Poslednji dan i veče u Maskatu, tačnije Matrahu, iskoristili smo da se još jednom prošetamo sukom, a i da nešto pazarimo. Svi prodavci su stranci, mahom Indijci, Pakistanci i iz Bangaldeša. Iz ove tri zemlje je preko 80 % stranih radnika u Omanu. Godine 2015. preko 44 % žitelja Omana nisu bili Omanci. Inače, migranti sa Bliskog istoka su malo povlašćeniji u odnosu na pomenute Azijate, rade bolje poslove i imaju malo veća prava. Čini mi se da su u Omanu odnosi prema stranim radnicima kud i kamo bolji nego u Emiratima. Recimo, filipinska vlada je za svoje građane koji masovno odlaze trbuhom za kruhom, zvanično objavila da su na Bliskom istoku sigurni za boravak i rad samo Izrael i Oman.

   Što se tiče suka, ok je. Prodaje se svašta: suveniri, garderoba, dišdaše, šarene omanske kape, šalovi od kašmira, a zbog brojnih Indijaca i raznih drugih nađe se i po neka skulptura Bude ili nekog hindu božanstva.

Suk u Matrahu.


    Iz svake druge radnje širio se miris tamjana, jednog od prodavanijih artikala po suku. Tamjan je aromatična smola koja se dobija sa drveća iz roda “boswellia”, koja rastu u južnoj Arabiji, tj. Jemenu, ali i u Omanu. Zbog svog prijatnog mirisa, kao i zbog navodnih lekovitih svojstava, a najviše iz religioznih razloga, koristi se još od drevnih vremena. Bio je glavni izvozni proizvod Arabijskog poluostrva, otprilike ono što danas predstavlja nafta.

   Pažnju su mi najviše privlačili omanski handzari, koji su se prodavali na sve strane. U pitanju su noževi sa veoma uvijenim i raskošno ukrašenim koricama. Nekada je omanski handzar bio maltene deo svakodnevne odeće, a danas se nosi samo u svečanim prilikama. On predstavlja simbol muškosti i omanski dečaci ga dobijaju kada ulaze u adolescenciju. Handzar ovoga tipa simbol je Omana i nalazi se na državnoj zastavi. Oduvek sam želeo da imam takav nož, ali pošto sam, nažalost, putovao samo sa kabinskim prtljagom, nisam bio u mogućnosti da ga kupim.

Omanski handzar.


   Ovo vreme u Maskatu iskoristio sam da još par puta posetim moj omiljeni riblji restoran i da isprobam još dve vrste riba. Jedna je bila neka crvena, koju zovu “sultan Ibrahim”, a druga je neka duguljasta, koju nisam uspeo da identifikujem. Obe su bile dobre. Takođe sam jeo i neke velike krabe. Krabe sam probao i ranije, ali to je bilo u nekom luksuznom restoranu i sećam se da sam se namučio sa njima. Dobio sam neka klješta koja služe za otvaranje oklopa, ali nije mi baš polazilo za rukom, a nisam hteo da budem nepristojan i da ispadnem seljak. Sada nisam imao taj problem, pa bio sam u arapskoj zemlji, gde svi jedu rukama, tako da nije bilo blama.



   Došlo je vreme da napustimo Oman. Otišli smo na aerodrom, gde smo prvo vratili auto koji smo rentirali, a onda obavili i čekiranje. Maskatski aerodrom mi se baš dopao. Jedan je od najlepših od svih na kojima sam bio do sada. Usledilo je ukrcavanje u avion i posle nešto manje od sat vremena sletesmo u Abu Dabi.

3 коментара:

  1. Hahahaha, lik legenda, triput postao musliman haahhaah. Šteta što niste bili dole u carstvo tamjana, da kupiš mirise raznorazne. Salalah i Duqm su stvarno ubitačni. Ima još dosta dobrih mesta po Omanu. Šteta što ste bili limitirani vremenom.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. To je moj stari saputnik, sa kojim nikada nije dosadno na putovanju. Nismo bili limitirani vremenom, kao i uvek ja sam planirao put i u startu sam odbacio ceo taj južni deo. Nešto mi sve to dole nije delovalo preterano zanimljivo.

      Избриши
  2. Well, zanimljivo jeste, ali sad, da se akaš nekih 700km po pravcu zbog toga... Nije baš toliko vredno ako nemaš vremena.

    ОдговориИзбриши