понедељак, 18. јул 2022.

Kolima do Antiohije 2022. (11. deo)

 

FASILAR, BEJŠEHIR, EFLATUN PINAR, EGIRDIR

 

   Iz Alanje smo se uputili nekih dvadesetak kilometara na zapad uz obalu, a onda skrenuli u kopno na sever, ka Bejšehiru. Vozili smo se stenovitim planinskim predelima obraslim četinarima. Izgleda da je ova oblast poznata po proizvodnji meda, pošto smo duž puta videli sijaset tezgi gde se prodavao domaći med. Kod jedne od njih smo zastali jer su moji saputnici hteli da malo pazare.



   Pre nego što smo stigli u Bejšehir zaustavili smo se nedaleko od sela Fasilar, da bismo videli jedan hetitski spomenik. Nismo znali gde se on tačno nalazi, pa smo prateći intuiciju otišli do brda iznad pomenutog sela. Tu smo parkirali auto i pešice krenuli u potragu. Srećom nabasasmo na nekog čobana koji nam je dao instrukcije kako da ga nađemo. Ispostavlio se da smo prošli kolima pedesetak metara od spomenika, a da ga nismo primetili, iako se radi o skulpturi teškoj oko 70 tona. Nismo, zato što više ne stoji uspravno, već leži srušena na tlu. U pitanju je neko božanstvo sa dva lava. Napravljeno je iz jednog komada bazalta dimenzija 2,25 x 2,75 x 8,30 metara. U stenama nedaleko od ovog hetitskog spomenika uklesano je par poznijih antičkih grobnica, od kojih se posebno ističe jedna sa reljefom konja.

Fasilar.



   Nismo se mnogo zadržali kod Fasilara, te smo nastavili dalje do grada Bejšehira, koji leži na istoimenom jezeru, inače, najvećem slatkovodnom u Turskoj. Nekada se na ovom jezeru nalazila palata čuvenog, više puta pominjanog, seldzučkog sultana Kejkubada. Neke od predmeta iz te palate, uključujući vrhunske keramičke pločice, imao sam prilike da prošle godine vidim u Muzeju keramike u Konji. Nakon Seldzuka, Bejšehirom je zavladala dinastija Ešrefida, kojima je ovaj grad bio prestonica.

Bejšehir.


Taš ćuprija.



   Bejšehir je tipična, ne preterano ljupka, anadolska kasaba, ali u njoj ima da se vidi svašta zanimljivo, kao na primer: ostaci gradske kapije iz 13. veka, bedestan, medresa Ismail Age, Taš ćuprija, tj. most i brana sa početka 20. veka. Glavna atrakcija i glavni razlog zašto smo došli u Bejšehir je Ešrefoglu dzamija, koju je izgradio Sulejman beg (1296 – 1299). Spolja je ova bogomolja, manje više, slična mnogim drugim iz tog perioda po Anadoliji, ali fora je u njenoj unutrašnjosti. Osim mihraba i kupole, koji su ukrašeni prelepim pločicama, sav ostali enterijer je od drveta. Krov  nose ogromni kedrovi stubovi visoki 7,5 m i prečnika 40 cm. Prema usmenom predanju, pre nego što su ugrađeni držani su 6 meseci u jezeru. Izdvajaju se i dva mahfila, odnosno platforme, balkoni. Jedan je mujezinski, a drugi je sultanski i bio je namenjen sultanu i njegovoj porodici da odatle na miru učestvuju u molitvi. Kažu da su sultanski mahfili najčešće pravljeni zbog straha od atentata. Od drveta je i minber, kao i plafoni i kapiteli. Sve je, naravno, izrezbareno i dekorisano, kako se već i podrazumeva u islamu. Nešto slično sam do sada video samo u Centralnoj Aziji. Privukao mi je pažnju i veliki bazen u sred dzamije, čiju svrhu nisam razumeo. Tek sam kasnije, posle malog istraživanja, saznao da se radi o rupi za sneg. Naime, sve do sredine prošlog veka pomenuti bazen se punio snegom sa okolnih planina. Osim što je rashlađivao dzamiju tokom letnjih vrućina taj sneg je navodno služio i da obezbedi potrebnu vlažnost neophodnu drvenom enterijeru.

Bedestan.

Medresa Ismail Age.


Ešrefoglu dzamija.


   Zadržali smo se poprilično u ovoj bogomolji. Najpre zato, jer smo čekali da se završi služba i raziđu vernici, da bismo na miru mogli da obiđemo i fotografišemo ovo remek delo, a onda i što Ešrefoglu dzamija zaslužuje da se za nju odvoji dovoljno vremena.

Ešrefoglu dzamija.




   U Bejšehiru smo svratili na kafu, a posle i na škembe i pača čorbe (jagnjeća od glave ili nogu), te tako okrepljeni nastavismo dalje do obližnjeg Eflatun pinara. To je izvor kod koga su Hetiti podigli, da kažem, spomen česmu i bazen dimenzija 30 x 35 metara. To što sam nazvao spomen česmom, napravljeno je od 19 velikh kamenih blokova, ukrašenih reljefima kojekakvih božanstava, demona i sl. Eflatun pinar je, posle Jazilikaje kod Hatuše, bio drugi po važnosti hetitski religiozni centar. Nema tu šta mnogo da se kaže, osim da je u pitanju sjajan spomenik kulture.

Eflatun pinar.




   Moram da spomenem i da mi je prijao dan bez antike. Da me ne shvatite pogrešno, super je ona, ali i te kako zna da smori kada se obilazi svaki dan. Malo za promenu red Hetita (Fasilar), pa red islama (Bejšehir) i na kraju opet Hetiti (Eflatun pinar), taman da se razbije monotonija.

   Posle Eflatun pinara uputili smo se ka našem odredištu za spavanje, ka Egirdiru, gradu koji se nalazi na jezeru Egirdir. Da budem precizniji, grad je smešten na poluostrvu do koga vodi uska, a dugačka prevlaka. Egirdir je simpatično mesto, ništa posebno, ali zgodno za noćenje. Ima neki svoj šmek, da se čovek u njemu prijatno oseća, a ima i da se ponešto vidi.

Egirdir.


   Nakon kratkog odmora u hotelu, kafice i par pića, krenuli smo u šetnju Egirdirom. Prvo do skromnih ostataka vizantijske tvrđave, a onda smo se uputili prevlakom ka kraju poluostrva, do koga po mom mišljenju ima više od kilometar. Kao što rekoh, simpatičan gradić. Ima po njemu nešto sačuvanih starih kuća, sa donjim delom od kamena i gornjim od dasaka. Nažalost, dobar deo tih kuća je “renoviran”, na taj način, što su preko tih drvenih delova fasada zakucane limene ploče.

Egirdir.



   Odlučili smo da večeramo u jednom restoranu na obali jezera. Kafedzija nam je preporučio lokalnu ribu, za koju se ispostavilo da je grgeč. Iz ribarske sam familije, a i sam sam se, dok sam plovio Dunavom, ozbiljno bavio ribolovom, tako da se razumem u vrste riba i ubeđen sam da ne grešim. Za razliku od Amerike i Afrike, gde njihove sorte grgeča znaju da budu pozamašnih dimenzija, na Dunavu su grgeči mali, a uz to se teško čiste, tako da ih retko ko sprema. Kada se naleti na neki malo veći primerak meso mu je izuzetnog kvaliteta. Izgleda da u jezeru Egirdir grgeči dosežu nešto malo veće dimenzije, te ih, eto, ima i na meniju restorana. Kada je pala noć, mislim da sam i otkrio zašto su ovdašnji grgeči veći nego kod nas. Po mojoj teoriji, to je zbog nekih zelenkastih, duguljastih buba, kojih noću, na radost riblje populacije jezera, ima na milijarde. Ljudi moji to je neopisivo! Soba nam je bila krcata tim letećim stvorenjima. Bukvalno, na svaki kvadratni centimetar zida nalazila se makar po jedna. Sva sreća ne zuje i ne ujedaju kao komarci, samo što su dosadne. Tokom noći su ulicama prolazila vozila koja su ispuštala otrov protiv insekata, a ujutru je pod terase bio u potpunosti prekriven uginulim bubama.

8 коментара:

  1. Eeee, taj deo Turske mi je jedini preostao! Konja, jezera i ono oko Pamukalea, Afrodizijas i to. Odlično sve izgleda. Nisam znao za ovaj oboreni hetitski spomenik, prvi put čujem. Za Egirdir i Eflatun Pinar (Pinar znači izvor btw) sam se spremio odavno! :) Kao i za kupanje u jezerima. :D

    ОдговориИзбриши
  2. A, meni ostalo samo Likijsko polustrvo (Fetije, Patara, Xantos, Letoon, Olimpos, Demre, Tlos, Faselis itd). Kad to obavim zbogom Turska! Naravno da znam da pinar znači izvor, pa preko 20 godina obilazim Tursku. mogu ti reći da sam i te kako ponosan na broj turskih reči koje znam. To je baš pozamašni broj, a uopšte se nisam trudio da ih naučim. Doduše zapamtio sam samo imenice, njih na hiljade, dok sam naučio samo par glagola, zamenica i sl. Na Fasilar spomenik sam slučajno nabasao, mislim na googl mapi, pa reših da ga vidim. To ima smisla obići jedino kolima, drugačije bi bilo akanje, koje nije vredno truda. Ešferoglu dzamiju ne bi trebalo da propustiš.

    ОдговориИзбриши
  3. Da da, to sam isto primetio, da niste od Antalije do Marmarisa bili. Što? Čuvaš za kraj? :)

    ОдговориИзбриши
  4. Ceo taj deo od Kušadasija do ispod Marmarisa obišao sam još pre više od 20 godina (Efes, Prijena, Milet, Didima, Bodrum, Knidos, Marmaris), a pre nekih petnaestak godina obišao sam Antaliju i okolinu (Aspendos, Side, Perge), tako da mi samo to likijsko parče obale fali.

    ОдговориИзбриши
  5. Jesi bio u Labrandi i Euromosu, kod Milasa? Oni su cool, posebno Labranda! To je bilo svetilište, na skoro 1000 nadmorske. Odlično je.

    ОдговориИзбриши
  6. Nisam, Ne može se, bre, sve Tales. Znam i za jedan i za drugi lokalitet. Euromus je poznat po onom hramu. U svakom slučaju nisu u planu što se tiče neke skorije budućnosti. Moram, bre, da završim sa Turskom. Sa sledećim putovanjem zaokruženo je sve ono što je za mene ,,The Best of Turkey,, Ko zna možda se za par godina zaželim ponovo Dzumhurijeta. E, onda će na red doći Labranda, Euromonos. Fale mi i Amasra na Crnom moru i Divrigi. To će onda biti ,,The rest of the Best,,

    ОдговориИзбриши
  7. Divrigi je cool, Amasra ono, ništa spec, ali lepo da se vide. Hahhaha, ti bi da kreneš putevima Martina Lutera, kao drugar ti? :D

    ОдговориИзбриши
  8. BTW, Divrigi ti je u takvoj pripizdini, da ono, konjem da jašeš ne bi stigao za 80 godina. Veća zabit u Turskoj NE POSTOJI.

    ОдговориИзбриши