SIDON
Ovaj dan odlučili smo se za Sidon, treći po veličini grad u Libanu.
Nalazi se oko 40 km južno od Bejruta. U pitanju je jedan od čuvenih feničanskih
gradova. Njegova drevna istorija nije se razlikovala mnogo od drugih obližnjih
mesta. Osvojili su ga Asirci, zatim je pripao Persijskom carstvu, pa ga je
zauzeo Aleksandar Veliki. Po njegovoj smrti oko Sidona su se otimali Seleukidi
i Ptolomeji. Onda dolaze Rimljani, pa Vizantinci, pa Arapi. Za vreme krstaša
postao je središte Sidonske kneževine. Konačnu vladavinu krstaša prekinuli su
Mameluci. Tokom Osmanlijskog carstva bio je prestonica tzv. Sidonskog ejalata.
Posle I svetskog rata pripao je Francuskom mandatu, a nakon II svetskog rata
zauzeli su ga Britanci.
Kakav je grad bio drevni Sidon najbolje
govore njegovi arheološki nalazi rasuti po belosvetskim muzejima. Od svih tih
artefakata izdvojio bih Aleksandrov sarkofag (325 – 311. pne) iz Istanbulskog
arheološkog muzeja. Ukrašen je fenomenalnim reljefima na kojima je prikazan
Aleksandar Veliki u bitkama i u lovu. Najverovatnije je u njemu bio sahranjen
jedan sidonski kralj, koga je na to mesto postavio sam Aleksandar Makedonski. Mislim
da nigde nisam video bolji reljef nego što je taj. Radi se o neverovatnom
umetničkom delu. Aleksandrov sarkofag je samo jedan, verovatno najmlađi, od
sarkofaga iz tzv. Kraljevske nekropole Sidona, u kojoj su sukcesivno
sahranjivani vladari ovoga grada još od sredine 5. veka pne.
Do Sidona, odnosno Saide, kako se danas zove,
došli smo minibusom. Vreme je bilo tmurno, vetrovito i što je najgore, padala
je kiša. Uputili smo se prvo do krstaške tvrđave iz 13. veka, podignute na
jednom malom ostrvu, koje su povezali sa kopnom 80 metara dugačkim mostom. Ovo
utvrđenje je zanimljivo, ali neveliko, tako da smo relativno brzo zavirili u
svaki njegov kutak. Otišli smo i do druge krstaške tvrđave ovoga grada. U
pitanju je Kastel sv. Luja, takođe iz 13. veka. Podigli su ga francuski krstaši
koje je predvodio Luj IX, što se vidi i po nazivu ovog utvrđenja. Inače, ovaj
Lujev pohod je bio čist promašaj.
To je bilo sve od pravih znamenitosti
Sidona, preostalo nam je da se prepustimo bazanju starim gradom. U stvari,
svratili smo i u muzej sapuna, koji je smešten u jednoj zgradi iz 17. veka.
Ovaj muzej važi za veliku ovdašnju atrakciju, međutim mene ta tematika baš i ne
zanima previše i ko zna da li bih uopšte ušao unutra, da nisam morao da se
sakrijem od kiše. Nakon što smo ga razgledali, popili smo po kafu u muzejskoj
kafeteriji, sačekali da pljusak prestane i dali se u nastavak šetnje po Sidonu.
Dobar je stari deo grada. Bolji je, odnosno
očuvaniji od Tira. I Sidon me, kao i Tir, podseća na Akru. Jedan od razloga za
to je, osim iste vrste arhitekture, i neki braonkasti kamen od koga su
napravljene sve kuće u ova tri grada. Muvali smo sukom i uskim kamenim, ovom
prilikom zbog kiše blatnjavim, uličicama. Nismo imali nikakav plan, već smo
šetali nasumice, često izbijajući u neki deo grada u kome smo već bili. Klopali
smo nekakvo testo punjeno mlevenim mesom, a onda svratili u jednu
poslastičarnicu gde smo se razvalili raznim orijentalnim poslasticama. Obišli
smo i neki han, kao i par crkava.
Tokom ove šetnje pazario sam i začin zaatar,
koji su mi naručili prijatelji, takođe strastveni putnici. Ti moji prijatelji
su, otprilike 6 meseci pre mene, proputovali Liban uzduž i popreko i bili su
moj glavni izvor svežih informacija o ovoj zemlji. Međutim, od njihovog do mog
putovanja Liban je zadesila žestoka ekonomska kriza i inflacija, tako da sam
zbog toga prošao znatno jeftinije od njih. Cene su u libanskim funtama ostale
manje više iste kao kada su oni bili, ali se sada za jedan dolar dobijalo 50%
više funti. Do skoro je za put u Liban trebalo novca kao i za bilo koju
razvijenu zapadnoevropsku državu, dok je sada potpuno druga priča. Ma, ništa mi
nije bilo skupo. Mogu reći i da sam se prilično bahatio. Pa, i red je bio da me
malo pogleda sreća, posle tolikih zajebancija uoči ovog putovanja.
Нема коментара:
Постави коментар