уторак, 7. април 2020.

Liban 2020. (5. deo)


SIDON

   Ovaj dan odlučili smo se za Sidon, treći po veličini grad u Libanu. Nalazi se oko 40 km južno od Bejruta. U pitanju je jedan od čuvenih feničanskih gradova. Njegova drevna istorija nije se razlikovala mnogo od drugih obližnjih mesta. Osvojili su ga Asirci, zatim je pripao Persijskom carstvu, pa ga je zauzeo Aleksandar Veliki. Po njegovoj smrti oko Sidona su se otimali Seleukidi i Ptolomeji. Onda dolaze Rimljani, pa Vizantinci, pa Arapi. Za vreme krstaša postao je središte Sidonske kneževine. Konačnu vladavinu krstaša prekinuli su Mameluci. Tokom Osmanlijskog carstva bio je prestonica tzv. Sidonskog ejalata. Posle I svetskog rata pripao je Francuskom mandatu, a nakon II svetskog rata zauzeli su ga Britanci.

   Kakav je grad bio drevni Sidon najbolje govore njegovi arheološki nalazi rasuti po belosvetskim muzejima. Od svih tih artefakata izdvojio bih Aleksandrov sarkofag (325 – 311. pne) iz Istanbulskog arheološkog muzeja. Ukrašen je fenomenalnim reljefima na kojima je prikazan Aleksandar Veliki u bitkama i u lovu. Najverovatnije je u njemu bio sahranjen jedan sidonski kralj, koga je na to mesto postavio sam Aleksandar Makedonski. Mislim da nigde nisam video bolji reljef nego što je taj. Radi se o neverovatnom umetničkom delu. Aleksandrov sarkofag je samo jedan, verovatno najmlađi, od sarkofaga iz tzv. Kraljevske nekropole Sidona, u kojoj su sukcesivno sahranjivani vladari ovoga grada još od sredine 5. veka pne.


   Do Sidona, odnosno Saide, kako se danas zove, došli smo minibusom. Vreme je bilo tmurno, vetrovito i što je najgore, padala je kiša. Uputili smo se prvo do krstaške tvrđave iz 13. veka, podignute na jednom malom ostrvu, koje su povezali sa kopnom 80 metara dugačkim mostom. Ovo utvrđenje je zanimljivo, ali neveliko, tako da smo relativno brzo zavirili u svaki njegov kutak. Otišli smo i do druge krstaške tvrđave ovoga grada. U pitanju je Kastel sv. Luja, takođe iz 13. veka. Podigli su ga francuski krstaši koje je predvodio Luj IX, što se vidi i po nazivu ovog utvrđenja. Inače, ovaj Lujev pohod je bio čist promašaj.


   To je bilo sve od pravih znamenitosti Sidona, preostalo nam je da se prepustimo bazanju starim gradom. U stvari, svratili smo i u muzej sapuna, koji je smešten u jednoj zgradi iz 17. veka. Ovaj muzej važi za veliku ovdašnju atrakciju, međutim mene ta tematika baš i ne zanima previše i ko zna da li bih uopšte ušao unutra, da nisam morao da se sakrijem od kiše. Nakon što smo ga razgledali, popili smo po kafu u muzejskoj kafeteriji, sačekali da pljusak prestane i dali se u nastavak šetnje po Sidonu.


   Dobar je stari deo grada. Bolji je, odnosno očuvaniji od Tira. I Sidon me, kao i Tir, podseća na Akru. Jedan od razloga za to je, osim iste vrste arhitekture, i neki braonkasti kamen od koga su napravljene sve kuće u ova tri grada. Muvali smo sukom i uskim kamenim, ovom prilikom zbog kiše blatnjavim, uličicama. Nismo imali nikakav plan, već smo šetali nasumice, često izbijajući u neki deo grada u kome smo već bili. Klopali smo nekakvo testo punjeno mlevenim mesom, a onda svratili u jednu poslastičarnicu gde smo se razvalili raznim orijentalnim poslasticama. Obišli smo i neki han, kao i par crkava.


   Tokom ove šetnje pazario sam i začin zaatar, koji su mi naručili prijatelji, takođe strastveni putnici. Ti moji prijatelji su, otprilike 6 meseci pre mene, proputovali Liban uzduž i popreko i bili su moj glavni izvor svežih informacija o ovoj zemlji. Međutim, od njihovog do mog putovanja Liban je zadesila žestoka ekonomska kriza i inflacija, tako da sam zbog toga prošao znatno jeftinije od njih. Cene su u libanskim funtama ostale manje više iste kao kada su oni bili, ali se sada za jedan dolar dobijalo 50% više funti. Do skoro je za put u Liban trebalo novca kao i za bilo koju razvijenu zapadnoevropsku državu, dok je sada potpuno druga priča. Ma, ništa mi nije bilo skupo. Mogu reći i da sam se prilično bahatio. Pa, i red je bio da me malo pogleda sreća, posle tolikih zajebancija uoči ovog putovanja.


Нема коментара:

Постави коментар