понедељак, 6. април 2020.

Liban 2020. (2. deo)


TIR

   Čim je svanulo otišli smo do Kola stanice, gde smo uhvatili minibus za Tir, grad na jugu Libana, koga smo rešili da prvog posetimo. U stvari, odvezli smo se do Sidona, gde smo prešli u drugi kombi, kojim smo stigli do našeg odredišta. Dugo je trajala ova vožnja iako se Tir nalazi svega nekih 90 km od Bejruta, pošto se naš minibus zaustavljao bukvalno na svakom ćošku da bi putnici ulazili ili izlazili. Put manje više sve vreme ide uz obalu, koja je baš gusto naseljena.

   Duž cesta su na mnogim mestima bili postavljeni bilbordi i slike iranskog generala Kasema Sulejmanija, koga su banditski likvidirali Amerikanci tokom njegove zvanične posete Bagdadu. Inače, Kasem Sulejmani važi za jednog od nekoliko pojedinaca najzaslužnijih za uništenje ISILa i spašavanje Sirije od raznoraznih terorističkih formacija.
Bilbord sa Kasemom Sulejmanijem.

   Ne čudi toliki broj njegovih portreta, kao i zastava Hezbolaha. U ovom, južnom delu Libana najbrojniji su šiiti, a događanja u prošlosti ove regije su najzaslužnija za formiranje ovog pokreta. Naime, šiiti su dugo godina, moglo bi se reći, bili građani drugog reda u Libanu. Glavnu reč su vodili hrišćani Maroniti i suniti, koji su i u ekonomskom i u političkom smislu bili mnogo ispred šiita. Oni su uglavnom bili radnici i poljoprivrednici, tj. boranija. Stvari su se za šiite promenile na bolje dolaskom Muse al Sadra, iranskog klerika poreklom iz Libana. On je organizovao ovu versku grupaciju, osnovao institucije za njihovo školovanje, formirao Amal miliciju. Zalagao se i da se šiiti ne mešaju u aktuelni građanski rat. Postao je predsednik Šiitskog nacionalnog veća, odnosno politički predstavnik ove konfesije u Libanu. A, onda je nestao. Ovo nestajanje je mnogo često kod šiitskih imama, pa to se desilo i 12. imamu Mahdiju! Kod Muse al Sadra stvari nisu tako misteriozne i prilično je jasno da ga je likvidirao Gadafi.
   U to vreme bilo je puno problema na jugu Libana. Arafatovi Palestinci su odavde napadali Izrael i ponašali se izuzetno bahato prema lokalnom šiitskom stanovništvu. Na ovu teritoriju su završili i PLO – borci koji su isterani iz Jordana. Tako su naoružani Palestinci, mahom suniti, faktički vladali ovom oblašću, koja je čak dobila naziv Fatahlend (Fatah = političko krilo i najveća frakcija PLO). Šiitska oružana formacija Amal nije bila dorasla problemu. Jesu se oni ponekad suprotstavljali Palestincima, pa čak i ulazili u oružane sukobe sa njima, ali njihove korumpirane vođe nisu uspele da poprave situaciju. Amal je čak prećutno dozvolio izraelski napad na Fatahlend, ali su uz Jevreje došle i maronitske milicije, koje su posebno bile osorne i grube prema šiitskom življu. Sve je to dovelo da je 1982. godine stvoren Hezbolah (Božja stranka). Pre toga je na vlast u Iranu došao Homeini, koji je i te kako pomogao učvršćivanju ovoga pokreta. Ubrzo je Hezbolah počeo sa svojim vojnim akcijama. Prva je bila izvedena u Tiru. Srušili su osmospratnicu u kojoj je izraelska vojska smestila štab. Napad je pripremljen i izveden u takvoj tajnosti da se dugo mislilo da je eksplozija izazvana neispravnim plinskim instalacijama. Tek posle dve godine Hezbolah je obelodanio ime samoubice koji je vozio kamion sa eksplozivom. U Tiru je posle nekog vremena odrađena nova bombaška akcija. Tada je srušena druga zgrada u kojoj je bila smeštena izraelska obaveštajna služba. Tom prilikom je ubijeno pedesetak jevrejskih obaveštajaca i maronitskih falangista. Hezbolahu se pripisuju još tri velike akcije: rušenje američke ambasade i napadi na baze američkih marinaca i francuskih legionara. Bombaški napadi na marince i Francuze izvršeni su u istom danu. Tom prilikom je poginulo 241 Amerikanac i 58 Francuza. Ubrzo posle toga usledila je njihova bežanija iz Libana. Osim toga uspešno su vodili gerilski rat protiv Jevreja koji su okupirali južni Liban, zbog čega su ovi bili primorani da se vrate u Izrael. Važno je napomenuti da su Hezbolahove akcije izvođene isključivo protiv neprijateljskih vojnih ciljeva i da nikada nisu napadali civile.
   Vremenom je Hezbolah, tačnije njegovo vojno krilo, izrastao u ozbiljnu i respektabilnu formaciju, koja se u najboljem svetlu pokazala tokom rata 2006. protiv Izraela. Posebno je Bašaru al Asadu značila njihova pomoć u borbi protiv Isila i raznih drugih sunitskih pobunjenika.
   Vratimo se Tiru. Posle, za tako malu relaciju duge vožnje, koja je, uzgred, bila i neudobna zbog naših rančeva koje smo držali u krilu, stigosmo u ovaj grad, koga danas Arapi zovu Sur. Smestili smo se u jednom finom hotelu u starom delu grada, nedaleko od obale mora. Posle kratkog odmora i kafice dali smo se u razgledanje ovog mesta.
   Tir je osnovan 2.750 pne na jednom malom ostrvu nedaleko od obale. Njega je kasnije sa obalom spojio Aleksandar Veliki i to da bi ga osvojio. Ovaj drevni feničanski grad je svoje zlatno doba imao za vreme čuvenog kralja Hirama (10. vek pne). Kolonisti iz Tira osnovali su Kartaginu. Tokom svoje duge istorije našao se na udaru Asiraca, Vavilonaca, Persijanaca. Kao što već rekoh, osvojio ga je i Aleksandar Veliki i to u znak osvete što je Tir bio na strani Persijanaca u ratovima protiv Grka. Posle Aleksandrove smrti pripao je Ptolomejima, ali ga je 315. pne napao i godinu dana opsedao Antigon Jednooki. Kasnije je čas u prijateljskim, čas u neprijateljskim odnosima sa Seleukidima. Onda dolaze Rimljani i od tada Tir više neće biti nezavistan. Rimsko carstvo nasleđuje Vizantija, pa dolaze Arapi, a zatim i krstaši.
Jedna od crkava Tira.

   Ostaci iz tih drevnih vremena danas su sačuvani na dva lokaliteta. Prvi se nalazi u samom gradu, na obali mora. Tu se mogu videti: terme, brojni rezervoari za vodu, palestra, peći za staklo. Posebno se izdvaja jedinstvena pravougaona arena dimenzija 45 x 35 m, unutar koje se možda nalazio bazen. Nekadašnju krstašku katedralu Fatimidi su pretvorili u dzamiju. Nema šta tu da se mnogo kaže, osim da je lokalitet dobar.
Rimska ulica sa kolonadom.

   Drugo arheološko nalazište Al Bas je još bolje. Tamošnja nekropola sa stotinama sarkofaga, grobnicama i kolumbarijumima je fenomenalna. Treba spomenuti i trijumfalni luk, zatim popločanu ulicu, akvadukt i na kraju hipodrom. Kad smo kod tih antičkih vremena Tira, da kažem i da je ovaj grad u to doba bio slavan po purpurnoj boji, koju su pravili od jedne vrste školjke i izvozili je po celom svetu.
Al Bas, trijumfalni luk.

Al Bas, hipodrom.

   Za razliku od ova dva sjajna lokaliteta, sam stari deo grada je onako, ništa posebno. Nije loš, ali nije da padneš na teme. Ima dosta zanimljivih kamenih kuća od 17. do 19. veka, sa gotskim lukovima iznad vrata i prozora, ali često su odmah do njih moderne građevine. Tako da nema govora o postojanju nekakve istorijske celine. Malo me podseća na, ne tako udaljenu Akru, s tim što je u Akri potpuno sačuvan njen stari izgled. Inače, Tir je 1793. godine opustošio guverner Akre, Ahmed Paša. Dotični, jedan od najvećih zlikovaca ovog dela sveta, bio je našeg porekla, a zbog svoje okrutnosti dobio je nadimak Kasapin.

   Obišli smo i nekoliko crkava. U kripti jedne od njih mogu se videti arheološki ostaci iz rimskog i vizantijskog perioda. Najsimpatičniji deo Tira, bila mi je mala luka sa gomilom ribarskih brodića. Promuvali smo se i sukom i tamo u jednoj musavoj aščinici klopali odlične, ekstremno jeftine kebabe.

   Sve u svemu ok mi je bio Tir, ali, kao što rekoh, ništa posebno. Jedan od razloga za moju, da kažem, ravnodušnost ovim mestom je taj što sam godinama obilazio Bliski istok i nagledao se gradova sličnih ovom. Primetio sam da je mojim saputnicima, koji do tada nisu pohodili ove krajeve, sve bilo mnogo zanimljivije i čini mi se da su uživali u vrevi suka i šetnji uskim kamenim uličicama Tira.


   U ovom gradu smo ukapirali da je viski duplo jeftiniji nego kod nas. Zato smo ga tokom našeg boravka u Libanu nemilice kupovali, a bogami i konzumirali i to samo one starije od 12 godina. Svako veče bismo se u sobi hotela, posle celodnevnog razgledanja kulturnoistorijskih spomenika, malo opustili uz ovo piće. Ha, ha, ha dvanaestice i petnaestice servirane u plastičnim čašama. Kad smo već kod pića, tokom ovoga putovanja nisam zapostavio ni ovdašnji omiljeni napitak, ceđeni nar. To je, u stvari, jedini sok koji volim da popijem.


Нема коментара:

Постави коментар