субота, 1. новембар 2014.

Izrael 2014. (2. deo)



VIA DOLOROSA


   U stari deo Jerusalima, preciznije u muslimansku četvrt, ušli smo kroz Damask kapiju. To znači da smo se našli u uskim, kamenom popločanim ulicama punim ljudi, buke i razne robe koja se tu prodaje. Volim tu atmosferu bliskoistočnih gradova. Gužva, šarenilo, dovikivanje trgovaca, miris felafela i tamjana, zvuk ezana. Odmah sam se setio ne tako davnih boravaka u Alepu i Damasku. Kako li je sad tamo, pogotovo u Alepu? Baš mi je žao tog, meni veoma dragog i nekada prelepog, a sada razorenog grada. Obnoviće se, opet će se u njemu živeti, pa i ovaj Jerusalim je ko zna koliko puta rušen, negde pročitah u 17 navrata, a evo postoji i dalje. Nastaviće svoj život i Alep, ali kakav će biti, isti kao pre ili potpuno drugačiji? Ko će u njemu živeti, da li će suniti i dalje biti većina, da li će u njemu biti hrišćana? Šta će biti sa Kurdima, Asircima, Jermenima? Ko to zna, ko zna kakva sudbina čeka i Jerusalim? Nije lako predviditi budućnost na ovom nemirnom delu globusa. Vekovima se tuklo oko Jerusalima, grada svetog za tri velike monoteističke religije. Sada ga dele dva potpuno zavađena naroda. Glavni je grad Izraela, ali ga prestonicom smatraju i Palestinci. Stari deo grada je opasan zidinama, koje je izgradio Sulejman Veličanstveni, a podeljen je na muslimansku, hrišćansku, jevrejsku i jermensku četvrt.

   Posle nekog vremena provedenog u nasumičnom bazanju ulicama starog grada i uživanja u atmosferi, a bogami i u felafelu, rešili smo da se malo organizujemo i da pristupimo pravom obilasku ovog grada. Locirajući našu poziciju na mapi, shvatio sam da se nalazimo nedaleko od Lavlje kapije, a tu negde kreće Via Dolorosa. Odluka je doneta da idemo Putem suza, tj. trasom kojom je koračao Isus Hrist pred razapinjanje na krst. Gotovo svi naučnici se slažu da ovo ne može biti putanja kojom je tada Hrist prošao. Predanje o Via Dolorosi i njene stanice uspostavili su franjevci u srednjem veku. Nije samo Via Dolorosa u sukobu sa činjenicama do kojih su došli arheolozi i istoričari već to važi i za većinu drugih svetih mesta ovoga grada. Ko da je to za nekog uopšte bitno! Naučnike zabole u šta veruju vernici, a i ove ne zanimaju dokazi koji se kose sa njihovim verovanjima. Neka svako veruje u šta hoće. Jedan poznati palestinski istoričar je svojevremeno izjavio U Jerusalimu me ne pitajte za istoriju zasnovanu na činjenicama, oduzmite ono što je izmišljeno i ništa neće ostati”.

   Pre nego što smo krenuli Putem suza prvo smo otišli do crkve sv. Ane. U pitanju je velika krstaška crkva iz 1140. godine. Ova trobrodna bazilika spada u najbolje sačuvane krstaške građevine Jerusalima. Podignuta je na mestu na kome se navodno nalazila kuća Joakima i Ane, roditelja Bogorodice Marije. U stvari prvu bogomolju su ovde podigli Vizantijci u 6. veku, a krstaši su na njenim temeljima izgradili svoje zdanje. Ispod crkve smeštena je kripta gde je rođena Marija. Nakon proterivanja krstaša Saladin je ovu građevinu pretvorio u medresu. Ponovo je postala crkva tek 1865. godine, kada su je Turci predali Francuzima, tačnije katoličkim Belim očevima, u znak zahvalnosti za pomoć u Krimskom ratu. Odmah pored crkve sv. Ane nalaze se ostaci bazena (banje) Vitezda. Tu je nekada bio hram Asklepija, pa vizantijska bazilika koju su 614. godine uništili Sasanidi (Pesijanci). Vernici veruju da je u vodi ovog bazena Isus Hrist izlečio bogalja.
Crkva sv. Ane.
Ostaci Vitezde i crkva sv. Ane.

   Dalje smo se uputili Via Dolorosom. Prvu stanicu smo preskočili, jer se nalazi unutar neke islamske škole. Na mestu druge stanice, gde je Hrist primio krst i bio bičevan, podignuta je Kapela bičevanja. Tu sam proveo najviše pet minuta, pošto je u pitanju moderno, bezvezno, katoličko zdanje iz 1929. godine. Idući ka trećoj stanici došli smo do tzv. Ecce Homo manastira sionskih sestara. Manastir je dobio ime po luku Ecce Homo, za šta se mislilo da je deo nekadašnje palate Irodove tvrđave Antonije, gde je Pontije Pilat izgovorio Evo čoveka”. Međutim, stručnjaci kažu da je ovaj luk zapravo deo trostrukok luka iz vremena Hadrijana, koji je podignut 135. godine, kao ulaz u Eliju Kapitolinu, novi grad izgrađen na ruševinama Jerusalima. U blizini se nalazi i manastir Pretorijum, gde se, po pravoslavnima, nalazio zatvor u kome je utamničen Isus. Kao i kod mnogih drugih svetih mesta ovoga grada, sa time se ne slažu katolici i Jermeni, pa tako postoje još dva Hristova zatvora u Jerusalimu.
Kapela bičevanja.

   Treća stanica obeležava mesto gde je prvi put Isus popustio pod težinom krsta i pao. Tu su Poljaci podigli malu kapelu. Odmah pored, kod jermenske crkve, je četvrta stanica, gde je Hrist video svoju majku u gomili. Ispred ove dve stanice ima malo više prostora koji su iskoristili Arapčići da se tu dodaju loptom, dok je pored njih stajala poveća grupa do zuba naoružanih jevrejskih vojnika, sa smrtno ozbiljnim izrazima na licima. U lokalima preko puta sedeli su matori Arapi i duvanili uz čaj. Osećao sam se mnogo glupo pred svima njima dok sam fotografisao te stanice. I sam ne znam zašto sam to slikao, a i zbog čega uopšte idem trasom Via Dolorose? Znam da to nije put kojim je prošao Hrist, a pritom nisam ni vernik, pa zašto onda? Kad kažem da nisam vernik moram da napomenem da nikako ne pripadam onim ostrašćenim majmunima iz tzv. “Druge Srbije”, kojima se kosa podigne na glavi čim čuju za Srpsku pravoslavnu crkvu. Ja poštujem našu crkvu, slavim slavu, kao što su to radili i moji preci, čak sam zbog prirode posla kojim sam se bavio proveo izvesno vreme po raznim crkvama i manastirima, ali ne mogu da se foliram i da glumim vernika, kada to nisam. Zanima me istorija hrišćanstva, kao i islama i znam o tome mnogo više od velike većine ovih novokomponovanih vernika.
Via Dolorosa III stanica.
Via Dolorosa V stanica.

   Dođosmo i do pete stanice gde su Rimljani naredili Simonu iz Kirene da pomogne Hristu u nošenju krsta, a gde je sada franjevačka kapela. Šesta stanica obeležava mesto gde je Veronika obrisala platnom Isusovo lice, koje se ocrtalo na tkanini. 
Via Dolorosa VI stanica.

   Nastavili smo dalje Via Dolorosom prolazeći između radnji gde su se prodavale ikone, krstevi, kandila, voda iz Jordana, tamjan i slične stvari, tiskajući se sa gomilom vernika i turista. Ima tu raznoraznih posetilaca ovog grada. Neki su pravi vernici koji su došli organizovanim turama, sa svojim sveštenicima. Često su to ljudi u godinama i vidi se oduševljenje na njihovim ozarenim licima što su uspeli da dođu do Svete zemlje. Simpatične su mi bile te bake i deke, koji su uprkos svojim godinama žustro, kao u transu koračali pločnicima Jerusalima. Video sam i grupe kojekakvih verskih fanatika što tegle nekakve ogromne drvene krsteve. Ima  i paket aranžman turista koji su ovde došli na jednodnevni izlet iz Akabe i egipatskih letovališta na Sinaju. Oni se prepoznaju po tome što među njima mora da se nađe barem par debila u šortsevima i majicama na bratele. Koliko čovek treba da bude prost, glup, neobrazovan, jednom rečju da bude idiot, pa da u toj garderobi dođe u ovaj najreligiozniji grad na svetu, među muslimane, haside, hrišćanske vernike i da tako obučen obilazi crkve i druge svetinje?
Hodočasnici.

   Na sedmoj stanici, gde je Isus pao po drugi put, već se nalazila poveća grupa rumunskih hodočasnika sa par svojih sveštenika. Uglavnom su to bile starije žene. Rešio sam da se dalje ne mučim, te sam spakovao mapu u dzep i do sledećih stanica pratio Rumune. Tako smo stigli do osme stanice, gde je Hrist rekao nekim ženama što su plakale, da ne oplakuju njega, već da plaču nad svojom i sudbinom svojih ćerki. Ova stanica je obeležena krstom uklesanim u zid grčkog manastira. Rumunski pop je prvo nešto ispričao o tom mestu, a onda su babe redom prilazile i ljubile taj krst. Neke od njih su vadile iz torbi pripremljenu garderobu i stavljale je na njega. Verovatno će te stvari kasnije dati svojim najdražima da ih nose. Pretpostavljam da je u tome štos.
   Prateći Rumune stigli smo i do devete stanice, koja se nalazi na ulazu u koptski manastir sv. Antonija. Opet je usledilo par sveštnikovih reči, a onda su se opet izređale babe. Bilo je tu i ljubljenja, i suza, i radosti, i molitvi. Videlo se da im stvarno mnogo znači što su u Jerusalimu i što veruju da koračaju istim putem kojim je prošao Isus Hrist.
Etiopski monah.

   Tu smo na brzaka bacili pogled na obližnji etiopski manastir, a zatim ušli u koptski. Interesantna mi je bila njegova mračna unutrašnjost, pojačana garežom koji se nataložio po zidovima i neobične ikone koje pomalo asociraju na naivno slikasrstvo. Podsetio me je ovaj prolazak kroz manastir sv. Antonija na sada već davni obilazak koptske četvrti Kaira. Prateći rumunske hodočasnike prošli smo kroz neka mala vrata i našli se na samom ulazu u crkvu Svetog groba. Pod krovom ovog najznačajnijeg hrišćanskog zdanja u Jerusalimu nalazi se poslednjih pet stanica Puta suza.
Ulaz u koptski manastir sv. Antonija.


3 коментара:

  1. Ovaj, kad si pomenuo za ''debilizam i hodočasništvo'', setih se prvo mene jer ja tako volim da šorcem i kratkom majicom uvek bazam na putovanjima, reših da vidim svoje fotke... kad utvrdih da ipak po tvom kriterijumu nisam ispao debil. Naime - bila je zima! :D
    Mislim da ti je to suviše, kako bih rekao, direktno rečeno. Poštuj slobodu nečjeg izbora. Što više starim, uviđam da je tačna ona ''Religija je opijum za mase''. Pritom, moram naglasiti kako sam vernik, verujem u Boga, nisam fanatik, ali u organizovanu religiju zaista sve manje verujem (naročito posle otkrića da sve religije po Kini kontroliše, sponzoriše i finansira Partija). Što se tiče majice, poštovanja... mislim da čovek treba da bude samo to - ČOVEK, meni je zaista nebitno ko šta nosi.

    ОдговориИзбриши
  2. Ja sam, bre, mislio da si posle toliko vremena provedenog po Dalekom istoku prešao na ona njihova kimona i sličnu garderobu. Šalim se, ma i ja samo što i zimi ne nosim bermude, ali kad a obilazim crkve, dzamije, itd. trudim se da poštujem pravila i da svojim oblačenjem ne iritiram vernike. Čak često isplaniram tako da u nekom gradu obiđem u cugu sva mesta gde bi trebalo biti pristojno obučen, pa da posle toga mogu da pređem na bermude .
    pozdrav

    ОдговориИзбриши
  3. Pa nisam bio po Izraelu u doba Dalekog Istoka! :D Ovaj, ja lično kad je leto stvarno nosim uvek šorceve, jedino kad je neko baš ultra-sveto mesto navučem donji deo na pantalonama... ili kada me primete kako hoću u šorcu da uđem u džamiju kao u Damasku pa me zgrabe pre ulaza! :D

    ОдговориИзбриши