DOBRO DOŠLI
U IZRAEL
U zadnjih nekoliko godina više puta sam
planirao da otputujem u Izrael, ali nikako da to i ostvarim. Konačno sam jednog
dana na brzinu prelomio i pazario avionske karte. A onda, nekih mesec i po dana
pre mog puta otpočeo je novi rat između Izraelaca i Palestinaca. Povod za ovaj
sukob bila je otmica i ubistvo trojice jevrejskih tinejdzera na Zapadnoj obali.
Izraelske vlasti su za taj zločin optužile Hamas, koji vlada Gazom. Jevrejski
ekstremisti su odgovorili otmicom i ubistvom jednog palestinskog dečaka.
Situacija se iz dana u dan zaoštravala i na kraju kulminirala izraelskim
napadom na pojas Gaze. Hamas je uzvratio svojim sklepanim raketama, čiji je
učinak skoro pa nikakav, ali je to Jevrejima dalo dobro opravdanje za besomučno
raketiranje Gaze. Po mnogima ovo ubistvo izraelskih klinaca nije pravi razlog
za jevrejski napad na Hamas, već je stvar u “istorijskom” dogovoru između Hamasa, koji vlada Gazom i Fataha, koji
drži Zapadnu obalu. Njihov sporazum je postignut malo pre te otmice i time je
završeno dugogodišnje neprijateljstvo između ova dva palestinska pokreta.
Izraelska vojska je pokrenula i kopneni napad ne bi li uništila sistem tunela
kojima hamasovi borci prelaze na izraelsku teritoriju. Hamas je gađao aerodrom
Ben Gurion zbog čega par dana nisu sletali i poletali putnički avioni. Ceo svet
je osuđivao Izrael, ali se on zbog toga nije mnogo tangirao, pošto su i ovaj put,
kao i uvek do sada, iza njega stajali Amerikanci. Pratio sam pomalo šta se tamo
dešavalo, ali uopšte nisam razmišljao o odustajanju od putovanja. Nisu me
plašila ta Hamasova raketiranja, kao ni neredi koji su izbijali u Jerusalimu i
na Zapadnoj obali, ali sam se osećao malo bezveze pred put, jer ću tamo
obilaziti kojekakve znamenitosti dok tako blizu ljudi stradaju. Svega par dana
pred moj let potpisano je primirje. Gaza je sravnjena, poginulo je preko 2000
ljudi. Izrael se obavezao da ukine, tj. ublaži blokadu Gaze. Hamas je proglasio
pobedu. Moj drugar i ja sleteli smo na aerodrom Ben Gurion.
Očekivao sam mrcvarenje na ulasku u zemlju,
jer sam, pripremajući se pred put, saznao da to čeka ljude koji u pasošima
imaju pečate arapskih zemalja. Moja putna isprava bila je puna raznih
muslimanskih pečata, a na prvoj strani nalazila se, ni manje ni više nego,
iranska viza. Izašli smo iz polupraznog aviona kojim smo doleteli iz Istambula
u gotovo sablasno pustu zgradu aerodroma. Dok sam prilazio graničnom punktu u
glavi sam vrteo unapred smišljenu priču kojom treba da objasnim zašto sam tako
često boravio u tim za njih problematičnim zemljama. Službenik na šalteru je
uzeo moj pasoš, otvorio ga i odmah rekao “Bili
ste u Iranu”. Odgovorio sam potvrdno, a on me je upitao zašto sam tamo išao i da li sam
posle te posete, koja je bila 2009. godine, još neki put boravio u toj zemlji.
Rekao sam zbog čega sam putovao u Iran, a onda i da posle tog putovanja više
nisam tamo bio. On je nešto kuckao po kompjuteru i izgovorio “Dakle posle tog putovanja više niste išli u Iran”, Ja sam potvrdio, a on je na to sa osmehom rekao “U redu, dobro došli u Izrael”. To je to, nije trajalo ni 10 minuta, a ja se spremao za
dugotrajni razgovor sa izraelskim bezbedonosnim organima.
Inače, pred kupovinu avionskih karata, malo
sam se pozabavio problematikom kako stići od aerodroma do Jerusalima i došao do
zaključka da treba izbeći sletanje u subotu, tj. na šabat, jer onda kod Jevreja
maltene ništa ne radi, pa ni prevoz sa aerodroma. Pazio sam da izbegnem tu
subotu i u poslednjem trenutku pomerio za jedan dan let. Naravno, zajebao sam
se. Naš avion jeste kretao u petak iz Istambula, ali je sletao 15 minuta posle
ponoći, tačno na šabat. Dobro, ništa strašno, pošto od aerodroma do Jerusalima
idu minibusevi, šeruti. Sačekali smo dok se nije sakupilo desetoro putnika i
krenuli put Jerusalima.
Damask kapija. |
Ispred Damask kapije, tj. jednog od ulaza u
stari grad, stigli smo u gluvo doba noći. Jebiga, kao što rekoh očekivao sam
duže zajebavanje sa izraelskim vlastima prilikom ulaska u zemlju, te da ćemo
zbog toga kasnije stići u Jerusalim. Hteli smo i da malo uštedimo i izbegnemo
to prvo noćenje. Nigde nije bilo žive duše, seli smo na neki zidić zapalili po
cigaretu i razmišljali kako da provedemo vreme do svanuća. Mrak, mir i tišinu
te jerusalimske noći poremetila su jedna policijska kola, koja su zastala kad
su nas spazila. Malo su nas posmatrali iz auta, a onda su produžili svojim
putem. Verovatno su zaključili da smo neke budale – bekpekeri. Nastavili smo da
sedimo, pušimo, pričamo i šutiramo razbacane prazne limenke. I nije neka
zabava.
Istočni Jerusalim. |
Spazio sam u daljini da gori svetlo u jednom
lokalu i da tamo ima nekih ljudi. Mislim, nije se taj lokal nalazio daleko, ali
sasvim dovoljno da nisam mogao da ustanovim o čemu se tu radi. Stigle godine,
ne vidi se više kao pre! Prošetao sam do tamo. Bio je to restoran u kome su se radnici
na kraju radnog dana bacili na čišćenje i sređivanje. Pitao sam ih možemo li tu
da malo posedimo, a oni su mi odgovorili potvrdno. Zapravo, ta naša
komunikacija je izvedena uglavnom pantomimom, pošto ni jedan od njih nije znao
engleski. Nisam ni sumnjao da će nas primiti, bez obzira što im je prošlo radno
vreme. Bliski istok je to, a ja sam se više puta do sada uverio u
gostoljubivost arapskog sveta. Sedeli smo tu par sati gledajući neki sportski
program, cirkajući kafice i koka kole. Nije bilo piva, pošto je u pitanju
istočni, arapski deo Jerusalima. Momci su bili skroz ok i tako sa njima
dočekasmo zoru. Čim je malo svanulo otišli smo do hotela, da probamo da se
nešto ranije dočepamo sobe ili bar da tamo ostavimo rančeve. Recepcionar nas je
odmah pustio u sobu, a mi smo se odmah bacili na spavanje. Samo malo, par sati
dremke, nema dangubljenja, a onda pravac stari grad.
Нема коментара:
Постави коментар