недеља, 27. април 2014.

Nepal 2014. (16. deo)



POSLEDNJI DANI U NEPALU


   Par zadnjih  dana u Nepalu proveo sam u Katmanduu. Obišao sam, otprilike, sve najveće znamenitosti ovog grada, ali ne koristeći preporučene pešačke rute po vodičima ili mape, već taktikom nasumičnog lutanja. Teško je snalaziti se po Katmanduu pošto ulice nemaju imena, a kuće brojeve. Tokom ovih šetnji video sam bezbroj hramova, veliki rezervoar za vodu Rani Pokari i nekadašnju kraljevsku palatu Narjanhiti, koja je sada otvorena za posetioce.
Rani Pokari.


Ova žena se moli božanstvu zubobolje. Drvena skulptura se ne vidi od novčića koji su ekserom zabijeni u nju.

   Kad smo već kod kraljevske palate, red je da se malo osvrnem i na nedavnu istoriju Nepala. Elem, period od 1846. do 1951. godine poznat je kao “Rana vladavina”. Te 1846. godine premijer Jung Bahadur je preuzeo titulu rana, kojoj će kasnije dodati i maharadza. Tako su u Nepalu u isto vreme faktički postojale dve dinastije, Rana koja je, zapravo, vladala i dinastija Šah, stvoritelji Nepala, koji su u stvari bili obične marionete u rukama Rana. Godine 1951. kralj Šah Tribhuvan je uz pomoć Indije srušio Rana režim i ponovo uspostavio vladavinu svoje dinastije. U drugoj polovini 20. veka svašta se burno izdešavalo u političkom životu ove himalajske države, a sve to je kulminiralo 1996. godine, kada je otpočela tzv. Maoistička pobuna. Sukobi su trajali 10 godina i u njima je poginulo 13000 ljudi. Konačni rezultat bio je ukidanje monarhije. Tom neslavnom kraju kraljevine doprineo je i tzv. kraljevski masakr, koji se zbio 2001. godine. Tada je princ prestolonaslednik Dipendra pobio 10 članova svoje porodice, uključujući oca i majku, odnosno kralja i kraljicu. Navodni razlog za ovo masovno ubistvo bio je što princu nisu dozvoljavali da se oženi devojkom koju je voleo.



   Život u Nepalu je težak. Sirotinje ima koliko hoćeš. Kakva je beda, dovoljno pokazuje podatak da 4 miliona Nepalaca radi u Indiji, kao gastarbajteri. Svakodnevno, bar pola dana, nema struje. Mnogo napuštene, ili zapostavljene dece luta ulicama. Puno ima prosjaka.


   Zbog svega toga, turisti su često na meti raznih lokalaca, koji se trude da zarade neku kintu. To je pogotovo izraženo po Tamelu i Durbaru. Malo, malo pa ti neko priđe i prvo sa osmehom i sklopljenim šakama u visini grudi izgovori “namaste”, a onda sledi nešto od ponuda tipa: Hoćete li da vas vozim rikšom? Jel vam treba vodič? Hoćete taksi i slično. Prodavci vas zovu da uđete u njihovu radnju. Nakon što sam se rastao od saputnika i sam se smucao ulicama Katmandua počeli su da mi često prilaze tipovi koji su mi nudili hašiš. Međutim, svi ovi nudioci roba i usluga nisu mnogo navalentni i nisu mnogo dosadni, ili sam ja godinama obilazeći severnoafričke i bliskoistočne zemlje stekao imunitet na dosadnjakoviće ovog tipa.


   Kako se približavao dan povratka iz Nepala, naša četvoročlana ekipa sa početka putovanja je ponovo kompletirana. U međuvremenu sam napustio moj bagljiv hotel, zbog nesnosne buke, koja je svako veče dolazila iz nekog obližnjeg kluba, i vratio se u guest house gde su došli i moji prijatelji.


   Osvanuo je i dan našeg povratka. Turkišov let je kasnio čitavih 6 sati, jer avion nije mogao da sleti u Katmandu zbog smoga, te je otišao u Delhi. Turkiš se pokazao na nivou, te nam je zbog toga organizovao obrok u aerodromskom restoranu. Tokom leta su takođe bili dobri i sa posluženjem i sa celokupnom uslugom, a i viski sipaju domaćinski. I konačno posle više od 7 sati leta dođosmo u Stambol. Tu smo prespavali jedno veće, a onda smo nas dvoje krenuli za Beograd, dok je drugi deo ekipe ostao još par dana u Istanbulu.
   Na ulazu u aerodrom Sabiha Gokče, dok je moj ranac prolazio kroz skener, turska žandarka je odjednom zaustavila traku i panično uzviknula “handzar”! Zatim je ustala sa stolice pokazujući rukama koliko je veliki handzar u pitanju. Reč je bila o mom kukri nožu, priličnih dimenzija. Osim tog pozamašnog imao sam i dva manja, koje sam kupio da poklonim prijateljima. Odmah su me okružili turski panduri, a ja sam počeo da im objašnjavam da su u pitanju suveniri i da se nalaze u kabinskom prtljagu. Krenuli su da mi trkeljišu ranac, a onda je jedna glupača izvadila masku Ganeša, tripujući da je reč o antikvitetu. Kakav bre crni antikvitet! Na kraju su zaključili da moj prtljag mora da ide na nekakav “security cheking”. Ok, što se mora mora se, mada sam se malo plašio da možda zbog toga neće biti ukrcan u avion, pošto nije baš mnogo ostalo vremena do poletanja. Na kraju je sve ispalo kako treba i moj ranac, sa sve handzarom, stigao je u Beograd.
   To bi bilo to. Sve u svemu bilo je ovo lepo putovanje. Nepal me nije nešto posebno očarao, ali me nije ni razočarao. Bio je ovo moj prvi susret sa hinduističkom i budističkom kulturom i drago mi je što sam o tome nešto više saznao. I da, iako sam bio na izvorištu” istočnjačke duhovnosti i filozofije, nisam se vratio ni malo duhovniji.

2 коментара:

  1. ..."I da, iako sam bio na “izvorištu” istočnjačke duhovnosti i filozofije, nisam se vratio ni malo duhovniji...." :):):):)

    ОдговориИзбриши
  2. Mirjana hvala još jednom na svim komentarima. Pozdrav

    ОдговориИзбриши