POSLEDNJI DANI U NEPALU
Par
zadnjih dana u Nepalu proveo sam u Katmanduu. Obišao
sam, otprilike, sve najveće znamenitosti ovog grada, ali ne koristeći
preporučene pešačke rute po vodičima ili mape, već taktikom nasumičnog lutanja.
Teško je snalaziti se po Katmanduu pošto ulice nemaju imena, a kuće brojeve.
Tokom ovih šetnji video sam bezbroj hramova, veliki rezervoar za vodu Rani
Pokari i nekadašnju kraljevsku palatu Narjanhiti, koja je sada otvorena za
posetioce.
Rani Pokari. |
Ova žena se moli božanstvu zubobolje. Drvena skulptura se ne vidi od novčića koji su ekserom zabijeni u nju. |
Kad smo već kod kraljevske palate, red je da
se malo osvrnem i na nedavnu istoriju Nepala. Elem, period od 1846. do 1951.
godine poznat je kao “Rana vladavina”. Te 1846. godine premijer
Jung Bahadur je preuzeo titulu rana, kojoj će kasnije dodati i maharadza. Tako
su u Nepalu u isto vreme faktički postojale dve dinastije, Rana koja je,
zapravo, vladala i dinastija Šah, stvoritelji Nepala, koji su u stvari bili
obične marionete u rukama Rana. Godine 1951. kralj Šah Tribhuvan je uz pomoć
Indije srušio Rana režim i ponovo uspostavio vladavinu svoje dinastije. U
drugoj polovini 20. veka svašta se burno izdešavalo u političkom životu ove
himalajske države, a sve to je kulminiralo 1996. godine, kada je otpočela tzv.
Maoistička pobuna. Sukobi su trajali 10 godina i u njima je poginulo 13000
ljudi. Konačni rezultat bio je ukidanje monarhije. Tom neslavnom kraju
kraljevine doprineo je i tzv. kraljevski masakr, koji se zbio 2001. godine.
Tada je princ prestolonaslednik Dipendra pobio 10 članova svoje porodice,
uključujući oca i majku, odnosno kralja i kraljicu. Navodni razlog za ovo
masovno ubistvo bio je što princu nisu dozvoljavali da se oženi devojkom koju
je voleo.
Život u Nepalu je težak. Sirotinje ima
koliko hoćeš. Kakva je beda, dovoljno pokazuje podatak da 4 miliona Nepalaca
radi u Indiji, kao gastarbajteri. Svakodnevno, bar pola dana, nema struje.
Mnogo napuštene, ili zapostavljene dece luta ulicama. Puno ima prosjaka.
Zbog svega toga, turisti su često na meti
raznih lokalaca, koji se trude da zarade neku kintu. To je pogotovo izraženo po
Tamelu i Durbaru. Malo, malo pa ti neko priđe i prvo sa osmehom i sklopljenim
šakama u visini grudi izgovori “namaste”,
a onda sledi
nešto od ponuda tipa: Hoćete li da vas vozim
rikšom? Jel vam treba vodič? Hoćete
taksi i slično. Prodavci vas zovu da uđete u njihovu radnju. Nakon što sam se
rastao od saputnika i sam se smucao ulicama Katmandua počeli su da mi često
prilaze tipovi koji su mi nudili hašiš. Međutim, svi ovi nudioci roba i usluga
nisu mnogo navalentni i nisu mnogo dosadni, ili sam ja godinama obilazeći
severnoafričke i bliskoistočne zemlje stekao imunitet na dosadnjakoviće ovog
tipa.
Kako se približavao dan povratka iz Nepala,
naša četvoročlana ekipa sa početka putovanja je ponovo kompletirana. U
međuvremenu sam napustio moj bagljiv hotel, zbog nesnosne buke, koja je svako
veče dolazila iz nekog obližnjeg kluba, i vratio se u guest house gde su došli
i moji prijatelji.
Osvanuo je i dan našeg povratka. Turkišov
let je kasnio čitavih 6 sati, jer avion nije mogao da sleti u Katmandu zbog
smoga, te je otišao u Delhi. Turkiš se pokazao na nivou, te nam je zbog toga
organizovao obrok u aerodromskom restoranu. Tokom leta su takođe bili dobri i
sa posluženjem i sa celokupnom uslugom, a i viski sipaju domaćinski. I konačno
posle više od 7 sati leta dođosmo u Stambol. Tu smo prespavali jedno veće, a
onda smo nas dvoje krenuli za Beograd, dok je drugi deo ekipe ostao još par
dana u Istanbulu.
Na ulazu u aerodrom Sabiha Gokče, dok je moj
ranac prolazio kroz skener, turska žandarka je odjednom zaustavila traku i
panično uzviknula “handzar”! Zatim je ustala sa
stolice pokazujući rukama koliko je veliki handzar u pitanju. Reč je bila o mom
kukri nožu, priličnih dimenzija. Osim tog pozamašnog imao sam i dva manja, koje
sam kupio da poklonim prijateljima. Odmah su me okružili turski panduri, a ja
sam počeo da im objašnjavam da su u pitanju suveniri i da se nalaze u kabinskom
prtljagu. Krenuli su da mi trkeljišu ranac, a onda je jedna glupača izvadila
masku Ganeša, tripujući da je reč o antikvitetu. Kakav bre crni antikvitet! Na
kraju su zaključili da moj prtljag mora da ide na nekakav “security cheking”. Ok, što se mora mora se, mada sam
se malo plašio da možda zbog toga neće biti ukrcan u avion, pošto nije baš
mnogo ostalo vremena do poletanja. Na kraju je sve ispalo kako treba i moj
ranac, sa sve handzarom, stigao je u Beograd.
To bi bilo to. Sve u svemu bilo je ovo lepo
putovanje. Nepal me nije nešto posebno očarao, ali me nije ni razočarao. Bio je
ovo moj prvi susret sa hinduističkom i budističkom kulturom i drago mi je što
sam o tome nešto više saznao. I da, iako sam bio na “izvorištu”
istočnjačke duhovnosti i filozofije, nisam se vratio ni malo duhovniji.
..."I da, iako sam bio na “izvorištu” istočnjačke duhovnosti i filozofije, nisam se vratio ni malo duhovniji...." :):):):)
ОдговориИзбришиMirjana hvala još jednom na svim komentarima. Pozdrav
ОдговориИзбриши