недеља, 27. април 2014.

Nepal 2014. (12. deo)



SAURAHA


   Ujutru sam se ukrcao u autobus koji ide za Saurahu. Ovo mestašce se nalazi na obodu poznatog nacionalnog parka Čitvan. Prvobitni plan mi je bio drugačiji. Podrazumeva se, nikakvi trekinzi i planinarenja nisu dolazili u obzir, nego sam hteo da idem do Lumbinija, rodnog mesta Bude. Međutim, shvatio sam da tamo nema baš mnogo toga što bi mene interesovalo. Sačuvano je tu nešto drevnih ruševina i poznati stub, koga je postavio indijski car Ašoka, na mestu rođenja Sidarte Gautame Bude, a ostalo su uglavnom moderni hramovi, koje su podigle razne budističke zemlje, kao što su Koreja, Vijetnam,  Mijanmar, Šri Lanka itd. Ok, nije ni to nezanimljivo, ali za ovo kratko vreme u Nepalu, nagledao sam se silnih svetilišta. Što je mnogo, mnogo je, te sam u poslednji čas odlučio da odem u nacionalni park Čitvan. Ne palim se ja ni na to, malo su mi ti safari izleti suviše “turistic”, ali bolje da se promuvam po dzungli nego opet hramovi.
   Put kojim sam se vozio takođe je išao kanjonom neke reke, i očekivano, bio je loš. Postepeno je teren kojim smo prolazili postajao sve manje i manje brdovitiji i uđosmo u ravnice Teraija. Nakon šest sati vožnje stigli smo u Saurahu. Pre nego što sam izašao iz busa pitao sam dva klinca, Britanca, u koji hotel idu. Rekoše mi ime nekog koji je nahvaljen u Lonely Planet vodiču, a onda dodaše da su sve rezervisali preko neta i da ih je par dana smeštaja, sa kojekakvim izletima izašlo “svega” 200 dolara po osobi. Uh što je povoljno! Rešio sam da iskoristim njihov prevoz, tj. dzip koji ih je čekao i odvezao se sa tim Englezima do tog hotela. U pitanju je, zapravo, neka vrsta kampa, sa bungalovima oko lepog dvorišta punog raznog tropskog rastinja i cveća. Sve je sređeno, picnuto, trava podšišana, na sve strane ležaljke, palme, ma divota. Sobe su takođe pristojne, sa mrežama protiv komaraca oko kreveta i klimom. U stvari, meni je smeštaj poslednja rupa na svirali, a glavni razlog zašto sam rešio da ovde ostanem su te safari ture, za koje kažu da ovaj kamp korektno odrađuje. Posle malog cenkanja dogovorili smo se da platim sobu deset dolara za noć.

   Čim sam se smestio otišao sam do restorana i dok sam naručio kafu već su me startovali sa ponudama za safari. Rekao sam im da sam zainteresovan za vožnju kanuom po reci Rapti i safari na slonu. Ukupno su ova dva izleta koštala oko 20 dolara i valjda se još nešto malo preko 10 dolara plaćao sam ulazak u nacionalni park. Ovi iz hotela su bili uporni da mi prodaju i nekakav treking kroz dzunglu, ali sam ja isto tako uporno to odbijao. Objašnjavali su mi kako je to mnogo dobro i zanimljivo, ali nisam prihvatao. Kakav, bre, crni treking, ne volim ja ta pešačenja. Krenuli su i da spuštaju cenu, a onda se jedan od njih izlanuo i rekao da su oni planirali da mene povedu u tu vožnju kanuom zajedno sa ona dva Britanca i da se iskrcamo negde u nacionalnom parku, odakle bi odmah krenuli na taj treking, te im je komplikovano da samo mene odatle vraćaju u Saurahu. Tim saznanjem su moje pregovaračke pozicije znatno ojačale, pa sam im rekao da u tom slučaju, ako je to problem, ja ću na te izlete da odem sa nekom drugom agencijom, kojih ima kolko hoćeš po Saurahi. Na kraju sam dodao da stvarno ne mogu da pešačim, jer me boli noga. Tad su počeli da me ubeđuju da nije mnogo naporno, da je sve ravno i da se ide manje od dva sata. Tek kad su rekli da bi za mene taj treking bio potpuno besplatan, prihvatio sam njihovu ponudu. Tako sam neplanirano sutra imao i šetnju kroz dzunglu. Kada sve saberem, dva noćenja i te razne aktivnosti  izašle su me 50 ili 60 dolara, dok je mlade Engleze to isto, plus nekakva glupa vožnja dzipovima koštala “samo” 200 dolara po osobi.
   Ostatak dana u Saurahi proveo sam šetajući se ovim malim prašnjavim mestom, koje, kolko sam video, živi samo od turista što posećuju nacionalni park. Ovde rikše vuku konji, a postoje i neke kočije za prevoz više ljudi u koje su upregnuta ona goveda sa grbom. Po ulicama su prolazili slonovi sa mahutima (goničima) na leđima. Narod koji ovde živi zove se Taru i mnogo je sličniji Indijcima nego žiteljima Katmandua.


   U Saurahi sam pronašao jednu dobru radnju i dopunio kolekciju suvenira koje sam nakupovao u Nepalu. Volim da sa svakog puta donesem nešto za uspomenu, ali pravi suvenir, a ne kojekakve magnete, gipsane skulpture i slične gluposti. Za dobar kvalitetan suvenir ne žalim da se isprsim. Nigde nisam tokom svojih putovanja naišao na bolje i jeftinije suvenire nego u Nepalu. Neki od njih su prava umetnička dela. Tako sam sa ovog putešestvija doneo molitveni točak na izrezbarenom postolju, ručno izdeljane skulpture bude i indijskog nosoroga, jednog Ganeša, fenomenalnu masku Šive i veliki, pravi, kukri nož za koji sam se  skoro sat vremena cenkao u Katmanduu.

2 коментара:

  1. E ovde ja dobih more meni korisnih informacija...bravo...i naravno hvala.
    Nego kao je sa malaričnim ili bilo kakvim drugim komarcima?

    ОдговориИзбриши
  2. Terai tj. oblast u kojoj se nalazi Čitvan spada u delove Nepala gde ima malarije, ali u samom Čitvanu je vrlo retka. Postoje i periodi u godini kada je opasnost od malarija veća. Ja sam doneo odluku da ne pijem ništa od antimalarika pošto sam išao u doba kada je rizik od ove bolesti mali, kao i zbog toga što u Čitvanu (iako se nalazi unutar Teraia) nije posebno velik rizik.

    ОдговориИзбриши