четвртак, 30. мај 2013.

Do Krima i nazad 2013. (7. deo)



JALTA


   U poslednjem trenutku odlučio sam da iz Sevastopolja odem u Jaltu. Dugo sam se premišljao, da li da uopšte posetim taj grad. Jalta jeste najpopularnije ili bar najpoznatije turističko mesto na Krimu, ali proučavajući pre puta šta tamo ima da se vidi, shvatio sam da nema ništa što bi mene zanimalo. Ja volim da obilazim arheološke lokalitete, istorijska mesta vezana za malo starija zbivanja, gradove sa sačuvanom tradicionalnom arhitekturom, a u Jalti toga nema.
   Put od Sevastopolja do ovog grada pruža se duž strme morske obale obrasle raznim četinarima. Sa leve strane puta su visoke litice, a sa desne stene koje se spuštaju do mora. Nakon dva sata vožnje stigao sam u Jaltu.
Jalta

   Krenuo sam da pronađem nekakav smeštaj, međutim smeštaj je pronašao mene. Zaustavio me je neki tip, koji je krenuo da baci đubre i pitao me da li mi treba soba. Pošto sam odgovorio da mi treba, on me je uveo u veliki apartman u obližnjoj zgradi. Potpuno je bio opremljen svim i svačim, a cena je bila više nego povoljna, te sam odmah prihvatio.
Jalta

   Pre nego što sam krenuo na Krim dobio sam preporuku da obavezno odem na plato planine Aj Petri, do koje vozi žičara. Kažu da se sa ovog platoa pruža izuzetno lep pogled, a uz to se tu spremaju raznorazni tatarski specijaliteti. Maršutkom sam se odvezao do mesta odakle kreće žičara, međutim ona iz nekih razloga nije radila. Odmah su me spopali ljudi iz neke turističke agencije koja vozi kombijem do gore, uz usputno stajanje u nekoj vinariji gde se degustiraju čuvena” krimska vina. Falilo im je još par putnika da popune kombi i krenu na taj izlet. Okupljena grupica turista radovala se mom dolasku, jer su bili ubeđeni da ću ja, kao stranac, sigurno prihvatiti ponudu. E, pa zajebali su se! Nije stvar u lovi, nije to skupo, već je stvar u tome što ja prezirem takve turističke ture gde se svraća u radnje sa suvenirima ili u nekakve “tradicionalne” zanatske radionice, vinske podrume i na slična mesta. Posebno se grozim te “vinske priče”, bukea, sorte, berbe. Kakvo foliranje, ovo vino se služi ovako, a ono onako, ovo se pije uz ono, a ovo uz ono, ovo se ne hladi, a ono se... Kakvo proseravanje! Živelo pivo! Prvom maršutkom vratio sam se natrag u Jaltu. 


   U međuvremenu je uplovio ogromni turistički brod, koji je u ovaj crnomorski grad istovario buljuke turista, uglavnom u prilično poodmaklim godinama. Pošto me baš ništa posebno nije zanimalo u Jalti, krenuo sam, besciljno, bez žurbe i bez ikakvog plana da lutam ovim gradom. Možda mi je boravak u Jalti baš zbog toga prijao. Što se tiče arhitekture, ne znam šta da kažem. Ima tu kuća koje su izgrađene u 19. veku, kada je ovo mesto bilo popularno među pripadnicima višeg staleža carske Rusije. Kada su se, pak, ovde odmarali sovjetski udarnici, podignute su neke malo manje lepe i manje zanimljive građevine. Onda je došao pad komunizma i nastupila tržišna ekonomija, preduzetništvo, ljuta komercijalizacija i, naravno, niko nije mario za neki tamo urbanizam, te su nikle kojekakve zgradurine.


   Inače, po gradu ima puno zelenila, palmi i raznog zimzelenog drveća. Na šetalištu, koje se pruža duž morske obale, bilo je raznih štandova i tezgi sa svime i svačime. Tu su montirani i nekakvi luna – parkovi. Duž te promenade raspoređeni su i ulični svirači, slikari i slični “umetnici”. Meni je ceo taj ambijent delovao pomalo vašarski i mogu samo da zamislim kako sve to izgleda leti.
   Na kraju dana otišao sam i na jednočasovnu vožnju brodićem duž obale do tzv. Lastavičjeg gnezda. To je mala građevina u obliku dvorca, na jednoj litici iznad mora, desetak kilometara zapadno od Jalte. Ne postoji turistička brošura Krima, a da u njoj nema slike Lastavičjeg gnezda. Inače, u pitanju je teška kičerica, a izgradio ju je 1912. godine neki nemački naftaš za svoju ljubavnicu. Usput smo prošli i videli, doduše iz daljine, i Livadija palatu, u kojoj su se 1945. godine sastali Staljin, Ruzvelt i Čerčil.
Krimski ribari

Lastavičje gnezdo

Нема коментара:

Постави коментар