среда, 29. мај 2013.

Do Krima i nazad 2013. (5. deo)




BAHČISARAJ


   Ujutru sam se odvezao maršutkom do Simferopolja, gde sam se ukrcao u drugi kombi i njime otišao u Bahčisaraj. Brzo sam pronašao smeštaj kod jedne tatarske porodice koja drži pansion i onda se upustio u obilazak ovog mesta. Bahčisaraj, tačnije njegov stari deo, je u stvari pravi pravcati Orijent. Anadolija usred Krima. Iako se vidi i sovjetski uticaj, u ovom delu grada, ipak, dominira islamski ambijent. Dzamije, turbeta, uske nepravilne krivudave uličice. Ljudi nisu svetle puti, već su crnomanjasti, a dosta žena nosi marame. Sa jedne strane uzdižu se stene nalik čuvenim Meteorima, ali znatno niže i mnogo manje impozantne.

Bahčisaraj

   Promuvao sam se malo ovim oronulim i prašnjavim, ali živopisnim i interesantnim mestom, a zatim krenuo pešice ka utvrđenju Čufut kale. Prolazio sam obodom grada, tj. putem koji se pruža uz ove stene koje sam pominjao. Šetnja mi je bila zanimljiva, malo gledam neobične kamene formacije, a malo u građevine Bahčisaraja. Kuće uglavnom nisu u baš najreprezentativnijem stanju. Neke su baš sklepotine, neke su stare i lepe, a neke nove i ružne. Usput sam par puta morao i da zastanem i popričam sa malim tatarčićima.
Bahčisaraj
Zindzirlik medresa

   Tako sam stigao do Zindzirlik medrese, koja je napravljena 1500. godine i korišćena je u tu svrhu sve do 1917. godine, kada su je komunisti pretvorili u medicinsku školu. Od 1939. godine jedan njen deo je korišćen i kao bolnica za mentalno obolele osobe. U okviru kompleksa medrese nalazi se i tzv. Kanski mauzolej u kome je sahranjeno 18 članova kanske porodice, uključujući i osnivača dinastije Krimskih Tatara, Hadzi Giraja (1449. – 1466.). On se odvojio od Zlatne horde i formirao svoj kanat. Zauzeo je ceo Krim, osim juga koji su držali Đenovljani. Već je njegov sin, Menli I Giraj, morao da prizna vrhovnu vlast Osmanlija, ali Krimski kanat je opstao sve do dolaska Rusa 1783. godine. Od Zindzirlik medrese krenuo sam uzbrdo ka tvrđavi. Usput sam obišao Uspenjski manastir. U pitanju je pećinski manastir, koji je nastao još u 8. veku.
Kanski mauzolej
Uspenjski manastir

   Usledio je nastavak uspona i konačno sam stigao do Čufut kala. Ovaj utvrđeni grad se nalazi na ravnom platou jedne velike stene. Ime je dobio po njegovim poslednjim žiteljima, Karaitima. Nije potpuno jasno ko je osnovao ovaj grad. Najstariji arheološki slojevi datuju se u 6. vek, a najveći broj stručnjaka pripisuje ih Alanima. Postoje i mišljenja da su Vizantinci podigli prvo utvrđenje. S obzirom da se tvrđava nalazi na peščarnoj steni, mnogi objekti su napravljeni tako što su u stvari uklesani u nju.
Čufut kale

   Jedno vreme Čufut kale je bilo u posedu Toktamiša. On je bio vođa Bele horde i uz pomoć Tamerlana uspeo je da se dokopa prestola Zlatne horde. Toktamiš je vodio čitav niz pohoda protiv Ruske kneževine. Razorio je Suzdalj, Vladimir, Moskvu. Međutim, mnogo se osilio i krenuo na onoga ko mu je omogućio da se toliko uzdigne, na Tamerlana. Naravno, Toktamiš je poražen i ubijen. Jedna od najbolje sačuvanih građevina na Čufut kaleu je mauzolej Dzanike Hanum, Toktamiševe ćerke.
Mauzolej Dzanike Hanum

   Neko vreme je i osnivač Krimskog kanata, Hadzi Giraj, ovde imao svoju utvrđenu rezidenciju, ali je ubrzo prestonica premeštena u obližnji Bahčisaraj. Nakon što su tvrđavu napustili Krimski Tatari u nju su se naselili Karaiti. Oni su okupirali i druge napuštene pećinske gradove i u njima bili sve do ruskog osvajanja Krima, kada su počeli da se naseljavaju po gradovima. Poslednji Karaiti ostali su na Čufut kaleu sve do sredine 19. veka. Osim dve kenase ostala je sačuvana i kuća Abrahama Firkoviča, čoveka koji je uspeo da dokaže” da Karaiti nemaju nikakve veze sa stradanjem Isusa Hrista, jer su ranije napustili Svetu zemlju. Abraham Firkovič (1786 – 1874) je rođen u Lutsku u Volinjiji, a pre nego što je došao na Krim živeo je u Litvaniji. Bio je arheolog, pisac, sakupljač drevnih spisa, karaitski sveštenik. Proučavajući poreklo Karaita proveo je puno vremena u Jerusalimu, Egiptu, Istanbulu. Obilazio je Kavkaz. Vršio je iskopavanja na Čufut kaleu i tu se na kraju skrasio.
Kenasa na Čufut kaleu

   Dopalo mi se ovo utvrđenje. Ima na njemu štošta da se vidi. Bilo mi je zanimljivo i bazanje raznim prostorijama uklesanim u stenama. Sa tvrđave se pruža i lep pogled na susedni plato, čije su litice bele boje. Ovakvih, kako ovde zovu, pećinskih gradova ima još nekoliko na Krimu. Razmišljao sam da odem i do Mangup kalea, koje je nekad bilo prestonica Kneževine Teodora, poznate i kao Gotija (1204 – 1475). U pitanju je pravoslavna, hrišćanska država, nastala nakon latinskog zauzimanja Carigrada. Njeni stanovnici su bili Grci, Krimski Goti, Alani i drugi. Na kraju sam, ipak, odustao od pentranja na ovu tvrđavu, jer nije bogzna šta ostalo da se tamo vidi.



   Po povratku u Bahčisaraj na red je došla i najveća znamenitost ovog grada, Kanova palata. Izgrađena je u 16. veku, kao sedište krimskih kanova. U okviru palate nalazi se dzamija, razne odaje u kojima se živelo i radilo, harem, hamam, pa čak i groblje. Tačnije, sve što i treba da bude u jednoj palati. U njenoj izgradnji učestvovali su osmanlijski, persijski i italijanski neimari. Tokom vekova vršene su razne dogradnje i prepravke, tako da nisu sve građevine iz istog perioda.
Kanova palata
   Na samom ulazu u palatu, iznad kapije, nalazi se prikaz dva zmaja u međusobnoj borbi. Legenda kaže da je sin kana Mengli Giraja jednom prilikom na obali rečice posmatrao borbu dve zmije. Ona koja je bila poražena, sva izranjavana, polumrtva, ušla je u vodu i ubrzo bila isceljena. Kada je to ispričao ocu, Mengli Giraj je naredio da se na tom mestu podigne palata i da se na ulazu postave ova dva zmaja koji se bore. Naravno, to je samo legenda, a ta scena dva sukobljena zmaja je veoma česta po Bliskom istoku i u stvari simboliše večnu borbu između dobra i zla. Uostalom, kanska palata je obezbeđena zidovima, kulama i tom kapijom, tek u 17. veku, kada je Krim sve češće bio na meti Donskih kozaka.

   Mnogo poznatija je priča o bahčisrajskoj fontani, koju je proslavio Aleksandar Puškin u jednoj svojoj poemi. Fontanu je podigao jedan od poslednjih tatarskih kanova, Kirim Giraj robinji iz svog harema, Poljakinji, u koju se zaljubio, a koja je mlada preminula.
Bahčisarajska fontana

   Iako sam video mnogo kojekkvih islamskih palata i iako ovde nisam video ništa novo, razgledanje celog kompleksa mi je bilo zanimljivo. U Lonely planetu sam pročitao budalaštinu, kako je Katarina Velika poštedela Kanovu palatu, jer joj je bila “slatka i romantična, dok su ostale dzamije po Bahčisaraju porušene. Možda bih i poverovao da nisam svojim očima u ovom gradu video desetak starih dzamija i muslimanskih mauzoleja.







   Na kraju ovako ispunjenog dana trebalo je napuniti i stomak, a tatarska kuhinja je za to dušu dala. Inače, mnogo mi više odgovara od rusko – ukrajinske.
   Po povratku u pansion neko vreme sam proveo divaneći sa mojim domaćinom uz kaficu. Imao je svega 4 godine kada je zajedno sa ostalim Krimskim Tatarima proteran u Uzbekistan. Dana 18. maja 1944. godine sovjetske vlasti, na čelu sa drugom Staljinom, naredile su deportaciju celokupnog tatarskog življa sa Krima u druge delove SSR-a, najviše u Uzbekistan. Razlog za tu odluku bila je kolaboracija Krimskih Tatara sa nacistima tokom II svetskog rata. Da je kolaboracije bilo, bilo je. Postojala je tzv. Tatarska legija koja se borila protiv Crvene armije. Međutim, oko 9.000 Krimskih Tatara ratovalo je u sovjetskoj vojsci protiv Nemaca, a bilo ih je i u partizanima. Ništa im to nije pomoglo, pošto su i oni i njihove porodice takođe deportovani. Kolaboracija je, verovatno, bila samo izgovor, pošto je uz Tatare iseljeno i 37.000 ljudi, pripadnika raznih drugih nacionalnih manjina sa Krima, kao što su Grci, Italijani, Bugari, Jermeni. Verovatno je Staljin smatrao za opasno da ovo, strateški važno, poluostrvo ne bude naseljeno Rusima. Nakon što je Ukrajina postala nezavisna, 250.000 Krimskih Tatara vratilo se na Krim. Moj domaćin mi je pričao kako je potrošio čitavu svoju ušteđevinu da iz Samarkanda dođe sa suprugom na Krim, kako je bio gotovo bez novca, sa svega par kofera stvari, kako je stajao sa transparentom na kome piše da traži da mu dodele neko, bilo kakvo parče zemlje, kako nisu naišli na razumevanje kod ruskog stanovništva ovog poluostrva itd. itd. Godine su od tada prošle, skućili su se i sada im je život pristojan. Šta više, dobro zarađuju od turizma. Njihov pansion ima prilične kapacitete, a u nekoliko bedekera ga hvale, tako da turista ne manjka. Međutim, njegova žena, koja je takođe rođena na Krimu, sada žali za Samarkandom.



4 коментара:

  1. Lepo je rečeno i istorijska je činjenica da je Staljin pobio više ljudi pre, posle i za vreme II svetskog rata nego Hitler...

    ОдговориИзбриши
  2. Krimski rat govori da zapad zeli da kontrolise tu oblast. Blizini velike sile kao sto je rusija bilo je prirodno da je oni kontrolisu. Rankovic je hteo da ocisti kosovo od albanaca, TIto mu nije dao. Staljin je ocistio Krim od tatara da bi dominirao tim podrucjem. Iako je sve to krsenje ljudskih prava, cinjenica je ili ce Rusi to drzati ili Zapad. Ako potpadne pod zapad, pokusali su u krimskom ratu, sad opet pokusavaju, doci ce do disbalansa moci u svetu. Mesto je geostrateski vazno. Tatari se koriste od strane zapada kao i albanci sto su se koristili na kosovu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Mladene, uglavnom se slažem sa tobom. Trudim se, doduše neuspešno, da ne davim baš puno sa istorijom u ovim putopisima, ali kad smo već kod Krimskih Tatara, aj da spomenem da su oni iako ,,toliko,, udaljeni imali više puta zapaženu ulogu i na ovim našim prostorima. Posebno su bili ozloglašeni tokom Velikog rata 1683 - 1699, kada su kao turski saveznici palili i žarili po Srbiji.

      Избриши
  3. Nedavno naleteh na podatak da je u Bahčisaraju 1831. godine preminuo Milenko Stojković, poznati vojvoda iz I srpskog ustanka.

    ОдговориИзбриши