BAHČISARAJ
Ujutru sam se odvezao
maršutkom do Simferopolja, gde sam se ukrcao u drugi kombi i njime otišao u
Bahčisaraj. Brzo sam pronašao smeštaj kod jedne tatarske porodice koja drži
pansion i onda se upustio u obilazak ovog mesta. Bahčisaraj, tačnije njegov
stari deo, je u stvari pravi pravcati Orijent. Anadolija usred Krima. Iako se
vidi i sovjetski uticaj, u ovom delu grada, ipak, dominira islamski ambijent.
Dzamije, turbeta, uske nepravilne krivudave uličice. Ljudi nisu svetle puti,
već su crnomanjasti, a dosta žena nosi marame. Sa jedne strane uzdižu se stene
nalik čuvenim Meteorima, ali znatno niže i mnogo manje impozantne.
Bahčisaraj |
Promuvao sam se malo ovim oronulim i
prašnjavim, ali živopisnim i interesantnim mestom, a zatim krenuo pešice ka
utvrđenju Čufut kale. Prolazio sam obodom grada, tj. putem koji se pruža uz ove
stene koje sam pominjao. Šetnja mi je bila zanimljiva, malo gledam neobične
kamene formacije, a malo u građevine Bahčisaraja. Kuće uglavnom nisu u baš
najreprezentativnijem stanju. Neke su baš sklepotine, neke su stare i lepe, a
neke nove i ružne. Usput sam par puta morao i da zastanem i popričam sa malim
tatarčićima.
Bahčisaraj |
Zindzirlik medresa |
Tako sam stigao do Zindzirlik medrese, koja
je napravljena 1500. godine i korišćena je u tu svrhu sve do 1917. godine, kada
su je komunisti pretvorili u medicinsku školu. Od 1939. godine jedan njen deo
je korišćen i kao bolnica za mentalno obolele osobe. U okviru kompleksa medrese
nalazi se i tzv. Kanski mauzolej u kome je sahranjeno 18 članova kanske
porodice, uključujući i osnivača dinastije Krimskih Tatara, Hadzi Giraja (1449.
– 1466.). On se odvojio od Zlatne horde i formirao svoj kanat. Zauzeo je ceo
Krim, osim juga koji su držali Đenovljani. Već je njegov sin, Menli I Giraj,
morao da prizna vrhovnu vlast Osmanlija, ali Krimski kanat je opstao sve do
dolaska Rusa 1783. godine. Od Zindzirlik medrese krenuo sam uzbrdo ka tvrđavi.
Usput sam obišao Uspenjski manastir. U pitanju je pećinski manastir, koji je
nastao još u 8. veku.
Kanski mauzolej |
Uspenjski manastir |
Usledio je nastavak uspona i konačno sam
stigao do Čufut kala. Ovaj utvrđeni grad se nalazi na ravnom platou jedne
velike stene. Ime je dobio po njegovim poslednjim žiteljima, Karaitima. Nije
potpuno jasno ko je osnovao ovaj grad. Najstariji arheološki slojevi datuju se
u 6. vek, a najveći broj stručnjaka pripisuje ih Alanima. Postoje i mišljenja
da su Vizantinci podigli prvo utvrđenje. S obzirom da se tvrđava nalazi na
peščarnoj steni, mnogi objekti su napravljeni tako što su u stvari uklesani u
nju.
Čufut kale |
Jedno vreme Čufut kale je bilo u posedu Toktamiša.
On je bio vođa Bele horde i uz pomoć Tamerlana uspeo je da se dokopa prestola
Zlatne horde. Toktamiš je vodio čitav niz pohoda protiv Ruske kneževine.
Razorio je Suzdalj, Vladimir, Moskvu. Međutim, mnogo se osilio i krenuo na
onoga ko mu je omogućio da se toliko uzdigne, na Tamerlana. Naravno, Toktamiš
je poražen i ubijen. Jedna od najbolje sačuvanih građevina na Čufut kaleu je
mauzolej Dzanike Hanum, Toktamiševe ćerke.
Mauzolej Dzanike Hanum |
Neko vreme je i osnivač Krimskog kanata,
Hadzi Giraj, ovde imao svoju utvrđenu rezidenciju, ali je ubrzo prestonica
premeštena u obližnji Bahčisaraj. Nakon što su tvrđavu napustili Krimski Tatari
u nju su se naselili Karaiti. Oni su okupirali i druge napuštene pećinske
gradove i u njima bili sve do ruskog osvajanja Krima, kada su počeli da se
naseljavaju po gradovima. Poslednji Karaiti ostali su na Čufut kaleu sve do
sredine 19. veka. Osim dve kenase ostala je sačuvana i kuća Abrahama Firkoviča,
čoveka koji je uspeo da “dokaže” da Karaiti nemaju nikakve veze sa stradanjem Isusa
Hrista, jer su ranije napustili Svetu zemlju. Abraham Firkovič (1786 – 1874) je
rođen u Lutsku u Volinjiji, a pre nego što je došao na Krim živeo je u
Litvaniji. Bio je arheolog, pisac, sakupljač drevnih spisa, karaitski
sveštenik. Proučavajući poreklo Karaita proveo je puno vremena u Jerusalimu,
Egiptu, Istanbulu. Obilazio je Kavkaz. Vršio je iskopavanja na Čufut kaleu i tu
se na kraju skrasio.
Kenasa na Čufut kaleu |
Dopalo mi se ovo
utvrđenje. Ima na njemu štošta da se vidi. Bilo mi je zanimljivo i bazanje
raznim prostorijama uklesanim u stenama. Sa tvrđave se pruža i lep pogled na
susedni plato, čije su litice bele boje. Ovakvih, kako ovde zovu, pećinskih
gradova ima još nekoliko na Krimu. Razmišljao sam da odem i do Mangup kalea,
koje je nekad bilo prestonica Kneževine Teodora, poznate i kao Gotija (1204 –
1475). U pitanju je pravoslavna, hrišćanska država, nastala nakon latinskog
zauzimanja Carigrada. Njeni stanovnici su bili Grci, Krimski Goti, Alani i
drugi. Na kraju sam, ipak, odustao od pentranja na ovu tvrđavu, jer nije bogzna
šta ostalo da se tamo vidi.
Po povratku u Bahčisaraj na red je došla i
najveća znamenitost ovog grada, Kanova palata. Izgrađena je u 16. veku, kao
sedište krimskih kanova. U okviru palate nalazi se dzamija, razne odaje u
kojima se živelo i radilo, harem, hamam, pa čak i groblje. Tačnije, sve što i
treba da bude u jednoj palati. U njenoj izgradnji učestvovali su osmanlijski,
persijski i italijanski neimari. Tokom vekova vršene su razne dogradnje i
prepravke, tako da nisu sve građevine iz istog perioda.
Kanova palata |
Na samom ulazu u palatu, iznad kapije,
nalazi se prikaz dva zmaja u međusobnoj borbi. Legenda kaže da je sin kana
Mengli Giraja jednom prilikom na obali rečice posmatrao borbu dve zmije. Ona
koja je bila poražena, sva izranjavana, polumrtva, ušla je u vodu i ubrzo bila
isceljena. Kada je to ispričao ocu, Mengli Giraj je naredio da se na tom mestu
podigne palata i da se na ulazu postave ova dva zmaja koji se bore. Naravno, to
je samo legenda, a ta scena dva sukobljena zmaja je veoma česta po Bliskom
istoku i u stvari simboliše večnu borbu između dobra i zla. Uostalom, kanska
palata je obezbeđena zidovima, kulama i tom kapijom, tek u 17. veku, kada je
Krim sve češće bio na meti Donskih kozaka.
Mnogo poznatija je priča o bahčisrajskoj
fontani, koju je proslavio Aleksandar Puškin u jednoj svojoj poemi. Fontanu je
podigao jedan od poslednjih tatarskih kanova, Kirim Giraj robinji iz svog
harema, Poljakinji, u koju se zaljubio, a koja je mlada preminula.
Bahčisarajska fontana |
Iako sam video mnogo kojekkvih islamskih
palata i iako ovde nisam video ništa novo, razgledanje celog kompleksa mi je
bilo zanimljivo. U Lonely planetu sam pročitao budalaštinu, kako je Katarina
Velika poštedela Kanovu palatu, jer joj je bila “slatka i romantična”, dok su ostale dzamije po Bahčisaraju porušene. Možda
bih i poverovao da nisam svojim očima u ovom gradu video desetak starih dzamija
i muslimanskih mauzoleja.
Na kraju ovako ispunjenog dana trebalo je
napuniti i stomak, a tatarska kuhinja je za to dušu dala. Inače, mnogo mi više
odgovara od rusko – ukrajinske.
Po povratku u pansion neko vreme sam proveo
divaneći sa mojim domaćinom uz kaficu. Imao je svega 4 godine kada je zajedno
sa ostalim Krimskim Tatarima proteran u Uzbekistan. Dana 18. maja 1944. godine
sovjetske vlasti, na čelu sa drugom Staljinom, naredile su deportaciju
celokupnog tatarskog življa sa Krima u druge delove SSR-a, najviše u
Uzbekistan. Razlog za tu odluku bila je kolaboracija Krimskih Tatara sa
nacistima tokom II svetskog rata. Da je kolaboracije bilo, bilo je. Postojala
je tzv. Tatarska legija koja se borila protiv Crvene armije. Međutim, oko 9.000
Krimskih Tatara ratovalo je u sovjetskoj vojsci protiv Nemaca, a bilo ih je i u
partizanima. Ništa im to nije pomoglo, pošto su i oni i njihove porodice takođe
deportovani. Kolaboracija je, verovatno, bila samo izgovor, pošto je uz Tatare
iseljeno i 37.000 ljudi, pripadnika raznih drugih nacionalnih manjina sa Krima,
kao što su Grci, Italijani, Bugari, Jermeni. Verovatno je Staljin smatrao za
opasno da ovo, strateški važno, poluostrvo ne bude naseljeno Rusima. Nakon što
je Ukrajina postala nezavisna, 250.000 Krimskih Tatara vratilo se na Krim. Moj
domaćin mi je pričao kako je potrošio čitavu svoju ušteđevinu da iz Samarkanda
dođe sa suprugom na Krim, kako je bio gotovo bez novca, sa svega par kofera
stvari, kako je stajao sa transparentom na kome piše da traži da mu dodele
neko, bilo kakvo parče zemlje, kako nisu naišli na razumevanje kod ruskog
stanovništva ovog poluostrva itd. itd. Godine su od tada prošle, skućili su se
i sada im je život pristojan. Šta više, dobro zarađuju od turizma. Njihov
pansion ima prilične kapacitete, a u nekoliko bedekera ga hvale, tako da
turista ne manjka. Međutim, njegova žena, koja je takođe rođena na Krimu, sada
žali za Samarkandom.
Lepo je rečeno i istorijska je činjenica da je Staljin pobio više ljudi pre, posle i za vreme II svetskog rata nego Hitler...
ОдговориИзбришиKrimski rat govori da zapad zeli da kontrolise tu oblast. Blizini velike sile kao sto je rusija bilo je prirodno da je oni kontrolisu. Rankovic je hteo da ocisti kosovo od albanaca, TIto mu nije dao. Staljin je ocistio Krim od tatara da bi dominirao tim podrucjem. Iako je sve to krsenje ljudskih prava, cinjenica je ili ce Rusi to drzati ili Zapad. Ako potpadne pod zapad, pokusali su u krimskom ratu, sad opet pokusavaju, doci ce do disbalansa moci u svetu. Mesto je geostrateski vazno. Tatari se koriste od strane zapada kao i albanci sto su se koristili na kosovu.
ОдговориИзбришиMladene, uglavnom se slažem sa tobom. Trudim se, doduše neuspešno, da ne davim baš puno sa istorijom u ovim putopisima, ali kad smo već kod Krimskih Tatara, aj da spomenem da su oni iako ,,toliko,, udaljeni imali više puta zapaženu ulogu i na ovim našim prostorima. Posebno su bili ozloglašeni tokom Velikog rata 1683 - 1699, kada su kao turski saveznici palili i žarili po Srbiji.
ИзбришиNedavno naleteh na podatak da je u Bahčisaraju 1831. godine preminuo Milenko Stojković, poznati vojvoda iz I srpskog ustanka.
ОдговориИзбриши