KERČ
Pošto sam ustao kao
veštac, veoma rano sam napustio hotel i otišao na autobusku stanicu. Imao sam
sreće, jer se na peronu već nalazio bus koji ide iz Odese za Rusiju, preko
Kerča, a ovde je stao samo da istovari nekoliko putnika. Taman su imali jedno
prazno mesto, tako da su me primili i već u 7 h bio sam na putu za moje
poslednje odredište na Krimu. U pitanju je bio ozbiljan, pravi bus, a ne
maršutka, tako da se nigde nije usput zaustavljao, te smo vrlo brzo stigli u
Kerč.
Grad su osnovali grčki kolonisti iz Mileta u
7. veku pne. i nazvali su ga Pantikapeja. U 5. veku pne. došlo je do
ujedinjenja više grčkih gradova sa obala Kerčkog moreuza, tj. Bosfora
Kimerijskog, u Bosforsko kraljevstvo. Autobus kojim sam došao u Kerč je stao
bukvalno na par metara od jednog tumula, tj. grobne humke, ili kako ovde kažu
kurgana. Ova grobnica se zove Melek česmenski kurgan i nalazi se tačno nasred
stanice. Zbog njenih manjih dimenzija, predpostavlja se da je u njoj bilo
sahranjeno dete, verovatno neki bosforski princ. Kurgani nisu karakteristični
za ovdašnje stare Grke, a u okolini Kerča ima dosta ovakvih grobnica. Sve one,
uključujući i ovu na stanici, datuju se od 4. veka pne. do 3. veka pne. Kada je
osnovano Bosforsko kraljevstvo njime je vladala grčka dinastija Arheanaktida.
Širenjem ove države sve više je u njoj jačao skitski element i sledeća
vladajuća dinastija Spartokida nije grčka. Pominjani kurgani javljaju se tek od
vladavine ove dinastije. Žena koja radi na ulazu u kurgan mi je rekla da ne
može da se uđe unutra, jer se pojavila neka podzemna voda koja je preplavila
grobnicu. Ma, kakva crna voda, pa šta ako se pokvasim, gde ću ponovo moći da
uđem u skitsku grobnicu. Pošto sam insistirao, morala je da me pusti, a ja sam
uspeo da se ne pokvasim baš mnogo.
Melek česmenski kurgan |
Od stanice sam se odvezao taksijem do jednog
malo boljeg hotela. Red je bio da se častim na kraju putovanja. Hotel se nalazi
nedaleko od Mitridatovog brda, na kome se nalaze ostaci drevne Pantikapeje. Ovo
brdo je dobilo naziv po Mitridatu VI Eupatoru, vladaru Pontske kraljevine, čija
je prestonica jedno vreme bila Pantikapeja. Mitridat je po ocu vodio poreklo od
Ahemenida, a po majci od Seleukida. Kažu da je bio izuzetno fizički jak,
izuzetno podmukao i surov i da je znao da govori 22 strana jezika. Na Krim su
ga pozvali žitelji Hersonesa i Bosforskog kraljevstva da im pomogne u borbi
protiv Skita. Na kraju se Bosforski kralj, poslednji predstavnik dinastije
Spartokida, odrekao vlasti u korist Mitridata. Ovo preuzimanje Krima, verovatno
nije bogzna kako uznemirilo Rimljane, ali Mitridatovo širenje po Maloj Aziji,
jeste. Rim je pokrenuo vojne akcije protiv Mitridata, ali je ovaj u početku
imao više uspeha, pa je čak iz Male Azije krenuo na Grčku. Međutim, vremenom se
ratna sreća promenila i posle nekoliko poraza Mitridat je morao da potpiše mir
i napusti osvojene oblasti. Kasnije su Rimljani vodili još dva rata protiv
njega. Na kraju je bio primoran da se povuče u svoje pontske posede. Godine 63.
protiv Mitridata je ustao njegov sin Farnak. Napušten od svih, u svom
pantikapejskom dvorcu izvršio je samoubistvo.
Pantikapeja |
Do Mitridatovog brda vodi veliko, raskošno
napravljeno stepenište, koje je, međutim, sada prilično oronulo. Ove stepenice
nisu napravljene u čast Mitridata, već zbog obeliska, koji se nalazi na vrhu, a
koji je podignut u čast hrabrog držanja Kerča tokom Velikog otadzbinskog rata.
Naime, Kerč je takođe jedan od 12 sovjetskih gradova heroja. Inače, borbe su
vođene i na samom Mitridatovom brdu. Gore postoje nekakve betonske ruševine, za
koje predpostavljam da su ostaci bunkera iz II svetskog rata. Što se tiče
ostataka drevne Pantikapeje, žali bože penjanja, dva stuba i nešto malo
objekata, od kojih su sačuvani samo temelji.
Mitridatovo stepenište |
Obelisk na Mitridatovom brdu |
Po silasku u grad otišao sam do crkve Jovana
Krstitelja. To je najstarija crkva u celoj Ukrajini. U pitanju je tipična
vizantijska crkva, zidana kombinacijom kamena i opeke. Ova vizantijska
bogomolja, međutim, nije podignuta u vreme kada su Kerčom upravljali
Vizantinci, već 717. godine, kada su ovaj grad držali Hazari.
Crkva sv. Jovana Krstitelja |
Kao i ostali gradovi Krima i Kerč je puno
puta menjao gospodare. Tako je u 10. veku ušao u sastav Tmutarakanskog
kneževstva. Ova kneževina je bila u sastavu Kijevske Rusije, nakon što je ruski
knez Svjatoslav I Igorjevič (942 – 972) porazio Hazare. Središte ove države bio
je grad Tmutarakan na poluostrvu Taman, preko puta Kerča. Godine 1318. Kerč je
postao venecijanska kolonija i zvao se Vospero. Godine 1475. ušao je u sastav
osmanlijske države i u turskim rukama bio je sve do dolaska Rusa.
Iz vremena kada su Turci vladali ovom
oblašću potiče tvrđava Jeni kale, koja se nalazi na obodu grada. Godine 1771.
tokom Rusko – turskog rata, turski garnizon je napustio tvrđavu i Rusi su je
zauzeli bez borbe. Zbog toga je turskog komandanta tvrđave sultan osudio na
smrt. Nisu se Rusi samo sa Turcima borili oko ove tvrđave. Upravo tu je Crvena
armija 1943. godine izvršila veliki desant, tzv. Kerč-eltigenskaju operaciju,
čiji je cilj bio oslobađanje Krima od Nemaca.
Ja sam se odlučio da posetim jedno drugo
istorijsko mesto iz II svetskog rata, Adžimuškajski kamenolom. U pitanju je
drevni majdan, korišćen još u doba Pantikapeje. U 2. veku hrišćani su tu
formirali katakombe. Godine 1942. u te katakombe sklonilo se 10.000 sovjetskih
vojnika, koji su čuvali odstupnicu prilikom evakuacije Crvene armije na
Tamansko poluostrvo. Oni su ostali pod zemljom čitavih 170 dana, pružajući
grčevit otpor Nemcima. Na kraju su uz pomoć gasa savladani. Pošto je Adžimuškaj
prilično udaljen od centra grada, do njega sam se dovezao taksijem. Nasred gole
livade nalazi se ogroman, kameni, tipični sovjetski spomenik, gde je i ulaz u
katakombe. Na biletarnici sam saznao da su moguće samo grupne posete i da je
potrebno minimalno 5 ljudi, da bi organizovali obilazak. U ovo doba godine
nemoguće je bilo da se u toku dana pojave još 4 zainteresovane osobe.
Adžimuškaj |
Nema veze, ja sam ovamo i došao, pre svega,
zbog Carskog kurgana, koji je udaljen otprilike jedan kilometar od ovih
katakombi. Carski kurgan je podignut u 4. veku pne. i u njemu je verovatno
sahranjen neki od vladara Bosforske kraljevine. Pri dnu ove velike zemljane
humke nalazi se dromos, tj. 37 metara dugački hodnik, koji vodi do same pogrebne odaje.
Carski kurgan |
To bi bilo to, video sam sve što sam
planirao i što me je zanimalo u Kerču i okolini. Preostalo mi je da se vratim u
centar i uživam u laganom, besciljnom bazanju ovim gradom, a bogami bilo je
vreme i da se proba nešto od gastronomske ponude Kerča. Zaustavio sam prvu
maršutku koju sam spazio. Šofer mi je objasnio da upravo ide iz Kerča, ali da
je to jedina maršutka koja saobraća na toj trasi, te da uđem i odvezem se do
poslednje stanice, odakle nakon desetak minuta pauze kreće ponovo do centra.
Vozač se obradovao kada je saznao da sam iz Srbije i usledila je izjava, koju
sam mnogo puta čuo na ovom putovanju, kako su Srbi i Rusi dva bratska,
slovenska, pravoslavna naroda. Inače, tip je bio u Srbiji i to u prilično
neobičnim okolnostima. Sa par prijatelja je 1989. godine krenuo da kolima
obilazi Rumuniju. Kada su se zatekli u Temišvaru izbio je ustanak protiv
Čaušeskua, te su morali preko Srbije i Mađarske natrag u Sovjetski Savez. Kaže da
su imali para taman koliko im je trebalo za gorivo i vodku.
Po dolasku u grad, prvo sam otišao do
železničke stanice, gde sam pazario kartu za sutra do Kijeva, a onda i do
Istorijsko – arheološkog muzeja. Ovaj mali, ali zanimljiv muzej je jedan od
najstarijih u Ukrajini. Dopao mi se Kerč i prijao mi je boravak u njemu. To je
ozbiljan grad, od nekih 150.000 stanovnika. Centar je lepo sređen, uredan i
kroz njega se pruža jedna dugačka, popločana, pešačka ulica, prepuna raznih
radnji, kafea, restorana. Drugo šetalište ide duž morske obale. I arhitektura
Kerča nije nezanimljiva. Saznao sam da je 85% građevina uništeno tokom II
svetskog rata, a dosta zgrada mi deluje kao da su iz prve polovine 20. veka ili
čak i starije. Možda su neke od njih stvarno preživele rat, ali većina je,
verovatno, obnovljena posle oslobođenja. Simbol grada je grifon, a zastava im
se sastoji od 4 crvene i 4 bele pruge. Valjda zbog predstojećeg Dana pobede ceo
grad je bio okićen crveno – belim bojama. Jako lepo izgleda kada se na svakom
koraku vijore crveno – bele zastave. Možda se meni, ustvari, dopao tako ukrašen
grad, jer su me te crveno – bele zastave asocirale na boje jednog velikog
fudbalskog kluba, koji je 1991. godine bio prvak Evrope.
Нема коментара:
Постави коментар