понедељак, 1. април 2013.

Do Jermenije preko Turske i Gruzije 2011. (4. deo)



MANASTIRI NA SEVERU JERMENIJE


   Još u Beogradu smo rešili da neke od jermenskih znamenitosti obiđemo u okviru izleta koje organizuje naš hostel. Ti izleti nisu mnogo skupi. Doduše, u sopstvenoj režiji bi to izašlo nešto jeftinije, ali bi se mnogo više akali. Takođe, ne bismo mogli da sve to obiđemo u tako kratkom vremenu, te bi morali da ostanemo koji dan duže. Kada smo sve to sabrali, ovi izleti su nam se učinili najboljom opcijom.
 Prvog dana trebalo je da obiđemo manastire Sanahin, Hagbat i Akhtalu. Sva tri se nalaze u severnom delu Jermenije. Osim nas dvojice na izlet je išao i jedan Poljak, jedan Belgijanac i francusko – holandski par. Tokom vožnje kombijem Poljak je uspeo da, uz saglasnost svih nas, ubedi vodičicu da se proširi današnji izlet sa obilaskom još dva manastira, Gošavank i Hagharcin. Inače, cela naša ekipa je bila OK, sve su to prevejani putnici, tako da je atmosfera bila odlična.
   Pošto je na red došao obilazak srednjovekovnih crkava Jermenije, po čemu je ova zemlja i najpoznatija, red je da se u kratkim crtama osvrnem na jermensku istoriju tog perioda. Elem, Rimsko carstvo se raspalo, ali Jermenija se i dalje nalazila između dve sile. Ovog puta između Vizantije i Persije. Zatim dolazi do IV Halkedonskog sabora na kome se raspravljalo o Hristovoj prirodi. Jermenska crkva se svrstala među monofizite. Krajem VII veka Jermenija je potpala pod arapsku vlast. Godine 885. Ašot Bagratuni se kruniše za kralja i obnavlja jermensku nezavisnost. Ova dinastija traje do 1045. godine, kada Vizantinci svrgavaju poslednjeg Bagratuni vladara Gagika II i osvajaju tadašnju jermensku prestonicu Ani. Uspeh Vizantije nije bio dugog veka, pošto ih u bici kod Mandzikerta pobeđuju Turci Seldzuci, koji su se posle te bitke proširili po Maloj Aziji. Krajem XI veka u dešavanja na Bliskom istoku uključuju se i krstaši. Takvu situaciju koriste Jermeni nastanjeni u Kilikiji, koji formiraju svoju državu. Početkom XIII veka, za vreme vladavine gruzijske kraljice Tamare (1184 – 1207) Jermeni i Gruzini oslobađaju gradove Ani, Kars, Dvin itd. Posle nekog vremena u ove krajeve dolaze Mongoli. U to vreme Kilikijska Jermenija, budući da je bila okružena neprijateljima muslimanima, stvara savez sa Mongolima i zahvaljujući tome opstaje sve do 1375. godine, kada je konačno osvajaju Mameluci. U XIV veku oko jermenske teritorije bore se dva turska plemena, odnosno plemenske federacije,  Kara – kojunlu (Crni ovnovi) i Ak – kojunlu (Beli ovnovi). Posle njih celom Malom Azijom zavladali su Turci Osmanlije.
   Da se vratim današnjem obilasku. Većim delom smo išli putem kojim sam došao iz Gruzije u Jermeniju, što mi baš i nije bilo zanimljivo. Prvo smo otišli do Sanahina. To je veliki manastirski kompleks od nekoliko crkava, kapela, grobnica. Zatim, tu su ostaci nekadašnje manastirske škole, akademije, biblioteke, zvonik itd. Najstarije građevine ovog manastira su podignute 928. godine. U pitanju su tipična srednjovekovna jermenska zdanja. Sve je napravljeno od kamena, čak i krovovi. Crkve imaju karakteristične kupole. Nema fresaka, ali zato ima reljefa po zidovima. Oltar je nalik pozorišnoj bini, bez parapetnih ploča, tj. bez ikonostasa. Na svodovima je vidljiv uticaj islamske, tj. persijske arhitekture u vidu onih saća, kao kod mihraba. Na sve strane se nalaze hačkari. Pod u crkvi je popločan grobnim pločama.
Sanahin

   Sledeći na redu bio je Haghbat. Kao i Sanahin i ovaj manastir se nalazi u kanjonu Debed. Osnovan je u X veku. Tokom svoje burne istorije više puta je obnavljan i proširivan, a još više puta napadan i oštećivan. Zna se da je bio na udaru Seldzuka. Rušio ga je i Tamerlan. Divim se Tamerlanu šta je sve uspeo da skrlja tokom svog života. Zatim ga je napadao i persijski šah Abaz. Na njega su atakovale i horde Nader-šaha, Laziga i age Mahmud Kana. Bio je na meti i tokom Rusko – persijskog rata. Uz sve to zadesilo ga je i oštetilo i nekoliko snažnih zemljotresa. Zbog svih tih što su ga vekovima napadali ne čudi što je ovaj manastir bio utvrđen. Unutar njegovih zidina nalazi se nekoliko crkava, kapela, biblioteka i pisarnica, zvonik i tzv mauzolej familije Ukanant. Glavnu crkvu Nešan tokom 976 – 991. godine podigla je kraljica Hozrovanuš, supruga kralja Ašota III Bagratunija, za dugovečnost njihovih sinova Sembata i Kiurikeha (Gurgena). Na istočnoj fasadi ove crkve nalazi se zanimljiv duboki reljef na kome su prikazana ova braća kako u rukama drže model crkve. Unutrašnjost je u XIII veku oslikana. Takođe u XIII veku podignut je veoma elegantni zvonik. Zanimljiva je i biblioteka, tj. skriptorijum, na čijem krovu se nalazi široki otvor, jer je za ovu delatnost bilo neophodno dovoljno svetlosti. Kasnije, tokom poznog serdnjeg veka, ova građevina je pretvorena u vinski podrum, o čemu svedoče ogromni pitosi za skladištenje vina ukopani u pod. Jedna od većih građevina u celom kompleksu je trpezarija. Mauzolej familije Ukanant čine, u stvari, tri manje četvrtaste grobnice, čije su prednje strane gde su otvori, skroz ukrašene urezanim prepletima i ornamentima. Na ravnom krovu svake od ovih grobnica nalazi se po jedan hačkar. Kada smo već kod hačkara, u ovom manastiru se nalazi i jedan od reprezentativnijih primeraka, na kome je prikazan Isus Hrist na krstu, što je veoma redak slučaj. 
Haghbat

   Posle Haghbata nastavili smo vožnju kanjonom Debed i ubrzo stali kod neke kuće iznad reke Debed, gde nas je u bašti čekao spreman roštilj i razne jermenske salate i đakonije. Svi ti domaći specijaliteti izgledali su sjajno na oko, ali nisu bili ništa posebno. Tako okrepljeni nastavili smo dalje i stigli do manastira Akhtala.
   Akhtala manastir je smešten u okviru utvrđenja, koje se nalazi na platou jedne litice iznad reke, koja na tom mestu pravi meandar. Tako je ova tvrđava okružena sa tri strane rekom. Na strani gde je jedino moguć prilaz još uvek stoji delimično sačuvana moćna trospratna kula. Tvrđava je podignuta u X veku od strane Bagratuni Kiurekian dinastije. Ova dinastija vodi poreklo od Kiurikeha, tj. Gurgena, sina osnivača Sanahina i Haghbata, kralja Ašota III Bagratunija.
Akhtala

   Tokom XII veka dinastija Kiurekian je postepeno slabila, a sve veći uticaj među kneževskim porodicama imala je familija Zakarijan. Zakarijani su predvodili združene jermensko – gruzijske snage, koje su iz ovih krajeva proterale Seldzuke. Jedan od dvojice braće Zakarijan, Ivaneh, dobio je u posed rudnik bakra koji se nalazi preko puta tvrđave. Ivaneh je prihvatio pravoslavlje, dok je njegov brat Zakareh ostao privržen jermenskoj apostolskoj crkvi. Ne zna se tačno kada je crkva podignuta i stručnjaci se po tom pitanju ne slažu, s’ tim što se manje – više zna da je u pitanju XIII vek. Ima tu i politike. Da li je Ivaneh podigao crkvu, i to pravoslavnu, ili je obnovio postjeću jermensku apostolsku i pretvorio je u pravoslavnu? Ma pitanje je i da li je crkva uopšte jermenska ili gruzijska, kao što je i pitanje da li su Zakarijani gruzijska ili jermenska dinastija? Jermenska i gruzijska srednjovekovna arhitektura ima dosta zajedničkog, ali ima i razlika. Nisam se nešto udubljivao u problematiku. Na prvi pogled, kod Akhtale preovlađuju gruzijski elementi u arhitekturi. Na to ukazuje trem na ulazu, što je, valjda, gruzijska fora. Crkva je bazilika, a i reljefi na fasadi su više gruzijski. Unutrašnjost crkve je prekrivena izuzetnim živopisom. To bi trebalo da je zato što je Ivaneh uzeo pravoslavlje, pošto jermenske apostolske crkve uglavnom nisu oslikane. Sa druge strane, nepostojanje apside je uticaj jermenskog crkvenog graditeljstva.
Akhtala

   Rudnik bakra Pghndzak, koji se nalazi preko puta Akhtale, a koji je još Ivaneh eksploatisao u srednjem veku, i dan danas je u upotrebi. Postoji priča da su konji iz trijumfalne kvadrige iz Venecije napravljeni od rude izvađene iz ovog dela Jermenije. Ti konji su odneti iz Carigrada tokom latinske okupacije ovog grada. Ne zna se tačno kada je ovaj spomenik izrađen. Postoji više verzija, a procene se kreću od IV veka pne. pa sve do III veka nove ere. Najneverovatnija je priča, u koju uzgred veruju svi Jermeni, da je ovu skulpturu poklonio Neronu jermenski kralj Trdat I, kada je išao u Rim da od cara primi krunu.
   Sledeći na redu bio je Gošavank. Ovaj manastir iz XII veka osnovao je poznati srednjovekovni sveštenik i učenjak Mkhitar Goš, koji je kasnije proglašen svecem. Manastir se nalazi na jednom brdašcetu iznad malog planinskog sela Goš. Manastirski kompleks se sastoji od glavne crkve i još dve manje crkve, kapela, biblioteke, trpezarije i zvonika. Postoji priča da je nekada u manastirskoj biblioteci bilo 15.000 knjiga, koje je spalio, ko drugi nego Tamerlan. Na padinama brda suprotnog od ovog na kome su glavna manastirska zdanja, nalazi se još jedna mala crkva, kao i jedna, sada u ruševinama, kapela u kojoj je sahranjen Mkhitar Goš.
Gošavank

   Po razgledanju Gošavanka seli smo u kombi i nakon kratke vožnje stigli do manastira Hagharcin. I ovaj manastir je iz XII veka. Kažu da ime Hagharcin može da se prevede kao “Igra orlova”. Kompleks se sastoji od tri crkve. Ovde je na jednom reljefu prikazana Bogorodica sa malim Hristom, koji navodno imaju mongolske crte lica. Po legendi to je namerno izvedeno da bi na taj način umilostivili mongolske osvojače i tako sačuvali manastir. Naravno, pravi razlog za mongolske crte lica treba tražiti u skromnom umeću klesara. Tokom našeg obilaska ovog manastira vršeni su obimni radovi na rekonstrukciji i obnovi čitavog kompleksa. Ne znam da li zbog toga ili zato što mi je već bilo dosta gledanja crkava, ali ovaj manastir mi je bio najmanje zanimljiv od svih koje smo danas obišli.
Hagharcin

   Pri povratku smo prošli i kroz grad Dilijan, koga krasi epitet Švajcarska u Jermeniji. Mislim da je ovo malo pretenciozno. Jes da nisam nikad bio u Švajcarskoj, ali ja je tako ne zamišljam. Nedaleko od Dilijana nalaze se dva sela u kojima žive Moloci. Moloci iliti Molokani su Rusi, tj. ruska sekta koja je na pošetku XVII veka došla u sukob sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Ime Moloci su dobili po tome što su pili mleko za vreme posta. Carska Rusija je žestoko reagovala protiv ove sekte. Jedna od metoda koje su ruske vlasti primenile bilo je raseljavanje. Tako su u XIX veku ovi jeretici raseljavani na Kavkaz, u centralnu Aziju i, naravno, Sibir.

1 коментар:

  1. Nisam posetio Haghartsin jer mi se nije činio interesantnim, ali sad tek po ovim slikama utvrđujem da je u pitanju totalni gruzijski stil gradnje! Uopšte ne liči na jermenski iako tako kažu na wiki-ju. Baš čudno, zar ne?

    ОдговориИзбриши