MANASTIRI NA SEVERU JERMENIJE
Još u Beogradu smo rešili da neke od jermenskih
znamenitosti obiđemo u okviru izleta koje organizuje naš hostel. Ti izleti nisu
mnogo skupi. Doduše, u sopstvenoj režiji bi to izašlo nešto jeftinije, ali bi
se mnogo više akali. Takođe, ne bismo mogli da sve to obiđemo u tako kratkom
vremenu, te bi morali da ostanemo koji dan duže. Kada smo sve to sabrali, ovi
izleti su nam se učinili najboljom opcijom.
Prvog dana
trebalo je da obiđemo manastire Sanahin, Hagbat i Akhtalu. Sva tri se nalaze u
severnom delu Jermenije. Osim nas dvojice na izlet je išao i jedan Poljak,
jedan Belgijanac i francusko – holandski par. Tokom vožnje kombijem Poljak je
uspeo da, uz saglasnost svih nas, ubedi vodičicu da se proširi današnji izlet
sa obilaskom još dva manastira, Gošavank i Hagharcin. Inače, cela naša ekipa je
bila OK, sve su to prevejani putnici, tako da je atmosfera bila odlična.
Pošto je
na red došao obilazak srednjovekovnih crkava Jermenije, po čemu je ova zemlja i
najpoznatija, red je da se u kratkim crtama osvrnem na jermensku istoriju tog
perioda. Elem, Rimsko carstvo se raspalo, ali Jermenija se i dalje nalazila
između dve sile. Ovog puta između Vizantije i Persije. Zatim dolazi do IV
Halkedonskog sabora na kome se raspravljalo o Hristovoj prirodi. Jermenska
crkva se svrstala među monofizite. Krajem VII veka Jermenija je potpala pod
arapsku vlast. Godine 885. Ašot Bagratuni se kruniše za kralja i obnavlja
jermensku nezavisnost. Ova dinastija traje do 1045. godine, kada Vizantinci svrgavaju
poslednjeg Bagratuni vladara Gagika II i osvajaju tadašnju jermensku prestonicu
Ani. Uspeh Vizantije nije bio dugog veka, pošto ih u bici kod Mandzikerta
pobeđuju Turci Seldzuci, koji su se posle te bitke proširili po Maloj Aziji.
Krajem XI veka u dešavanja na Bliskom istoku uključuju se i krstaši. Takvu
situaciju koriste Jermeni nastanjeni u Kilikiji, koji formiraju svoju državu.
Početkom XIII veka, za vreme vladavine gruzijske kraljice Tamare (1184 – 1207)
Jermeni i Gruzini oslobađaju gradove Ani, Kars, Dvin itd. Posle nekog vremena u
ove krajeve dolaze Mongoli. U to vreme Kilikijska Jermenija, budući da je bila
okružena neprijateljima muslimanima, stvara savez sa Mongolima i zahvaljujući
tome opstaje sve do 1375. godine, kada je konačno osvajaju Mameluci. U XIV veku
oko jermenske teritorije bore se dva turska plemena, odnosno plemenske
federacije, Kara – kojunlu (Crni ovnovi)
i Ak – kojunlu (Beli ovnovi). Posle njih celom Malom Azijom zavladali su Turci
Osmanlije.
Da se
vratim današnjem obilasku. Većim delom smo išli putem kojim sam došao iz
Gruzije u Jermeniju, što mi baš i nije bilo zanimljivo. Prvo smo otišli do Sanahina.
To je veliki manastirski kompleks od nekoliko crkava, kapela, grobnica. Zatim,
tu su ostaci nekadašnje manastirske škole, akademije, biblioteke, zvonik itd.
Najstarije građevine ovog manastira su podignute 928. godine. U pitanju su
tipična srednjovekovna jermenska zdanja. Sve je napravljeno od kamena, čak i
krovovi. Crkve imaju karakteristične kupole. Nema fresaka, ali zato ima reljefa
po zidovima. Oltar je nalik pozorišnoj bini, bez parapetnih ploča, tj. bez
ikonostasa. Na svodovima je vidljiv uticaj islamske, tj. persijske arhitekture
u vidu onih saća, kao kod mihraba. Na sve strane se nalaze hačkari. Pod u crkvi
je popločan grobnim pločama.
Sanahin |
Sledeći
na redu bio je Haghbat. Kao i Sanahin i ovaj manastir se nalazi u kanjonu Debed.
Osnovan je u X veku. Tokom svoje burne istorije više puta je obnavljan i
proširivan, a još više puta napadan i oštećivan. Zna se da je bio na udaru Seldzuka.
Rušio ga je i Tamerlan. Divim se Tamerlanu šta je sve uspeo da skrlja tokom svog
života. Zatim ga je napadao i persijski šah Abaz. Na njega su atakovale i horde
Nader-šaha, Laziga i age Mahmud Kana. Bio je na meti i tokom Rusko – persijskog
rata. Uz sve to zadesilo ga je i oštetilo i nekoliko snažnih zemljotresa. Zbog
svih tih što su ga vekovima napadali ne čudi što je ovaj manastir bio utvrđen.
Unutar njegovih zidina nalazi se nekoliko crkava, kapela, biblioteka i
pisarnica, zvonik i tzv mauzolej familije Ukanant. Glavnu crkvu Nešan tokom 976
– 991. godine podigla je kraljica Hozrovanuš, supruga kralja Ašota III
Bagratunija, za dugovečnost njihovih sinova Sembata i Kiurikeha (Gurgena). Na
istočnoj fasadi ove crkve nalazi se zanimljiv duboki reljef na kome su
prikazana ova braća kako u rukama drže model crkve. Unutrašnjost je u XIII veku
oslikana. Takođe u XIII veku podignut je veoma elegantni zvonik. Zanimljiva je
i biblioteka, tj. skriptorijum, na čijem krovu se nalazi široki otvor, jer je
za ovu delatnost bilo neophodno dovoljno svetlosti. Kasnije, tokom poznog
serdnjeg veka, ova građevina je pretvorena u vinski podrum, o čemu svedoče
ogromni pitosi za skladištenje vina ukopani u pod. Jedna od većih građevina u
celom kompleksu je trpezarija. Mauzolej familije Ukanant čine, u stvari, tri
manje četvrtaste grobnice, čije su prednje strane gde su otvori, skroz ukrašene
urezanim prepletima i ornamentima. Na ravnom krovu svake od ovih grobnica
nalazi se po jedan hačkar. Kada smo već kod hačkara, u ovom manastiru se nalazi
i jedan od reprezentativnijih primeraka, na kome je prikazan Isus Hrist na
krstu, što je veoma redak slučaj.
Haghbat |
Posle
Haghbata nastavili smo vožnju kanjonom Debed i ubrzo stali kod neke kuće iznad reke
Debed, gde nas je u bašti čekao spreman roštilj i razne jermenske salate i
đakonije. Svi ti domaći specijaliteti izgledali su sjajno na oko, ali nisu bili
ništa posebno. Tako okrepljeni nastavili smo dalje i stigli do manastira
Akhtala.
Akhtala
manastir je smešten u okviru utvrđenja, koje se nalazi na platou jedne litice iznad
reke, koja na tom mestu pravi meandar. Tako je ova tvrđava okružena sa tri
strane rekom. Na strani gde je jedino moguć prilaz još uvek stoji delimično
sačuvana moćna trospratna kula. Tvrđava je podignuta u X veku od strane
Bagratuni Kiurekian dinastije. Ova dinastija vodi poreklo od Kiurikeha, tj.
Gurgena, sina osnivača Sanahina i Haghbata, kralja Ašota III Bagratunija.
Akhtala |
Tokom XII veka dinastija Kiurekian je
postepeno slabila, a sve veći uticaj među kneževskim porodicama imala je
familija Zakarijan. Zakarijani su predvodili združene jermensko – gruzijske
snage, koje su iz ovih krajeva proterale Seldzuke. Jedan od dvojice braće Zakarijan,
Ivaneh, dobio je u posed rudnik bakra koji se nalazi preko puta tvrđave. Ivaneh
je prihvatio pravoslavlje, dok je njegov brat Zakareh ostao privržen jermenskoj
apostolskoj crkvi. Ne zna se tačno kada je crkva podignuta i stručnjaci se po
tom pitanju ne slažu, s’ tim što se manje – više zna
da je u pitanju XIII vek. Ima tu i politike. Da li je Ivaneh podigao crkvu, i to
pravoslavnu, ili je obnovio postjeću jermensku apostolsku i pretvorio je u
pravoslavnu? Ma pitanje je i da li je crkva
uopšte jermenska ili gruzijska, kao što je i pitanje da li su Zakarijani
gruzijska ili jermenska dinastija? Jermenska i gruzijska srednjovekovna
arhitektura ima dosta zajedničkog, ali ima i razlika. Nisam se nešto udubljivao
u problematiku. Na prvi pogled, kod Akhtale preovlađuju gruzijski elementi u
arhitekturi. Na to ukazuje trem na ulazu, što je, valjda, gruzijska fora. Crkva
je bazilika, a i reljefi na fasadi su više gruzijski. Unutrašnjost crkve je
prekrivena izuzetnim živopisom. To bi trebalo da je zato što je Ivaneh uzeo
pravoslavlje, pošto jermenske apostolske crkve uglavnom nisu oslikane. Sa druge
strane, nepostojanje apside je uticaj jermenskog crkvenog graditeljstva.
Akhtala |
Rudnik
bakra Pghndzak, koji se nalazi preko puta Akhtale, a koji je još Ivaneh
eksploatisao u srednjem veku, i dan danas je u upotrebi. Postoji priča da su
konji iz trijumfalne kvadrige iz Venecije napravljeni od rude izvađene iz ovog
dela Jermenije. Ti konji su odneti iz Carigrada tokom latinske okupacije ovog
grada. Ne zna se tačno kada je ovaj spomenik izrađen. Postoji više verzija, a
procene se kreću od IV veka pne. pa sve do III veka nove ere. Najneverovatnija
je priča, u koju uzgred veruju svi Jermeni, da je ovu skulpturu poklonio Neronu
jermenski kralj Trdat I, kada je išao u Rim da od cara primi krunu.
Sledeći
na redu bio je Gošavank. Ovaj manastir iz XII veka osnovao je poznati
srednjovekovni sveštenik i učenjak Mkhitar Goš, koji je kasnije proglašen
svecem. Manastir se nalazi na jednom brdašcetu iznad malog planinskog sela Goš.
Manastirski kompleks se sastoji od glavne crkve i još dve manje crkve, kapela,
biblioteke, trpezarije i zvonika. Postoji priča da je nekada u manastirskoj
biblioteci bilo 15.000 knjiga, koje je spalio, ko drugi nego Tamerlan. Na
padinama brda suprotnog od ovog na kome su glavna manastirska zdanja, nalazi se
još jedna mala crkva, kao i jedna, sada u ruševinama, kapela u kojoj je sahranjen
Mkhitar Goš.
Gošavank |
Po
razgledanju Gošavanka seli smo u kombi i nakon kratke vožnje stigli do
manastira Hagharcin. I ovaj manastir je iz XII veka. Kažu da ime Hagharcin može
da se prevede kao “Igra orlova”. Kompleks
se sastoji od tri crkve. Ovde je na jednom reljefu prikazana Bogorodica sa
malim Hristom, koji navodno imaju mongolske crte lica. Po
legendi to je namerno izvedeno da bi na taj način umilostivili mongolske
osvojače i tako sačuvali manastir. Naravno, pravi razlog za mongolske crte lica treba tražiti
u skromnom umeću klesara. Tokom našeg obilaska ovog manastira vršeni su obimni
radovi na rekonstrukciji i obnovi čitavog kompleksa. Ne znam da li zbog toga
ili zato što mi je već bilo dosta gledanja crkava, ali ovaj manastir mi je bio
najmanje zanimljiv od svih koje smo danas obišli.
Hagharcin |
Pri
povratku smo prošli i kroz grad Dilijan, koga krasi epitet “Švajcarska u Jermeniji”. Mislim da je ovo malo
pretenciozno. Jes’ da nisam nikad bio u
Švajcarskoj, ali ja je tako ne zamišljam. Nedaleko od Dilijana nalaze se dva
sela u kojima žive Moloci. Moloci iliti Molokani su Rusi, tj. ruska sekta koja
je na pošetku XVII veka došla u sukob sa Ruskom pravoslavnom crkvom. Ime Moloci
su dobili po tome što su pili mleko za vreme posta. Carska Rusija je žestoko
reagovala protiv ove sekte. Jedna od metoda koje su ruske vlasti primenile bilo
je raseljavanje. Tako su u XIX veku ovi jeretici raseljavani na Kavkaz, u
centralnu Aziju i, naravno, Sibir.
Nisam posetio Haghartsin jer mi se nije činio interesantnim, ali sad tek po ovim slikama utvrđujem da je u pitanju totalni gruzijski stil gradnje! Uopšte ne liči na jermenski iako tako kažu na wiki-ju. Baš čudno, zar ne?
ОдговориИзбриши