недеља, 31. март 2013.

Do Jermenije preko Turske i Gruzije 2011. (3. deo)



JEREVAN


   Na početku drugog dana u Jermeniji rešili smo da posetimo tvrđavu Erebuni, koja se nalazi u predgrađu Jerevana. Izgrađena je tokom tzv. Urartu kraljevstva (900 – 600 god. pne).
   Inače, prema legendi u drevnim vremenima postojao je titan Bel, koji je bio najmoćniji od svih titana i koji se, potčinivši sve ostale titane, proglasio vladarem Vavilona. Titan Hajk se jedini pobunio protiv njega i svu svoju familiju, ukupno njih 300, odveo na sever u zemlju Ararat. Teritoriju koju su naselili nazvali su Hajk, po svom vođi. Otuda danas Jermeni svoju državu nazivaju Hajastan. Posle nekog vremena Bel je poveo jaku vojsku na Hajkovu zemlju. Došlo je do bitke u kojoj je Hajk ubio Bela i porazio njegovu vojsku. Pošto često u legendama ima i ponešto istine, neki istoričari ovu bitku smeštaju u 2292. godinu pne. 
Erebuni tvrđava

   Današnja zvanična istorija Jermenije povezuje ovu državu i jermenski narod sa, već pominjanom, zemljom Urartu. Centar ove drevne države bio je kod jezera Van u sadašnjoj Turskoj. Urartu je, takođe, poznat i kao Van kraljevstvo. Urartu kultura je tipična bliskoistočna kultura. Tokom svoje istorije Urartu kraljevstvo je najviše ratovalo sa Asircima, da bi na kraju 585. godine pne. njegovo postojanje prekinuli Međani.
   O urartskoj tvrđavi Erebuni nisam ništa znao pre svog dolaska i nisam imao neka velika očekivanja, međutim prijatno me je iznenadila. Podignuta je 782. pne. Nalazi se na jednom uzvišenju, a izgrađena je od grubo tesanog crvenkastog kamena. Bedemi su prilično veliki i snažni. Na nekoliko mesta u zidovima se nalaze natpisi u kamenu pisani klinastim pismom. Takođe ima i sačuvanih fresaka, koje su uglavnom u lošem stanju i koje su loše zaštićene. Dobrim delom su unakažene grafitima i potpisima raznih maloumnih posetilaca ove tvrđave.
Erebuni tvrđava

   Nakon što su Međani uništili kraljevstvo Urartu sledi period kada Ahemenidska Persija vlada svim ovim oblastima. Kao što je poznato, Persijance će da skrlja Aleksandar Veliki. Njega će da naslede njegovi dijadosi, tj. na ovim prostorima Seleukidi. Artašes I (189 – 160 pne.) uspeva da stvori nekakvu jermensku državu. Inače, kod ovog vladara pronašao je utočište od rimskog progona čuveni Kartaginjanin Hanibal. Najveći uspon ova jermenska država imala je tokom vladavine Tigrana II (95 – 55. pne). Međutim, ubrzo se našla usred sukoba onovremenih velikih sila, starog Rima i persijskih Parćana. Jermenija je uspevala da nekako lavira i da kako –  tako opstaje dugo vremena. Bilo je perioda kada je bila porobljena i od jednih i od drugih, kada je bila saveznik sa jednima, a protivnik drugima i obrnuto. Godine 52. Trdat I, brat parćanskog kralja, proglašava se kraljem Jermenije i to je početak dinastije Aršakuni. Zatim dolazi do promena u Persiji. Parćane su zamenili Sasanidi, koji su nastavili borbu protiv Rimljana i to takođe uspešno. Jermenija je bila opet usred sukoba dve velike sile.
   Posle Trdata I ređaju se razni kraljevi dinastije Aršakuni. Od 279. do 287. godine vladao je Hosrov II. On je stradao u zaveri koju su organizovali Sasanidi, a ubio ga je jermenski princ Anek Partev. Nakon te zavere likvidiran je Anek Partev, kao i cela njegova familija, osim njegove bebe Grigorija, koga je spasila dadilja. Grigorije je odrastao u Cezareji, u Kapadokiji, i tu je primio hrišćanstvo. Kasnije je stupio u službu jermenskog kralja Trdata III. Kada je Trdat saznao da je Grigorije hrišćanin podvrgao ga je mučenju ne bi li se ovaj odrekao svoje vere. Grigorije je bačen u duboku podzemnu tamnicu u Kor Virapu, gde je među zmijama i škorpijama, bez hrane proveo 13 godina. Kada se Trdat III razboleo od neke teške i neizlečive bolesti, njegova sestra je sanjala da jedino može da ga izleči Grigorije. Izvukli su ga iz tamnice i on je izlečio kralja. Posle toga Trdat III je prihvatio hrišćanstvo. Tako je 301. godine hrišćanstvo proglašeno zvaničnom religijom Jermenije, a Grigorije, od tada Lusavorič (Iluminator, Prosvetitelj) postavljen je za prvog katolikosa (patrijarha) Jermenske apostolske crkve. Eto, tako je Jermenija postala prva hrišćanska država u svetu.
   Glavna katedrala u Jerevanu je posvećena, kome drugom nego pominjanom, Grigoriju Lusavoriču. Ova velika i moderna crkva podignuta je 2001. godine u čast proslave 1700 godina hrišćanstva u Jermeniji. Pošto ne volimo nešto moderne građevine, na brzaka smo razgledali ovu crkvu i nastavili dalje. 
Glavna crkva u Jerevanu

   Sledeća na redu bila je Plava dzamija. Izgrađena je 1765. godine od strane persijskog guvernera Huseina Ali Kana. Iako sam do sada video puno iranskih dzamija, ni ova mi nije bila nezanimljiva. U pitanju je građevina čija je kupola i fasada prekrivena raznobojnim keramičkim mozaikom. Kao što joj ime kaže, dominira plava boja. I dvadesetčetiri metara visoki minaret je takođe pokriven tim keramičkim pločicama. U sredini kompleksa je centralno dvorište sa dosta zelenila. U sklopu dzamije je i Iranski informativni centar. Jermenija je zemlja koja ima odlične odnose sa Iranom. Za ove njihove dobrosusedske odnose saznao sam još pre par godina kada sam obilazio Iran. Tada sam u Isfahanu posetio Muzej jermenske nacionalne manjine u Iranu. Jedan deo postavke se bavi i turskim genocidom nad Jermenima. Takođe u Muzeju šehida u Teheranu (muzej posvećen stradalim borcima u Iransko – iračkom ratu) nisu zaboravljeni ni Jermeni koji su poginuli u tom ratu. Upravo zbog tih dobrih međusobnih odnosa jedino je jermenskoj manjini u Iranu dozvoljeno da za svoje potrebe uzgaja svinje i da pravi alkohol.
Plava dzamija

   Kao što rekoh, Jermenija osim što ima dobre odnose sa Iranom, ima i odlične odnose sa Rusijom, a i sa Amerima i zapadnom Evropom. Alal vera na spoljnoj politici, kada su uspeli da sa svima ovima budu dobri! Što se tiče odnosa sa susedima, tu je  već znatno drugačija situacija. Zbog rata sa Azerbejdzanom oko Nagorno Karabaha zatvorena je granica između ove dve zemlje, kao i sa Turskom, koja je podržavala Azerbejdzan. Tako u Jermeniju možete ući jedino preko Gruzije ili Irana. Sa Gruzijom imaju korektne odnose, ali koliko sam video, međusobno se baš i ne mirišu. Na tu temu postoji dobar vic. Pita unuk Jermenin svoga dedu zašto za vreme SSSR-a nijedan Jermenin nije poslat u svemir, kao sovjetski kosmonaut. Deda mu je na to odgovorio da je dobro što je tako. Da je kojim slučajem neki Jermenin bio u svemiru, svi Gruzijci bi pocrkali od muke i zavisti. A kada bi se to desilo sa Gruzinima, svi bi Jermeni poumirali od sreće. E, u tom slučaju Azerbejdzanci bi zauzeli čitav Kavkaz.
   Posle posete Plavoj dzamiji uputili smo se ka crkvi Surp Sargis (XIX vek) i ka kanjonu Hrazdan. Usput smo svratili u neki restoran i nastavili da se upoznajemo sa jermenskom kuhinjom. Ovaj put dolme i jagnjetina. Šta ja znam, ni ovaj put nisam bio nešto oduševljen. Pri povratku smo otišli na jednu tipičnu sovjetsku zatvorenu pijacu. Kao i svaka pijaca i ova je bila živopisna. Tu sam pazario jermenski sudzuk. Pomalo, ali samo izgledom, podseća na ono što mi zovemo sudzuk. U pitanju su orasi nanizani na kanap, a preko njih je neki gumenasti braon sloj koji ih spaja. Ta braon smesa se dobija iz grožđa tokom nekog vinarskog procesa. Ova poslastica je popularna i u Gruziji, ali je oni drugačije zovu. Inače, Jermeni u šali za sudzuk kažu da je to jermenski snikers.
   Na kraju dana otišli smo i do Matendarana, tj. do muzeja (biblioteke) starih rukopisa. U njemu se čuva više od 17.000 jermenskih rukopisa i oko 100.000 drugih srednjovekovnih i modernih rukopisa. Prvi Matendaran za jermenske tekstove osnovao je Mesrop Maštoc u Ečmijadzinu u V veku. Mesrop Maštoc je čovek koji je 406. godine stvorio jermenski alfabet od 36 slova. Ispred muzeja se nalazi njegov spomenik, a iza njega je postavljeno još 6 statua poznatih jermenskih učenjaka.
Matendaran

   Pod tremom muzeja nalazi se desetak reprezentativnih hačkara. Hačkari ili kačkari su kameni spomenici, tj. kamene ploče na kojima se nalaze ugravirani krstovi i razni ornamenti, prepleti, rozete itd. Prvi put se pojavljuju u IX veku. U početku su postavljani radi obeležavanja nekog važnog događaja, kao što su, recimo, izgradnja crkve, nekakva vojna pobeda i slično, da bi vremenom postali nadgrobni spomenici. Osim hačkara ispred muzeja se nalazi i jedan višap. Višapi su veliki kamenovi isklesani, da kažemo, u obliku ribe. Bili su predmet obožavanja još u praistorijskim vremenima, a obično su postavljani pored izvora i kanala.
  

Нема коментара:

Постави коментар