недеља, 10. март 2013.

Iran 2009. (16. deo)



POVRATAK

   Negde oko 2 h iza ponoći naš autobus je stigao na granični prelaz Bazargan. Iransku graničnu kontrolu smo prošli bez problema i relativno brzo. Problem je nastao kod turskih carinika. Naime, nas dvojica smo imali nove crvene pasoše, dok je treći član naše male družine imao stari plavi pasoš. Turčin je naše putne isprave zagledao i zagledao i nikako mu nije bilo jasno zašto se razlikuju. Onda je na računaru tražio kako izgleda srpski pasoš, ali tamo je pronašao samo izgled novog pasoša. Zatim je telefonirao, pa je zvao u pomoć kolegu. Konačno, nakon što su se konsultovali, zaključili su da možemo da uđemo u Tursku, s tim da treba da kupimo vize, koje koštaju 10 € i uputili nas u susednu zgradu gde se izdaju vize. Međutim, u zgradi nije bilo žive duše. Muvali smo se oko praznih šaltera, dok nas nije primetio neki od carinika, koji nas je odveo do jednog zamandaljenog šaltera i počeo da udara po njemu. Prvo se iza šaltera upalilo svetlo, onda je razmaknuta zavesa i sa druge strane se pojavio neki krmeljivi službenik u atletskoj majici, koji je dotle spavao iz sve snage. Dali smo mu pasoše i 30 €. On je buljio u naše isprave, listao neke debele knjižurine, a onda nam je gurnuo natrag kroz šalter i pasoše i pare. Mi smo mu nekoliko puta vraćali novac i pasoše, ali on ih je uporno gurao natrag i nešto brbljao na turskom. U neko doba pojavio se vozač našeg autobusa, koji je uspeo da se nekako sporazume sa Turčinom. Objasnio nam je da neće da nam izda vize, pošto po njemu one koštaju 15 $, a ne 10 €. Odmah smo mu dali 45 €, samo da prekinemo ovu agoniju, međutim opet nije hteo da nam proda vize. Ubeđivali smo ga da je 45 € više od 45 $, ali Turčin je bio neumoljiv. Svo to naše akanje na granici je poprilično trajalo. U jednom momentu šofer busa je izvadio svojih 100 $ da bi platio te vize. Turčin je odbio i ovo, sa objašnjenjem da mora da mu se da tačno 45 $. Na kraju je vozač uzeo naše evre i u autobusu ih razmenio među putnicima za tih 45 $. Tako smo konačno uspeli da dođemo do viza i da uđemo u Tursku.
   Put do Erzuruma je jednim delom izuzetno loš, tako da smo išli veoma sporo. U ranu zoru uspeo sam da iz busa vidim i moćnu, čuvenu planinu Ararat. I tako stigosmo, ali ne u Erzurum, pošto autobus ne ulazi u grad, već staje na nekoj pumpi udaljenoj petnaestak kilometra od Erzuruma. Tu smo savatali neki kombi, koji nas je za nešto jaču cifru odvezao do železničke stanice. Imali smo dovoljno vremena do polaska voza, koje sam iskoristio da se prošetam gradom, razmenim malo evra u turske lire, kupim bocu rakije i tri velika donera. Moji saputnici su se, naravno, obradovali rakiji, ali još više donerima, tačnije pravom hlebu u koji je stvaljeno meso. Njima dvojici nikako nisu odgovarale one tanke iranske palačinke, koje su prethodnih mesec dana konzumirali umesto hleba.
  Voz je bio identičan onom kojim smo putovali u dolasku. Najbolja stvar u vozu bilo je hladno Efes pivo u vagon restoranu. Uh, kako prija posle tolike apstinencije. Volim ja da popijem po neku, ali dešavalo mi se da danima ne gucnem ni kap. Međutim, valjda je problem u tom samom saznanju da je u Iranu strogo zabranjen alkohol, koje je u meni probudilo želju za pićem. Kada ti je nešto zabranjeno ili nedostupno, tada ti još više nedostaje. Posle dugotrajnog putovanja stigli smo u Istanbul. Najzad toliko željeno tuširanje i spavanje na pravom krevetu i to u čistoj posteljini.
   Iako je svako od nas trojice bio po nekoliko puta u Istanbulu, rado smo proveli novih par dana u ovom gradu. Mnogo volim Stambol. Svojevremeno je Ivo Andrić izjavio da su za njega dva najlepša grada Istanbul i Lisabon. Za Lisabon ne znam, nisam bio, ali Istanbul je na mene ostavio najjači utisak od svih gradova koje sam do sada obišao. Neverovatan je i teško opisiv. Spoj Istoka i Zapada, Evrope i Azije. U jednom njegovom delu se osećaš kao da si u nekoj evropskoj metropoli, a već u susednom kao da si u nekoj arapskoj mahali. Jedna četvrt je besprekorno čista i nalickana, a druga neopisivo prljava i zapuštena. U istom gradu su prelepe stare zgrade, moderni stakleni soliteri, tradicionalne drvene kuće, vile na Bosforu i uboge udzerice. Razne istorijske znamenitosti iz dalekih epoha na sve strane. Crkve, dzamije, mostovi, Evropa, Azija. Metež ljudi, automobila, brodova, koji jure na sve strane, ludilo. Sve deluje haotično, ali sve funkcioniše. A tek položaj, na dva kontinenta.
Istanbul

   Voz kojim smo krenuli iz Stambola je kasnio, te nije stigao na vreme u Sofiju, gde je naš vagon trebalo da bude zakačen za kompoziciju koja je već otišla put Beograda. Sledeći polazak je bio tek za devet sati, tako da smo neplanirano imali dosta vremena da se malo promuvamo po bugarskoj prestonici. Otišli smo i na ručak u jedan dobar restoran. Najzad svinjetina! Konobar nam je uporno nudio te “pileško”, te “jagnješko”. Aman, bre, čoveče dolazimo iz Irana, samo nas svinjetina interesuje! Konačno, prava kafana, prava klopa, kafa, rakija, pivo, slobodno pušenje, jedan je Balkan. Uveče smo se ukrcali u voz i posle kratke vožnje ušli smo u Srbiju. 


3 коментара:

  1. Iako putopise skoro nikad ne čitam, tvoje Iranske sam danas prosto ''progutao''! :) Super napisano. Jedino i dalje ogroman minus za nedostatak fotografija i to što vas nisam ''video''.
    Reci mi kad ste bili u Iranu tačno, koji period?

    ОдговориИзбриши
  2. Mogo si da me vidiš u Isfahanu u čajkani.
    Bili smo u proleću 2009. god.

    ОдговориИзбриши
  3. Pa džaba te ja vidim kad ne znam kako izgledaš. :)

    ОдговориИзбриши