среда, 2. септембар 2015.

Delta Dunava 2015. (10. deo)



KONSTANCA


   Rano izjutra ukrcali smo se na brod i krenuli za Tulču. Ovaj put sulinskim kanalom i ovaj put katamaranom. Dobra stvar je što ova lađa stiže do Tulče za neka 3 sata, dok klasične idu oko 5 sati. Loša stvar je što je katamaran znatno manji, te je u njemu bila gužva, pa je zbog toga bilo malo teže dokopati se mesta na palubi.
Katamaran.

   Autobuska stanica u Tulči nalazi se nedaleko od doka na koji smo pristali, te smo vrlo brzo po silasku sa broda bili u autobusu na putu za Konstancu. Kratku pauzu napravili smo u mestu Babadag. Zaustavili smo se tačno preko puta dzamije Ali Gazi Paše iz 1610. godine, tako da sam malo bacio pogled i na ovu bogomolju. Nekada je Babadag bio važan grad, a ime bi mu se moglo sa turskog prevesti kao Očeva planina. Dovodi se u vezu sa čuvenim dervišem iz 13. veka Baba Sari Saltikom. Turci su ovo mesto zauzeli 1393. godine i u njemu podigli svoje utvrđenje. Neko vreme je bilo sedište pašaluka. Tokom Krimskog rata izbombardovala ga je ruska mornarica, a nakon Sanstefanskog sporazuma 1878. godine pripojen je Rumuniji.
   Još dva sata vožnje od Babadaga i stigosmo u Konstancu. Ova velika crnomorska luka je ozbiljan grad, sa preko 300.000 stanovnika. Od autobuske stanice do centra uputili smo se pešice i u prvom hotelu na koji smo naišli pronašli smeštaj, uprkos prognozama Rumuna sa kojima smo pričali u Sulini da ćemo se namučiti sa nalaženjem prenoćišta u ovom popularnom turističkom gradu.

   Ostali smo u Konstanci tri dana. Planirali smo da nešto obiđemo i u njenoj široj okolini, ali smo na kraju odustali od toga, te smo imali dovoljno vremena da lepo i natenane prošpartamo ovaj grad. Prvo naselje na mestu Konstance osnovali su još Stari Grci, oko 600. godine pne. i nazvali ga Tomi. 
   Tokom rimske vladavine Tomi je postao poznat po tome što je u njemu živeo prognani Ovidije. Ovog, jednog od najvećih rimskih pesnika, proterao je prvi rimski car Avgust. Ne zna se tačan razlog za to. Špekuliše se nekakvom ljubavnom aferom u carskoj porodici u koju je bio umešan i Ovidije, a možda je uzrok bila i sama njegova poezija, koju su neki Rimljani smatrali nemoralnom. Kako bilo da bilo, pesniku je teško pao boravak u ovom gradu i u nekoliko pesama koje je napisao lamentira nad svojom sudbinom izgnanika i moli cara da se smiluje i dozvoli mu povratak u Rim. To se nije dogodilo, a Ovidije je 17. ili 18. godine umro u Tomiju. Skulptura ovog rimskog pesnika nalazi se u centru, na glavnom gradskom trgu, koji nosi njegovo ime.
Spomenik Ovidiju.

   Na istom trgu je i izuzetno raskošna zgrada arheološkog i istorijskog muzeja, koja je puna predmeta iz tih rimskih vremena. Ispred muzeja postavljen je veći broj sarkofaga i antičkih nadgrobnih stela.
Arheološki muzej.

   Nedaleko odatle je i muzej u kome se čuva, navodno, najveći na svetu rimski mozaik. Od prvobitnih 2.000 m2, do danas je opstalo 850 m2. Inače, Tomi će u Konstantianu, odnosno varijantu sadašnjeg naziva, preimenovati Konstantin Veliki, u čast svoje polusestre.
Rimski mozaik.

   Dopala mi se Konstanca, pravi veliki grad na moru, sa dosta očuvane stare arhitekture. Raznoraznih tu ima stilova i orijentalnog, i secesije, i nečega što je, valjda, karakteristično za Rumuniju, a pročitah negde da ima i zgrada u nekom đenovljanskom, kao i jevrejskom stilu. Sve to učinilo ja da, po meni, ovaj grad ima neku svoju posebnost i originalnost. 

   Inače, cela Dobrudza, pa samim tim i Konstanca, prilično je kasno pripala Rumuniji, tek posle 1878. godine i do tada tamo baš i nije vrvelo od Rumuna. Na primer, pre pripajanja Rumuniji u Konstanci je bilo svega 5 % Rumuna. Većinu su činili Grci i Tatari, pa onda Bugari i Jevreji. Iz tih osmanlijskih vremena sačuvano je nekoliko islamskih bogomolja, kao što je, recimo, Hunčiar dzamija, koju je podigao sultan Abdul Aziz, za Turke koji su se ovde naselili nakon što su morali da napuste Krim. Dzamija broj jedan u ovom gradu je tzv. Mahmudija. Nju je izgradio 1910. godine kralj Karolj I. Ona je bila sedište muftije, koji je u to vreme bio duhovni vođa 55.000 Tatara i Turaka što su živeli na crnomorskoj obali Dobrudze. Mahmudija stvarno dobro izgleda i prilično je neobična.
Hunčiar dzamija.
Mahmudija.

  Što se tiče crkava, izdvaja se glavna gradska katedrala Svetog Petra i Pavla. U pitanju je građevina pravljena između 1883. i 1885. godine, ali koja je mnogo oštećena tokom II svetskog rata, pa je obnovljena u posleratnom periodu.
Crkva Svetog Petra i Pavla.

   Simbol grada je i Đenovljanski svetionik. Njega je 1860. godine podigla Dunavsko – crnomorska kompanija, u čast Đenovljana, koji su ovde imali svoju trgovačku zajednicu još od 13. veka.

Đenovljanski svetionik.
   Ubedljivo najpopularnije zdanje, ali i u prilično lošem stanju, je kazino. Ova bogato ukrašena građevina, rađena u secesija stilu, nalazi se na samom gradskom šetalištu uz more. Inače, po ovoj promenadi vole da se muvaju i turisti, ali i stanovnici ovog grada. Uhvatio sam i sebe par puta da mi je prijalo blejanje na klupi na ovom mestu, pred zalazak sunca. Čak sam zakačio i nekoliko kulturno-umetničkih dešavanja, koja su se tokom našeg boravka ovde odvijala. Jednom su neke babe u rumunskim nošnjama pevale tradicionalne pesme. Drugi put je nastupao mornarički pleh orkestar i tatarsko folklorno umetničko društvo. Jedna od atrakcija na ovom potezu uz more je i akvarijum, koga smo takođe posetili.
Kazino

   Tokom boravka u ovom gradu otišli smo i do Mamaje. U pitanju je letovalište za masovni turizam, sa gomilom hotela, restorana, radnji, odnosno svega onoga što vole i što je potrebno ljudima koji idu na more. Ja, em nisam ljubitelj ovakvih mesta, em zbog opekotina na nozi nisam mogao da se kupam. Naime, po dolasku u Konstancu otišao sam do apoteke da kupim nešto za izgorelu nogu. Apotekarka se zgrozila kada je videla te moje, prave pravcate rane, napunila mi kesu raznim lekovima, i rekla mi da se ne šalim glavom da ulazim u more. Zato sam, dok se drugar banjao, provodio vreme u jednoj kafani, uz hladno pivo i hamsi, odnosno pržene inćune. Ura, opet sam dobio onaj sos od belog luka!
   Došlo je i vreme za povratak. Sabajle smo otpešačili do autobuske stanice, gde smo se ukrcali u bus i odvezli do Bukurešta. U Bukureštu smo prvo pazarili karte za voz do Temišvara, a onda se do njegovog polaska još malo promuvali rumunskom prestonicom, ručali i snabdeli hranom i pićem za dugo putovanje do Temišvara.
   Društvo u vozu su nam pravile dve mlade Rumunke, koje su obe znale srpski. Jedna je polu-Hrvatica iz nekog sela blizu Rešice. Nisam imao pojma da u Rumuniji ima Hrvata. Druga je jedna malo slobodnija ženska. Ona je radila kao konobarica u Hrvatskoj, kao i po nekim kafanama u Beču koje drže Jugovići. Polu-Hrvatica je bila tiha i povučena, dok je konobarica bila dzambas. Obe se neverovatno pale na našu novokompovanu muziku i za obe Ceca je zakon. Konobarica je, čak, naučila srpski jezik prevodeći pesme Dragane Mirković. Ko bi rekao da slušanje pevaljki može da bude korisno.
   U Temišvar smo stigli oko 1 iza ponoći, a voz za Vršac nam je kretao tek u 7,50 ujutru. Dobar deo noći prespavali smo na klupama kod perona, što i nije tako loše kad sa sobom imaš podlogu i vreću. Konačno je svanulo i došao je voz za Vršac. Posle kratke vožnje ušli smo u Srbiju. Na železničkoj stanici u Vršcu bilo je istaknuto obaveštenje da tog dana voz za Beograd neće saobraćati. Srpska železnica je čudo! Šta da se radi, busom smo se vratili u Beograd.

4 коментара:

  1. Super putopis! Delta Dunava mi je već jako dugo na listi želja, a tvoj putopis je samo pojačao želju da čim prije odem tamo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Asterix. Ako se budeš odlučio za putovanje u te krajeve, stojim ti na raspolaganju za eventualna pitanja.

      Избриши
  2. "Ko bi rekao da slušanje pevaljki može da bude korisno."

    ;))))) šteta što se malo i nisi kupao .. uživala sam, kao i uvek u tvom stilu i načinu opisivanja svega što ti se usput dogodilo;

    ОдговориИзбриши