JEDRENE
Tokom
obilaska severne Grčke, rešio sam da napravim mali izlet do Jedrena. Na putu do
ovoga grada svratio sam na kratko u Didimotiku, koja se nalazi tik uz granicu
sa Turskom. Automobil sam parkirao u starom delu grada, pored ostataka gradskih
zidina. Inače, ime ovog mesta, Didimotika, može da se prevede kao Dvostruki
bedemi.
Stari deo Didimotike |
Didimotika je
tokom vizantijskog perioda bila veoma značajna. U njoj se krunisao Jovan VI Kantakuzin.
Na ovom mestu on se i sukobio sa Jovanom V Paleologom u borbi za carigradski
presto. U bici kod Didimotike na strani Paleologa borio se i odred od 4.000
srpskih konjanika, koje mu je poslao car Dušan. Osim Srba na njegovoj strani bilo
je i nešto Bugara. Kantakuzinu je, pak, priteklo u pomoć 10.000 turskih
vojnika. Tako se odluka u borbi dva vizantijska cara našla u rukama Srba i
Turaka. Bugari su se mudro povukli pred tolikom turskom silom, a srpske trupe i
Paleologova vojska su pretrpele poraz. Za nas je mnogo značajniji jedan drugi
poraz koji je srpska vojska doživela u ovom delu Trakije. U pitanju je Bitka na
Marici, koja se odigrala 1371. godine. Tada je poginuo i kralj Vukašin, kao i
njegov brat Uglješa, a srpska vojska koju su predvodili je gotovo u potpunosti
uništena. Mesto bitke se, navodno, i danas zove Srb – sindigi, tj. Srpska
pogibija.
Dosta je bilo
sa pričom o srpskim porazima. Inače, nismo se mi samo brukali u ovom kraju, ali
o tome ću kasnije. Stari deo Didimotike sa bedemima i balkanskim tradicionalnim
kućama nalazi se na jednom brdu iznad grada. Kaldrmisanom strmom ulicom spustio
sam se u centar mesta. Gradić je prilično živ, bučan, zakrčen saobraćajem. Osim
Grka u njemu živi i dosta Turaka, pa je, valjda, zbog toga ovo mesto nešto
musavije nego što sam navikao da viđam po Grčkoj. Oseća se Orijent. Na glavnom
gradskom trgu bio je pijačni dan. Prodavačice su nosile marame i dimije, a prodavci
brkove. Gužva, buka i ne baš prijatni mirisi. Između improvizovanih tezgi
razbacane prazne kartonske kutije, kese, gnjilo voće i povrće. Orijent, bato!
Najznačajnija
građevina Didimotike je Bajazitova dzamija. Ona je najstarija turska dzamija u
Evropi. Njenu izgradnju započeo je Murat, a završio Bajazit. U pitanju je
četvorougaona zgrada sa jednim minaretom i krovom na četiri vode. Ne liči na
uobičajene osmanlijske bogomolje. Možda zvuči malo bezveze, ali mene taj krov
na četiri vode asocira na oblik šatora, pa u tome pronalazim vezu sa turskim
nomadskim poreklom. U svakom slučaju ova dzamija ima u sebi dosta seldzučkih
elemenata, koji se mogu videti na raznim građevinama po Anadoliji.
Bajazitova dzamija |
Za razliku od
dzamije, glavna gradska crkva je novijeg datuma. Nedaleko od nje nalazi se
izložen borbeni avion. Ne znam zašto su ga postavili usred grada, ali čini mi
se da blizina Turske ima nekakve veze sa tim. Pre nastavka puta odmorio sam se
u jednoj taverni gde sam pojeo odličan giros. To je to što se tiče girosa, na
redu su doneri. Jeste da je to isto, ali ja ipak više volim giros. Usledila je
kratka vožnja do granice. Brzo sam obavio granične formalnosti i posle par
kilometara stigao u Jedrene.
Smestio sam se u prvom hotelu na koji sam
naišao i odmah krenuo u obilazak ovog grada. Do sada sam tačno deset puta
prošao kroz Jedrene, što je bilo više nego dovoljno da me zainteresuje, i evo
jedanaesti put sam namenski posetio ovo mesto. Osnovao ga je rimski car
Hadrijan na mestu malog tračkog naselja. Po raspadu rimskog carstva Jedrene je
postao važan vizantijski grad. U XIV veku pao je u osmanlijske ruke. Od 1365.
godine, pa sve do pada Carigrada bio je turska prestonica. I nakon što je
glavni grad premešten na obale Bosfora Jedrene je zadržalo svoj značaj, a u
njemu su sultani imali letnjikovce, lovišta itd.
Centar grada je lepo sređen. Glavna gradska
dzada, Saračlar, je popločana. Ima puno kojekakvih radnji i kafea. Sačuvano je
dosta starih drvenih kuća. Neko reče da ga Jedrene podseća na nekadašnji
Istambul iz setno – melanoličnih opisa Orhana Pamuka. Sva lepota Stambola minus
gužva velikog grada.
Saračlar ulica |
U centru se nalazi i tzv. Makedonski toranj,
koji je u stvari poslednji preživeli deo vizantijskih bedema. Nekada je na ovom
tornju bila naknadno izgrađena sahat kula, koja se srušila 1953. godine. U
podnožju se nalazi mali arheološki park, koji je bio zatvoren. Međutim, lepa
reč i gvozdena vrata otvara, a kamoli vrata arheološkog lokaliteta. Ta lepa reč
koju sam uputio čuvaru bila je bakšiš.
Makedonski toranj |
Osim svugde obaveznog spomenika Ataturku u
gradu ima i puno nekih neobičnih i čudnih skulptura. Jedan spomenik je posvećen
lalama. Turci u poslednje vreme turaju lale, kao svoj zaštitni znak, gde god
stignu. Čak su se Holanđani zbog toga žalili. Inače, ovu biljku je u XVI veku
preneo iz Turske u Holandiju holandski ambasador kod Sulejmana Veličanstvenog.
Postoji i spomenik rvačima. Napravljena je i jedna velika fontana u obliku
činije pune raznog voća. U delu grada gde su ribarnice nalazi se skulptura dva
šarana.
Spomenik lalama |
Najznačajnija građevina Jedrena je dzamija
Selimija. Ogromna je, prečnik njene kupole iznosi 31,28 metara, a visina svakog
od četiri minareta je 70, 89 metara. Izgradio ju je čuveni otomanski arhitekta
Mimara Sinan, čiji se spomenik nalazi ispred dzamije. On je sam smatrao
Selimiju svojom najuspešnijom tvorevinom. Napravljena je za sultana Selima II.
Kakav je to bio vladar najbolje govori njegov nadimak – Pijanica. Njegov otac bio je Sulejman
Veličanstveni, iliti Zakonodavac. Dedu su zvali Okrutni ili Nepopustljivi.
Pradeda mu je bio Bajazit II Pravedni. I ostale njegove pretke krasili su razni
uzvišeni epiteti ka što su recimo Mehmed II Osvajač, Bajazit I Munja, a njega
mučenika nazvaše Selim II Pijanica.
Selimija |
Osim Selimije u Jedrenama postoji još nekoliko
interesantnih dzamija, kao što su Stara, ili Eski dzamija, Uč Šerefli, Muradija
i druge. Nakon razgledanja nekih od ovih bogomolja, promuvao sam se jednim
starim zatvorenim bazarom, a onda se uputio ka obali reke Tundze. Jedrene se
nalazi na dve reke, Marica i Tundza. Obale ovih reka premošćuje desetak starih
kamenih mostova. Najpoznatiji od njih potiče još iz vizantijskih vremena, ali
je obnovljen tokom osmanlijske vladavine. Jednim takvim mostom prešao sam na veliku
adu reke Tundze. Na toj adi nalazi se stadion na kome se održavaju rvačke
borbe. U pitanju je tradicionalno tursko rvanje u kome su borci namazani uljem.
Rvači su obučeni u čvrste, uske pantalone i tokom borbe jedni drugima guraju
ruke u te pantalone pokušavajući da obore protivnika. Ovaj sport je veoma
popularan u Turskoj, a u Jedrenu se održava najprestižniji turnir. Oko stadiona
raspoređene su skulpture rvačkih šampiona – baš pelivana.
Baš pelivani |
Nedaleko od sledećeg starog mostića, koji
vodi na drugu obalu Tundze, nalazi se Adalet Kasri, tj. Toranj pravde. U pitanju
je jedna od retkih preostalih građevina sultanske palate. Ispred tornja su se
nalazila dva kamena. Jedan je “kamen poštovanja” i služio je da na njemu ljudi ostavljaju molbe
sultanu. Drugi je “kamen upozorenja” i na njemu su odsecane glave onima koji su
se zamerili sultanu.
Toranj pravde |
Kada sam
prešao preko ovog malog mosta predamnom su se ukazali skromni ostaci
nekadašnjeg kompleksa sultanske palate. Neki od tih objekata se renoviraju, ali
sve u svemu malo toga je sačuvano. A, malo je sačuvano zbog srpsko – bugarske
opsade. Naime, Turci su sultansku palatu koristili kao arsenal i da to oružje
ne bi došlo u ruke našoj i bugarskoj vojsci sve su digli u vazduh. Eto, posle
onih poraza u srednjem veku srpsaka vojska se u I balkanskom ratu osvetila na
licu mesta. Otkud srpska vojska čak u Jedrenu? Pa, Bugari su dugo držali ovaj
grad pod opsadom, ali nisu uspeli da ga osvoje, između ostalog i zbog
nedostatka teške artiljerije. Zbog toga su zvali našu vojsku u pomoć. Došla je II
srpska armija, na čelu sa Stepom Stepanovićem sa oko 50.000 vojnika, tačnije
dve srpske divizije, pomoćne jedinice i dugo očekivana teška artiljerija.
Usledio je združeni srpsko – bugarski napad i Turci su poraženi. Komandant
odbrane Šukri paša, koji se hrabro držao i dugo vremena odolevao Bugarima,
predao se generalu Milovanu Gavriloviću. Navodno su Turci odlučili da se
predaju tek nakon dolaska srpske armije, jer su se plašili bugarske osvete.
Interesantna je i sudbina sablje Šukri paše koja je predata pobedniku tokom
samog čina predaje. Postoje četiri sablje za koje se tvrdi da su pripadale ovom
turskom paši. Jedna je u Vojnom muzeju u Beogradu, druga je u Narodnom muzeju u
Čačku, treća je u Vojno – istorijskom
muzeju u Sofiji, a četvrta u Jedrenu. Međutim, sporna je autentičnost sve
četiri sablje. Takođe je zanimljiva i priča da su Šukri paša i Stepa Stepanović
bili stari drugari sa vojne akademije u Parizu. Jedrene je kratko vreme ostalo
u bugarskim rukama. Turci su iskoristili situaciju u II balkanskom ratu i
ponovo zauzeli ovaj grad, dok su Bugari bili zauzeti ratovanjem protiv
dojučerašnjih saveznika Srba i Grka. Na ovom mestu nekadašnje sultanske palate
nalazi se i spomenik turskim vojnicima poginulim u bici za Jedrene.
Dalje sam nastavio nasipom uz Tundzu i
stigao do kompleksa Bajazita II. Osim dzamije u okviru ovog kompleksa nalazi se
i darušifa, tj. bolnica, koja je bila naročito poznata po lečenju mentalno obolelih
osoba. U islamskom svetu ovakve ustanove su bile neuporedivo humanije i
naprednije od istovremenih evropskih, koje su u stvari bile kazamati. U muslimanskim
pacijenti su osim odgovarajuće nege, bili okruženi cvećem i vodom, a svirana im
je umirujuća muzika. Danas se u ovom kompleksu nalazi muzej medicine.
Nedaleko od ove građevine nalazi se još
jedan stari kameni most, kojim sam ponovo prešao preko Tundze i vratio se u
centar grada. Tom prilikom sam morao da prođem jedrenskom ciganmalom. Ovaj deo Jedrena
je prljav, prašnjav i oronuo. Po ulici se igraju musavi cigančići sa šugavim
kučićima. Muškarci i žene sede na zemlji ispred kuća i gledaju me nepoverljivo
dok prolazim njihovom dzadom. Jedna matora ciganka u dimijama pušila je lulu
dugačku bar pola metra.
Stari most |
U civilizovaniji deo grada došao sam tačno
na vreme, tj. kada je pala noć. Pošto je bilo doba Ramazana, pravi trenutak za
večeru. Otišao sam u restoran i naručio lokalni specijalitet dzigerdzi. U
pitanju su tanko isečeni komadi dzigerice, koji se, valjda, prže u dubokom
ulju, sa ko zna kakvim začinima. Posmatrao sam majstora dok je spremao ovo
jelo. Sve vreme je mešao te komade dzigerice dok su se pržili i posipao ih brašnom
ili nečim sličnim. Bilo je ukusno, a porcija ogromna. Uz to je išao i pomfrit,
a umesto salate luk i pečene suve ljute paprike. Uzeo sam i ajran pošto u ovim
dzigerdzi restoranima nema piva. Pivo
jok! Prilikom povratka u hotel usput sam kupio drugi lokalni specijalitet – bademezmezi.
To je nekakva pasta od badema, na foru marcipana. Ovu poslasticu su u Jedrene
doneli Jevreji iz Španije.
Probudio me je prvo prasak ramazanskog topa
u pet ujutru. Probao sam da nastavim sa spavanjem, ali onda se začuo poziv
mujezina na jutarnju molitvu. Morao sam da ustanem. Nakon što sam popio kafu,
krenuo sam u ranoranilački obilazak Kaleičija. U pitanju je stari deo grada sa
dosta starih drvenih kuća. Ove zanimljive tradicionalne kuće su uglavnom u
lošem stanju i pitanje je koliko će još opstajati. Ima i po neka renovirana,
ali mnogo su brojnije one koje jedva stoje. Puno njih se već urušilo i sada
pretstavljaju samo gomilu šuta iz koje viri poneka izrezbarena greda što je
krasila nekadašnju fasadu. U ovom kraju se nalazi i sinagoga, tačnije njena
prednja fasada, pošto se ostatak zgrade srušio 1997. godine. Ovo što je od nje
ostalo dovoljno je da se shvati nekadašnja veličina ove sinagoge, nekada jedne
od najvećih na Balkanu. To i ne čudi, s obzirom da je nekada ovde živelo puno
Jevreja. Pripremajući se za obilazak Jedrena naišao sam na interesantan podatak
o broju i nacionalnoj pripadnosti stanovnika ovog grada 1905. godine. Tada je u
njemu živelo 80.000 ljudi, od čega su 30.000 bili muslimani (Turci, Cigani,
Albanci), 22.000 su bili Grci, 10.000 Bugari, 12.000 Jevreji, 4.000 Jermeni i
2.000 ostali. Danas Jedrene ima oko 140.000 stanovnika, a kažu da je između
1700. i 1750. godine sa svojih 350.000 stanovnika bio četvrti grad u Evropi.
Jedrene |
Obilaskom Kaleičija završio sam sa
razgledanjem Jedrena, te sam seo u automobil i krenuo natrag ka Grčkoj. Usput
sam nakratko zastao u delu grada Karagač gde se nalazi nekadašnja železnička
stanica sa kraja XIX veka, a u kojoj je sada smešten rektorat Tračkog
univerziteta. Oduševljavaju me te stare turske železničke stanice. Ova u
Jedrenu nije ništa manje interesantna od poznatih istanbulskih, Sirkeči i
Hajdarpaša.
Nekadašnja železnička stanica |
Posle par minuta vožnje došao sam na
granicu. Tursku kontrolu sam prošao brzo, ali kod Grka nije baš sve išlo
glatko. Dok sam sedeo u kolima i čekao da dođem na red, grčki carinici su me
primetili i prišli. Verovatno ih je privukao ogromni klipan, ošišan do glave u
majici na bratele, tzv. siledzijki. Tražili su mi dokumenta i videli da sam
juče izašao iz Grčke i ušao u Tursku, a danas se već vraćam. Upitali su me šta
sam radio jedan dan u Turskoj. Rekao sam da sam išao da vidim Jedrene. Aha,
kako da ne, nisu mi poverovali. Mislili su da je u pitanju šverc droge.
Otpočela je višečasovna detaljna pretraga i automobila, i mene i mojih stvari.
Bili su veoma detaljni u trkeljisanju, ali moram da kažem i više nego ljubazni.
Kada se završila pretraga, carinik mi se izvinio zbog ovog zadržavanja i rekao
da su bili ubeđeni da prenosim drogu. Tako se završio ovaj moj izlet u Jedrene.
Imate li putopis Istanbula? Hvala unapred!
ОдговориИзбришиNe baš, mada sam nešto malo pisao u prvom delu Putovanja u Uzbekistan 1. Inače, u Stambolu sam bio mnogo, mnogo puta i na nekoj mojoj rang listi ubedljivo je prvi među gradovima koje sam do sada obišao.
Избриши