POVRATAK – DESETIM PO
REDU VOZOM
Retko kada doručkujem, ali zbog
pretstojećeg dugog puta ipak sam rešio da odem na fruštuk. Bogami, nisam se
pokajao. Doručak je bio baš dobar, pravi ukrajinski. Prvo su servirali dimljenu
ribu, salo, neko rolovano meso i druge mesne prerađevine. Zatim je usledila
vruća kaša, a onda i neki omlet sa povrćem. Na kraju smo sve to zasladili
palačinkama sa nekim slatkastim sirom.
Posle
doručka otišli smo na železničku stanicu i ukrcali se u voz za Beograd. U
pitanju je deseti jubilarni voz koji smo koristili na ovom putovanju. U ovom
smo bili u trokrevetnom kupeu. Nakon dugog klackanja, koje smo dobrim delom
prespavali, stigli smo u Mađarsku. Tu je svaki vagon, sa sve putnicima, podizan
dizalicom da bi se izvršilo podešavanje zbog različitih širina koloseka. Kada
je to obavljeno nastavili smo dalje i tačno na vreme, po redu vožnje, stigli u
Budimpeštu.
Pošto je
u Budimpešti predviđena malo duža pauza, iskoristili smo to vreme da se
promuvamo po stanici i snabdemo hranom i pićem. Došlo je vreme za polazak, a
naš voz, koji je u međuvremenu negde premešten, nikako da se pojavi. Razlog
čekanja je taj što je kasnio voz koji ide iz Praga za Beograd, za koji treba da
se spoje naši vagoni. Ne razumem se u tu organizaciju međunarodnog železničkog
prevoza, ali, s obzirom da je u pitanju kašnjenje voza na relaciji Prag –
Beograd, mora da je kriva naša železnica. Buljili smo u tablu sa redom vožnje i
gledali kako se svakih 15 minuta pomera vreme polaska voza za Beograd. I tako
15, po 15 minuta, nakupilo se dobrih dva sata kašnjenja.
Konačno
je voz stigao, te smo krenuli dalje i to snabdeveni klopom i pivom, doduše,
posle tolikog čekanja, mlakim. Na ovom putovanju vozili smo se ruskim,
kazahstanskim, uzbekistanskim, tadzikistanskim i ukrajinskim vozovima, prešli njima hiljade kilometara i osim tadzičkog,
koji je na granici zadržan zbog droge, nijedan nije kasnio ni minut. Čak je i
taj tadzikistanski uspeo da to propušteno vreme usput nadoknadi. Ovaj naš, koji
je kasnio dobrih dva sata u polasku iz Budimpešte, uspeo je da to kašnjenje
značajno poveća tokom dalje vožnje.
I najzad
uđosmo u Srbiju, poslednja carinska kontrola na ovom našem putešestviju. U
vagon su ušla dva vesela srpska žandara, koji su se sve vreme šalili sa
putnicima dok su im pregledali dokumenta. Usput su svim ruskim putnicima koje
su zatekli izjavili da vole Putina i Rusiju. Ni žandari ni carinici nisu nikome
pregledali stvari. Ukupna kontrola celog vagona trajala je 5 minuta. Kada se
samo setim kakvi su bili ostali panduri i carinici na ovom našem putu.
Kazahstanci, Uzbeci, Rusi, Ukrajinci, Mađari, nema ko nas nije trkeljisao,
pregledao ili makar dobro prostudirao naše pasoše. Svi su se pravili važni i
svi su bili smrtno ozbiljni, a neki su se i baš izdrkavali. Onda dođu srpski
policajci i carinici, promuvaju se 5 minuta po vozu, uzviknu ruskim
sprovodnicama “Do svidanjija” i to je to. Dobrodošli u
Srbiju! Naravno, vožnja srpskim prugama se tek odužila, ali smo se nekako
dogegali do Beograda. Tako se završilo ovo putovanje, na kome smo kopnom prešli
više od 9.000 kilometara i još oko 4.000 kilometara avionom.
Baki, šta reći, alal vera! Dodaću i to da do sada u životu nisam pročitao ni trećinu od ukupnog broja pročitanih tvojih putopisa, to ti govori kakvi su. ;) Interesantan si lik, mogli bi da se upoznamo prvom prilikom kad dođem u BG, možda početkom maja.
ОдговориИзбриши