уторак, 28. мај 2013.

Do Krima i nazad 2013. (3. deo)



PONOVO U KIJEVU


   Po dolasku u Kijev prvo sam pazario voznu kartu za Simferopolj. Inače, u Kijevu sam bio nakratko prošlog leta, ali to nije bilo dovoljno da obiđem sve što sam planirao i eto me ponovo u ukrajinskoj prestonici.
   Odlučio sam da odsednem u hotelu St. Peterburg u kome sam bio i prošli put. Hotel je pristojan, tj. pristojne su cene, a što je najvažnije nalazi se u centru grada. Krenuo sam pešice do njega, jer sam hteo da usput obiđem i crkvu sv. Vladimira. Padala je slaba, ali dosadna kiša, koja se u jednom trenutku pretvorila u susnežicu. Bilo je hladno, a ni jačina vetra nije bila zanemarljiva. Kada sam konačno stigao do mog nesuđenog hotela, dočekao me je na njegovim vratima natpis “zatvoreno zbog renoviranja”. Setio sam se da sam tokom ovog pešačenja video tablu za neki hostel. Vratio sam se do te okačene reklame, zapisao adresu i uputio se u pravcu kuda je strelica sa table upućivala. Uspešno sam pronašao adresu hostela, ali ne i njega. Muvao sam se oko te zgrade i okolnim haustorima, došao do njenog unutrašnjeg dvorišta i tu saznao da hostel, ko zna od kada, ne radi. Još jedan promašaj. Trebalo je naći smeštaj u Kijevu, u kome baš i nije neka ponuda jeftinih prenoćišta. Prelistao sam Lonely planet i jedini relativno povoljni hotel u okolini bio je neki koji se zvao Sport. Nalazi se tik uz Dinamov stadion, što nije mnogo daleko, pa sam ka njemu krenuo pešice. Kada sam stigao na mesto gde je trebalo da se nalazi, zatekao sam polusrušenu zgradu, gomile šuta, razne građevinske mašine i silne radnike. Od hotela gotovo da nije ostalo ništa. Opet promašaj! Tako mi i treba kad nikad ništa unapred ne rezervišem, ni smeštaj, a ni prevoz. Kada bih to radio morao bih tačno da znam gde ću se koliko zadržati i kada ću ići na drugo mesto, a to ne volim. Volim, bre, da imam slobodu, ako mi se negde sviđa, mogu da ostanem duže, ako mi se negde ne svidi, odoh dalje. Napravim neki grubi plan, koji se menja u hodu iz dana u dan i pičim. To je do sada uglavnom funkcionisalo kako treba. Dešavalo mi se da kuburim sa kojekakvim prevozima, ali sa smeštajem nikad nisam imao problema. E pa, morala je sreća jednom da me napusti.  Šta da se radi? Stajao sam tako pokisao, promrzao, umoran i razmišljao kuda dalje. Da stvar bude gora, moja Ahilova peta, tj. moja slaba tačka, zglob na nozi, počeo je da me, posle ovog pešačenja, opet boli. Da ne bih ovako mokar, na ovoj hladnoći navuko još i neku boleštinu, rešio sam da presečem. Opet sam prelistao Lonely planet, zaustavio prvi taksi i rekao taksisti da me odveze do hotela Bratislava. Ovaj hotel se nalazi debelo van grada, na levoj obali Dnjepra, ali je blizu metro stanice i u mom vodiču je uvršten u grupu jeftinijih hotela. Kada smo se tamo dovezli, shvatio sam da je Bratislava u međuvremenu renovirana i to onako bogato. Od tri hotela koja sam izabrao u Lonely planetu, jedan je zatvoren, drugi srušen, a treći totalno preuređen. Cena noćenja bila je 600 grivnji, međutim tražio sam noćenje bez doručka, pa je cena ispala 100 grivnji jeftinije, ali opet znatno više nego što sam planirao. Doručak mi ionako ne treba, pošto nikada ne fruštukujem, odnosno uobičajen doručak mi  je par turskih kafa i par cigareta. Soba je bila sređena, prostrana i što je najvažnije topla, a tek što je prijalo tuširanje vrućom vodom!
   Čim sam se odmorio i malo zagrejao krenuo sam da obiđem Kijevsko – pečersku lavru. Ona je u stvari bila i glavni razlog za moj ponovni dolazak u Kijev. U pitanju je manastirski kompleks, smešten na jednom brdu kraj obale Dnjepra. Kijevsko – pečerska lavra je osnovana 1051. godine i važi za jedno od najznačajnijih i najstarijih svetih mesta kod Rusa. Pod upravom je Ukrajinske pravoslavne crkve moskovske patrijaršije. Ceo kompleks zauzima površinu od 28 hektara, a podeljen je na Gornju i Donju lavru.

   Sve je počelo kada se na ovom mestu naselio Antonije Pečerski nakon svog povratka sa Svete gore. Ovaj asketa je privukao veliki broj ljudi koji su prihvatili monaštvo. Pećina u koju se prvobitno smestio Antonije postepeno je proširivana i tako je nastao čitav niz katakombi, tzv Bliže pećine. U njima se danas nalaze mumifikovani ostaci mnogih monaha koji su ovde živeli. Vremenom su oko ovih pećina podignute crkve, kapele, konaci i razna druga manastirska zdanja. Između ostalog i tzv. Dalje pećine. Za razliku od katakombi Bliže pećine, ulaz o ove Dalje nije dozvoljen turistima već samo vernicima. Iako nisam nešto posebno bio zadivljen Bližim pećinama posetio sam i ove druge. Nisam baš ni neki vernik, ali sam ipak kakav – takav pravoslavac, tako da čak nisam ni prekršio pravilo.

   Kijevsko – pečerska lavra je više puta pustošena i to počev od Mongola, pa do razaranja u II svetskom ratu. Tada je dignut u vazduh Uspenjski sobor. Nije sasvim jasno ko je srušio ovu crkvu, Nemci ili komunisti. Jebiga, kada ni jednima ni drugima nije bilo strano rušenje crkava.

   Obilazak kompletne lavre je, bogami, prilično potrajao, a kada sam to obavio uputio sam se ka obližnjem spomeniku Rodina mat. U pitanju je ogromna skulptura žene sa mačem i štitom u rukama, koja je podignuta iznad muzeja Velikog otadzbinskog rata. Napravljena je od nerđajućeg čelika, a visina joj je 62 metra. Samo mač ima 16 metara, dok joj je štit, na kome je grb Sovjetskog Saveza, dimenzija 13 x 8 metara. Autor ovog grandioznog spomenika je Jevgenije Vučetić, čuveni sovjetski vajar srpskog porekla.

   U ovom delu Kijeva nalazi se i memorijalni kompleks posvećen Holodomoru iliti Golodomoru. Pod ovim terminom podrazumeva se veliki pomor Ukrajinaca zbog gladi koja je 1932. i 1933. godine prouzrokovana Staljinovom kolektivizacijom proizvodnje hrane, ali i tadašnjim nepovoljnim vremenskim prilikama. Anti-ruski nastrojeni Ukrajinci smatraju da je to veštačko izazivanje gladi, koje su Rusi namerno izazvali da bi se oslabila Ukrajina. Drugi, pak, kažu da je u pitanju Staljinova ideja industrijalizacije zemlje, koja jeste opustošila poljoprivredu, ali nije bila uperena protiv Ukrajinaca. Ukrajina, kao žitnica Sovjetskog Saveza, najviše je pogođena, ali su se u to vreme dešavala umiranje od gladi, doduše ne u tolikom broju, i u drugim delovima SSSR-a. Špekuliše se i brojem žrtava, pa tako procene idu od 3, pa sve do 10 miliona ljudi. Najčešće se, ipak, barata cifrom od 4 miliona stradalih. Godine 2006. Ukrajina je proglasila Holodomor za genocid nad ukrajinskim narodom. Kada je na vlast došla proruska struja, novi predsenik Viktor Janukovič je zajedno sa ruskim kolegom Dmitrijem Medvedevim doneo zaključak da se tu radi o komunističkom zločinu, ali ne i genocidu, upravo zato što su bili pogođeni i ostali narodi.
   Drugi dan u Kijevu iskoristio sam da ponovo obiđem centar grada i da ovaj put posetim Nacionalni muzej Ukrajine, tačnije samo arheološku postavku. I ovo razgledanje jednog dela muzeja je potrajalo, tako da mi je nakon toga preostalo samo još toliko vremena da se lepo najedem pred predstojeće dugo putovanje na Krim.


Нема коментара:

Постави коментар