петак, 8. март 2013.

Putevima Muhameda Alija



PUTEVIMA MUHAMED ALIJA


   Nakon povratka sa putovanja po grčkoj Makedoniji i Trakiji nešto sam se zainteresovao za grad Kavalu. Malo po malo, čitajući o ovom gradu došao sam i do jednog od njegovih najčuvenijih žitelja, do Muhamed Ali paše, iliti do Mehmed Alija. Otkrivajući, meni dotad nepoznate, nove podatke iz njegove burne biografije, shvatio sam da sam dosta bitnih mesta iz njegovog života obišao tokom mojih prethodnih putovanja. Naravno, to je bilo slučajno, ni na kraj pameti mi nije bilo da ih namenski posećujem.
   Priča počinje u Kavali. Ovaj grad sam do sada dva puta pohodio. Prvi put kao klinac od desetak godina i od Kavale sam zapamtio samo giros, baklave i sladoled. Drugi put sam se potrudio da dobro prošpartam Kavalom, mada nisam zapostavio ni već spominjani giros, s tim što sam ovaj put sladoled i baklave zamenio pivom. Zajebato je ovo razgledanje kulturno-istorijskih znamenitosti Grčke. Mnogo, bre, toga ima da se vidi, baš moraš da se nahodaš i, naravno, brzo se ogladni i ožedni, a taverne na sve strane. A, tek grčka kuhinja: caciki, saganaki, kokoreci, musaka, uzo, mitos, metaksa, lignje, dagnje, jagnje, pa kako odoleti! Dakle, grčke znamenitosti su krive što se posle svakog letovanja u ovoj zemlji vraćam sa par kilograma više. Kavala je pravi grad, koji živi nekim svojim životom nezavisno od hordi turista koje svakog leta izvrše desant na Grčku, mada i ovde ne manjka turista. Kavala mi se čini kao mešavina balkanskog i mediteranskog mesta. Ovaj grad je osnovan u VI veku pne. i zvao se Neapolis. Dalja istorija ovog grada je tekla po ustaljenoj šemi kao kod većine drugih grčkih mesta, zauzimaju ga Rimljani, a zatim sledi period vizantijske vlasti. U to vreme grad se zvao Hristopolis. Od 1387. godine u rukama je Osmanlija, koji mu nakon otprilike jednog veka menjaju ime u Kavala. Današnju Kavalu najviše krase stare građevine iz tog “pustog turskog” perioda. Na najdominantnijem položaju nalazi se gradsko utvrđenje. Prve zidine na ovom mestu su napravljene još u V veku pne. Zatim sledi vizantijska tvrđava, koju je na kraju zamenila ova današnja, za čiju su izgradnju uglavnom zaslužni Turci, mada su tu nešto petljali i Venecijanci, koji su jedno kratko vreme držali ovo utvrđenje. Na trasi nekadašnjeg vizantijskog akvadukta Sulejman Veličanstveni podigao je novi veličanstveni akvadukt, Kamares. Sačuvano je i dosta starih kuća iz otomanskog vremena, zatim medresa, imaret itd.
   U toj turskoj Kavali 1769. godine rođen je Muhamed Ali paša. Njegov otac je bio šiptarski trgovac duvanom. Inače, Kavala je dugo vremena bila veliki centar za prodaju duvana i neke od najlepših starih kuća ovog grada podigli su belosvetski trgovci ovom biljkom. Ali da se vratimo Muhamedu. Nakon što mu je umro otac o njemu se brinuo ujak. Uz njegovu pomoć postao je bujukbaša i bio je zadužen za prikupljanje poreza. Muhamed je dalje napredovao i postao je jedan od komandanata svog rođaka Halil age. Godine 1801. sa dobrovoljačkim odredom iz Kavale poslat je u Egipat u kome je nakon odlaska Napoleona nastalo rasulo. U Egiptu se Muhamed Ali oženio Ali aginom ćerkom, Eminom, udovicom mamelučkog vođe Ali bega. Mameluci su bili robovi vojnici, najčešće turskog porekla, koji su služili kalife i sultane Ajubidske dinastije. Vremenom su veoma ojačali i 1250. godine preuzeli vlast u Egiptu. Mamelučki sultanat je trajao sve do 1517. godine, kada su ga zauzele Osmanlije. Nakon francuskog povlačenja iz Egipta Mameluci su započeli borbu za nezavisnost protiv Osmanskog carstva. Posle nekoliko bitaka došlo je do nekakvog sporazuma i primirja. Po tom sporazumu Muhamed Ali je trebalo da napusti položaj guvernera. Godine 1811. Muhamed Ali je pozvao sve mamelučke lidere na proslavu, tj. na ispraćaj njegovog sina Tusuna u vojni pohod na Arabiju. Umesto proslave na Saladinovoj tvrđavi je izvršen pokolj mamelučkih vođa, a zatim je usledio progon svih Mameluka po Egiptu.
Rodna kuća Muhameda Alija
Spomenik Muhameda Alija

   U Kairu sam bio 2008. godine. Stranac u Kairu prisiljen je na konstantnu borbu. Kako sam kročio na ulice ovog grada saletali su me razni prodavci ovoga i onoga, taksisti, prosjaci, čistači cipela. Prvi put sam se sa ovakvim problemom susreo dosta davno u Tunisu. U početku sam se trudio da budem fin, ali nije pomoglo. Posle sam se pravio ljut i namrgođen, ali slaba vajda. Na kraju sam stvarno bio ljut i pičkarao ih iz sve snage na svim jezicima koje znam, ali ni to nije imalo neki veliki efekat. Inače, ja sam uvek ošišan do glave, prilično velik i krupan, godine i godine sam proveo po kojekakvim teretanama i kad popizdim i vidim se u ogledalu uplašim se sam sebe. Dzabe, ne vredi, mali sprčeni čiča od sedamdeset godina, nakon što je petnaest minuta trčao za mnom i vukao me za rukav i nakon što sam na njega istresao bujicu pogrda, sa smeškom me po stoti put pita “dear friend, do you want to by….”. Kasnije sam shvatio, nije fora da se nabudziš, već nasuprot moraš biti skroz opušten i da apsolutno ignorišeš sve nasrtljivce, bez ikakve priče, bez i da ih pogledaš.
   Zamoran je Kairo, moraš da razmišljaš o svemu, moraš da razvijaš strategiju čak i da bi prešao ulicu. Ulica sa 5 – 6 traka, semafori nikoga ne zanimaju, a za pešake ih zabole. Lokalci prelaze nonšalantno te ulice, praveći slalom između automobila u punoj brzini. Niko ne koči, verovatno bar polovini automobila ni ne rade kočnice. Ja sam prelazio kairske ulice na sledeći način: sačekam dok se ne pojavi neka baba koja namerava da pređe na drugu stranu dzade, a onda polako uz nju. Valjda neće ludaci da pregaze babu. I tako, korak po korak, uz egipatsku babu i eto mene na tako željenoj drugoj strani. A, onda nastupi osećanje ponosa. Ih kako sam spretno prešao preko ulice! Malo je gradova na svetu gde prelazak preko ulice možeš da smatraš svojim malim podvigom.
   A, tek taksisti! Brale ne možeš samo da uđeš u taksi i kažeš da te vozi tamo i tamo. Prvo moraš da se dobro iscenkaš sa preljubaznim vlasnikom zastave 128, proizvedene sedamdeset i neke, sa sve jambolijama preko sedišta, table i volana i onim resicama što vise sa svih strana, a na sredini se klati Fatimina ruka. Nije važno što je pola šoferke zaklonjeno raznim “ukrasima”. Estetika, bato! Kakva, bre, preglednost, važna je lepota. Dok ugovoraš cenu sa brkatim taksistom moraš da preciziraš ako vas ima više, da je to cena za sve zajedno, da ne bi bilo da u stvari toliko košta vožnja za svakog pojedinačnog putnika u vozilu. Naravno, ukoliko imaš neki prtljag moraš da naglasiš da u dogovorenu cenu ulazi i vožnja tvojih stvari. Kada ste se na kraju oko svega složili možeš da sedneš u kola i da konačno krenete, s tim što moraš da poseduješ sitnih para koliko košta vožnja da ne bi na kraju usledila borba oko kusura.
   Sledi vožnja po Kairu. Ko nije bio u ovom gradu, ne može da zamisli koliko automobila može da stane u jednu traku. I tako taksijem kružimo oko svih mogućih sredstava kopnenog prevoza. Od najluksuznijih limunzina do raspalih kečeva i  kamiona, takođe svih mogućih godišta. Nekima se od njih možda i Romel vozio po Sahari. Tu su i bicikli, motori, kočije, kamile i magarci. Ceo doživljaj vožnje Kairom je praćen najraznovrsnijim tonovima raznoraznih sirena. Izgleda da ne trube jedino vozači kamila i magaraca. Često se prolazi nekakvim nadvožnjacima, koji se protežu između nekih, naizgled, poluzavršenih solitera. Dok se voziš tim putevima na tim stubovima možeš da gledaš šta rade žitelji viših spratova ovih zgrada. Neki ručaju, neki se klanjaju, svađaju se, gledaju TV, a dobar deo njih bleji na ravnim krovovima, koji služe za sve i svašta. Izgleda kao da stanovnici ovog grada nemaju podrume, već svu svoju starudiju odnesu na krov zgrade. Đubre, naravno, ne drže na krovu, već ga pedantno istresu ispred zgrade. Na nekim mestima između zgrada nikle su prave pravcate deponije smeća. Tako vozeći se kroz oronulost ovog grada, odjednom se nađete u nekoj lepo sređenoj četvrti, ali ubrzo je ponovo oko vas beda na sve strane. A onda odjednom izbijete na neki od pravih bisera svetske kulture, kao što je, recimo, najstariji univerzitet na svetu Al Azhar dzamija, ili ibn Tulova dzamija.
Saladinova tvrđava
   Iz te gradske gužve i ludila lepo je pobeći na kratko vreme negde gde mogu na miru da se slegnu svi mnogobrojni utisci. Ja sam za tu kratku pauzu iskoristio kairsku citadelu. Ovu tvrđavu je podigao najveći islamski vojskovođa svih vremena, oslobodilac Jerusalima od krstaša, Saladin. Utvrđenje je moćno i veliku. U tišini uz cigaretu uživao sam u pogledu na vrevu i gungulu egipatske prestonice. Kairo i odavde izgleda musav i siv, ali i veličanstven. Tada nisam imao pojma da je na ovom mestu Muhamed Ali na krvav način jednom za svagda završio sa Mamelucima. Tada sam ustvari prvi put čuo za ovog pašu. Jedini Muhamed Ali za koga sam pre znao bio je bokser. Na ovom mestu gde je učvrstio svoju vlast u Egiptu, Muhamed Ali paša je otpočeo gradnju svoje velike dzamije 1830. godine. Radovi na ovoj bogomolji su trajali sve do 1848. godine. Dzamija ima tipičan turski izgled. Meni nije bila nešto posebno zanimljiva, ali moram da priznam da mi je prijalo da se posle celodnevnog špartanja Kairom izujem i tako bos prvo prošetam velikim dvorištem, koje je popločano mermerom. Prvo po hladnom mermeru, a posle po mekom, debelom tepihu u unutrašnjosti dzamije.
Dzamija Muhameda Alija

   Da se vratimo Muhamed Aliju. Nakon što je učvrstio svoju vlast, privrednim reformama je popravio stanje u ekonomiji Egipta. Posle toga je krenuo da ojača i modernizuje svoju vojsku. U Kairu je osnovao fabriku za muskete i topove, a u Aleksandriji je podigao brodogradilište. Njegov prvi vojni pohod bio je po naređenju turskog sultana Mahmuda II na Arabiju, tačnije na klan Sauda, koji su zauzeli islamske svete gradove. Taj zadatak je poverio svome sinu Tusun begu (prilikom ispraćaja na taj pohod 1811. godine sredio je Mameluke). Tusun tokom dva pohoda nije uspeo da u potpunosti  pokori Saudijce, te je na kraju u trećoj ratnoj kampanji to pošlo za rukom njegovom bratu Ibrahim paši. Sledeći svoj rat Muhamed Ali je otpočeo bez znanja Porte. On je poslao svog trećeg sina Ismaila na Sudan. Akcija je bila uspešna i Sudan je priključen Egiptu.
   Treći veliki vojni pohod Muhamed Ali paše bio je na Peloponez. Naime, Grci su pokrenuli rat za nezavisnost. Nakon neuspešne pobune u Dunavskoj kneževini, usledio je ustanak na Peloponezu, koji je otpočeo 17. marta 1821. godine. Tada su Grci iz Areopolija pod komandom Petrosa Mavromihalisa napali i zauzeli Kalamatu. Posle nekoliko dana, 25. marta arhiepiskop Patre u manastiru Velika lavra blagoslovio je zastavu ustanika. Ovaj dan Grci slave kao dan državnosti. Jednom prilikom prisustvovao sam vojnoj paradi povodom dana državnosti u Atini. Nije ništa posebno spektakularno, ali dobro izgleda. Prvo marširaju evzoni, a posle se ređaju svi rodovi vojske. Narod sa zastavicama Grčke duž ulice, buka strojevog koraka, na sve strane odjekuje Helas, Helas.
Parada u Atini povodom dana državnosti

   Ustanak se dalje razbuktao celim Peloponezom, Kritom, Kiprom i dobrim delom ostatka Grčke. Pod vođstvom Teodora Kolokotronisa Grci su zauzeli tadašnji glavni grad otomanskog Peloponeza, tj. Moreje, Tripoli. Grke su pomagali evropski dobrovoljci, a imali su i podršku velikh evropskih sila. Uskoro donose prvi ustav i formiraju vladu. Usledilo je prilično ozbiljno koškanje među samim Grcima oko oslobođenih teritorija, a sve to je još i praćeno podozrenjem i neslaganjem velikih sila. Naime, Englezi su se plašili uticaja koje je Rusija imala na pravoslavne Grke. U takvoj situaciji turski sultan Mahmud II postavlja Muhamed Ali pašu za valiju Moreje. Ovaj šalje sina Ibrahima, koji se sa svojim Egipćanima iskrcao u februaru 1825. godine na Peloponez. Za relativno kratko vreme ceo Peloponez je bio pod vlašću Ibrahim paše. Zatim Turci osvajaju Atinu, a ubrzo i ostatak Grčke. Čitava Grčka ponovo je bila porobljena, ali ne zadugo. Uz podršku velikih sila održana je narodna skupština, koja je donela novi ustav i za predsenika vlade izabrala Kapodistrija. Ubrzo su se svetske sile direktno umešale u borbu za nezavisnost Grčke. U bici kod Navarina saveznička flota je uništila tursko – egipatsku flotu. Godine 1828. francuska vojska se iskrcala na Peloponez i izbacila Ibrahim pašu i njegove Egipćane sa ovog poluostrva. Grčku, pa i Peloponez, često sam pohodio. Prilikom obilaska ove zemlje u prvom planu su mi bila mesta vezana za njenu slavnu antičku i vizantijsku prošlost. Međutim, s vremena na vreme nabasao bih na neki podatak vezan za Muhamed Alija, Ibrahim pašu i njegove Egipćane. Ništa mi nije bilo jasno, mada se nisam mnogo ni trudio da shvatim. Otkud, bre, sada Egipćani na Peloponezu ?
Mistra , jedan od gradova na Peloponezu koji je spalio Ibrahim paša

   Nakon gubitka Moreje Muhamed Ali je od porte tražio da mu ustupe Siriju kao kompenzaciju. Naravno, bio je odbijen, te je morao sina Ibru opet da šalje u rat. I šta će Ibrahim, morao je 1832. godine da zauzme Damask. Uh, Damask, najorijentalniji grad na celom Bliskom istoku, oduševio me je! Damask, dzamije, minareti, poj mujezina. Kažu treće po važnosti muslimansko mesto posle Meke i Medine. Glavna atrakcija je bez sumnje Omajadska dzamija i njeni mozaici. A u njoj glava Jovana Krstitelja. U Damasku je i Jupiterov hram, Via Recta, tj. Prava ulica, hrišćanska četvrt, gradske kapije, citadela. Kad je krenuo ovde Savle je postao Pavle. U Damasku je i Saladinov grob. Tu je i spomenik Saladina na konju, a ispod konjske guzice zarobljeni krstaški vođa. Damask su i hamami, sultanske palate, uboge udzerice, oronule uličice sa orijentalnim kućercima i hiljadama kojekakvih kablova, oldtajmeri, bilbordi sa Bašarom, zastave Republike Sirije. U Damasku je i veliki suk, pokriveni bazar sa lavirintom ulica. A, unutra metež, galama i brundanje mopeda koji se guraju sa ljudima. Šarenilo robe, marame, đinđuve, koža, gaće, nargile, gušteri, ćilimi i Aladinove lampe. Mirisi začina, šiše, felafela, baklave, znoja, parfema. Damask biser Bliskog istoka. 
Omajadska dzamija

   U Siriji sam se samo jednom susreo za zaostavštinom Ibrahim paše i njegovih Egipćana i to u Alepu. Najveća atrakcija ovog grada je jedna od najveličanstvenijih tvrđava na svetu. Ona se nalazi na jednom ogromnom telu, koji je prilikom gradnje tvrđave još i nasipan. Tako se sada utvrđenje nalazi 38 metara iznad nivoa grada. Prvu tvrđavu na ovom mestu izgradio je Seleuk Nikator. Zatim je često rušena i prepravljana. Sadašnji oblik u najvećoj meri je dobila za vreme vladavine Saladinovog sina Az-Zahir Gazija. Ovaj tel na kome se nalazi utvrđenje okružen je dubokim šancem. Do glavnog ulaza se dolazi velikim kamenim mostom na kome se nalazi jedna od kula. Tim mostom se dolazi do glavnog ulaza u tvrđavu, čije su ulazne kule napravljene tako da su za ono vreme omogućavale izuzetnu odbranu od neprijatelja. U tvrđavi se nalaze dve dzamije, kupatila, hamami, ostave, delovi za stanovanje vojne posade, vizantijska žitnica, koja je posle služila kao zatvor. Jedan deo ove tvrđave Ibrahim paša je preuredio i u njoj smestio svoje egipatske trupe.
Alepo

   Muhamed Alijevim osvajanjem Sirije otpočeo je tursko – egipatski rat. Egipatska vojska je krenula na sever i 21. 12. 1832. godine došlo je do velike bitke sa Turcima kod Konje, u kojoj je Ibrahim paša potukao vojsku velikog vezira Rašida Mehmeda. Konju sam na kratko posetio. Ovaj grad na mene nije ostavio neki poseban utisak. Kažu da je Konja najkonzervativniji i najreligiozniji grad u Turskoj. Poznat je kao centar onih derviša što se vrte. Glavna atrakcija Konje je tekija Mevlane iz XIII veka. Mevlana je bio poznati islamski mistik, teolog, pravnik, pesnik, sufi, ali o njemu neki drugi put.
Konja

   Sledeća bitka između Egipćana i Turaka odigrala se 1839. godine kod Neziba i opet je Ibrahim paša odneo pobedu. To jačanje Muhamed Alija i rasparčivanje turske imperije nije se baš dopalo Englezima i Austrijancima, te su se i oni umešali. Svojim brodovima su blokirali deltu Nila i na taj način odvojili Ibrahima od Egipta. Usledile su i pobune u Arabiji, te je Ibrahim paša bio primoran da 1841. godine napusti Siriju.
   Godine 1848. Muhamed Ali je umro u svojoj palati u Aleksandriji. Sahranjen je u svojoj dzamiji u Kairu. On je bio osnivač egipatske dinastije i imao je deset svojih naslednika na egipatskom prestolu. Godine 1952. grupa oficira na čelu sa Muhamedom Nagibom i Gamal Abdel Naserom izveli su tzv. Egipatsku revoluciju. Kralj Faruk I je abdicirao. Posle njegove abdikacije za kralja je izabran njegov sin, još uvek beba Fuad II. Međutim, 18 juna 1953. godine revolucionarna vlada je ukinula monarhiju i proglasila Egipat za republiku. Tako se završilo 150 godina vladavine dinastije Muhamed Alija.
Aleksandrija,Montaza palata iz koje je Faruk morao u egzil

3 коментара:

  1. ovo ti je bila super ideja baki da 'okupis' sve putopise na jednom mestu :)... zelim ti da ti blog bude uspesan i da dugo uzivamo u tvojim opisima :)
    posto si ti poznati istoricar :), mog'o bi mi objasniti u vezi sa (kairskom) saladinovom citadelom i dzamijom muhameda alija, jer sam mislila da je alijeva dzamija u stvari saladinova citadela. niko nam alija nije ni pomenuo.
    meni je saladin omiljeni lik sa tih prostora... i jedva sam cekala da obidjem njegov mauzolej u omajad dzamiji, mislim da 'cuvar' samo sto nije zveknuo u nesvest kad je video crvenokosu 'kaurinku' u sedam ujutro ispred mauzoleja :))))

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман30. мај 2013. 06:53

    Ovo ti je najbolji putopis do sada.

    ОдговориИзбриши