петак, 8. март 2013.

Ljubav u grobnici


LJUBAV U GROBNICI


   Posle gotovo pet sati vožnje stigao sam u Tadmor. Ovaj mali, musavi, prašnjavi grad nalazi se nekih 320 km severoistočno od Damaska. Odmah po dolasku uputio sam se ka obližnjem arheološkom lokalitetu Palmira.
   Palmira se razvila u jednoj oazi u sred Sirijske pustinje. Ovaj grad je ležao na važnom karavanskom putu, kojim je sa istoka prenošena svila, a iz Arabije skupoceni začini. Iako postoje pisani izvori još iz II milenijuma pne. u kojima se pominje Palmira, ona će postati opšte poznata tek za vreme vladavine njene čuvene kraljice Zenobije.
   Elem, između 14. i 17. godine rimski car Tiberije priključio je Palmiru Rimskom carstvu. Tokom druge polovine III veka Palmira doživljava svoj najveći procvat i postaje neka vrsta nezavisne države. Rimski car Valerijan je 258. godine postavio za namesnika Sirije vladara Palmire Odenata. Par godina posle, 260. godine, Persijanci (Sasanidi) su porazili Rimljane u bici kod Edese i zarobili Valerijana. Njega je na prestolu zamenio sin Galijen. U to vreme upravnik Palmire Odenat uspeo je da zaustavi dalju ofanzivu Persijanaca. Zbog toga on od Galijena dobija titulu DUX ORIENTIS (Vođa Istoka).
   Zatim je Odenat ubijen u atentatu, te ga je nasledio njegov maloletni sin, tačnije njegova žena Zenobija. Ova energična žena, za razliku od svog pokojnog muža, nije mnogo fermala Rimljane. Osvojila je veliki deo rimskih poseda u Aziji, pa čak i Egipat. Sklopila je i savez sa Persijancima. Ekspanziju njene države prekinuo je rimski car Aurelijan. Prvo je potisnuo njene trupe iz Male Azije, a zatim je krenuo na samu Palmiru. Zenobija je poražena i zarobljena, a u Palmiri je ostavljen rimski garnizon. Kada su Aurelijan i njegovi legionari napustili ovaj grad ponovo je izbio ustanak. Razljućeni car se vratio i ovaj put razorio Palmiru. Kraljica Zenobija je odvedena u Rim, gde je okovana zlatnim lancima vođena u Aurelijanovoj trijumfalnoj povorci. Dalja sudbina ove kraljice nije potpuno jasna. Postoje razne verzije, da je pogubljena, da je izvršila samoubistvo tako što je odbijala da jede, ali postoji i priča da je toliko opčinila Aurelijana, da ju je ovaj oslobodio i dodelio joj vilu u Tiburu.
   Konačno sam i ja u Zenobijinom gradu. Po nemilosrdnom suncu, satima sam obilazio ovaj ogroman lokalitet. Nisam se žurio. Natenane sam prvo razgledao Balov hram, zatim hram Nabua, pa Balšamina, pozorište, agoru, Dioklecijanov logor itd. Najviše sam uživao u šetnji dugačkom ulicom sa monumentalnim trijumfalnim lukom, kolonadom i tetrapilonom. Stvarno sam uživao u bazanju ovim ruševinama. Mislima sam bio odlutao u vreme Rimskog carstva i kraljice Zenobije. U realnost me je s vremena na vreme vraćao po neki prodavac vode i sokova, koji su ova pića držali u kutijama – frižiderima pričvršćenim na mopedima. Iako nisu bili mnogo navalentni, nervirali su me, jer su remetili moju zanesenost ovim lokalitetom. Obišao sam stvarno mnogo raznih antičkih nalazišta, ali iz nekog nepoznatog razloga Palmira me je potpuno osvojila. Inače, svi rimski lokaliteti su veoma slični jedan drugom. Svi su građeni na isti način. Svi imaju kardo i dekumanus, forum, pozorište, terme itd. I Palmira se manje – više uklapa u te mnogo puta viđene lokalitete. Jedino po čemu se ovo nalazište razlikuje su specifične nekropole sa grobovima kulama, kao i sa podzemnim grobnicama, u kojima su pokojnici naslagani u kamenim kasetama jedan iznad drugog, kao u fiokama. I sada kad razmislim ne znam šta me je toliko oduševilo u Palmiri. Da li je u pitanju to što je okružena pustinjom ili je možda to što gotovo da nije bilo drugih turista osim mene, ko će ga znati ?
   U jednom momentu ti ionako malobrojni turisti su se ukrcali u svoj autobus i otišli. Odmah za njima nestali su i trgovci vodom i osvežavajućim napicima, koji su nagarili svoje motore i za sobom ostavili samo oblake pustinjske prašine. Ostao sam bukvalno sam na lokalitetu i mal te ne odmah ožedneo. Što, bre, nisam pazario neku vodu? Možda je u početku to bila umišljena žeđ, ali posle nekog vremena uopšte mi nije bilo prijatno. Prvi put sam u životu osetio šta znači kad si stvarno žedan. Da stvar bude gora, nisam imao nikakvu kapu. Da budem iskren, nemam baš ni nešto mnogo kose. Uvek sam se kurčio kako dobro podnosim sunce i vrućinu i kako mi nikad ne treba kapa. To možda i jeste tako, ali u Srbiji, a ne u Sirijskoj pustinji.
   I pored svega nastavio sam sa razgledanjem Palmire. Zbog toga što sam po profesiji arheolog, arheološke lokalitete obilazim baš detaljno i često zađem u delove koje većina turista preskoči. Tako tumarajući došao sam do jedne monumentalne grobnice, poznate i kao “Pogrebni hram”. Uđoh unutra, kad tamo Arapin i Arapkinja u sred ljubavnog čina. Kada su me ugledali usledio je šok. Promrmljao sam nešto kao izvinjenje i pošao ka izlazu. Međutim, frajer se bacio na pod i uhvatio me za nogu. Dok me je tako golišav, ležeći na podu, obema rukama držao za nogu plačnim glasom je grozničavo nešto brbljao na arapskom. Ja sam smeđeg tena, a posle petnaestak dana muvanja po Bliskom istoku dodatno sam pocrneo. Kada se na to doda dvonedeljna brada i dobra količina prašine koju sam pokupio u Sirijskoj pustini, kao i polumrak grobnice original Sirijac. To je pomislio i arapski švaler. Mučenik je verovao da sam neki od stanovnika Tadmora i uplašio se da će se saznati za njihovu romansu. Izvinjavao sam se na engleskom, međutim on je toliko bio uplašen, a i od svog plakanja i blebetanja ništa me nije čuo. Kada je počeo da mi celiva cipele popizdeo sam i uz par sočnih srpskih psovki silom ga odgurnuo. Tek tada je podigao glavu i ovaj put dosta smirenije mi nešto rekao na arapskom. Posle još jednog mog “odgovora” na srpskom konačno je prestala njegova histerija, a onda je sa olakšanjem i blagim osmehom progovorio “You are stranger” i udario se šakom o čelo. Za sve to vreme dama je jecala sklupčana u ćošku. Okrenuo sam se i izašao napolje. Šta je bilo u pitanju, seks pre braka, ili neka švaleracija, ne znam, ali u svakom slučaju bili su srećni što će njihova avantura biti i dalje tajna za ostale stanovnike Tadmora. S obzirom na to silno preklinjanje i strah koji sam im video u očima, pretpostavljam da bi posledice za otkrivanje njihove veze bile strašne.  Dok sam se udaljavao okrenuo sam se i spazio ih kako izlaze iz grobnice i užurbano odlaze u dva suprotna pravca. Ubrzo su postali sitne tačke u pustinji.




2 коментара:

  1. Анониман30. мај 2013. 06:39

    Pojeo mi prvi komentar (što je ovako komplikovano ostaviti kometar?). LM, bila sam s epitala da li si istoričar ili istoričar umetnosti, akd ti u sledećem pasusu otkriješ da si arheolog.
    Moguće da je to što nije bilo ljudi uticalo da sasvim drugačije doživiš to mesto. Znam po sebi, koliko ne volim kad su mi ljudi i na fotografijama ako želim (ako sam zamislila) da neki predeo ili objekat treba da bude sam na fotki. Na ovom putovanju obično nemam pojma koji je dan u nedelji, ali sma počela davodim računa o tome samo zbog lošeg isksutva kada ubodem neku turističku atrakciju baš za vikend. E tada mi dođe da se ubijem od skaavaca (turista).
    A priča o ljubavnicima mi je super. Cela scena je idealna da se napiše prava priča (a ne u sklopu putopisa).
    Super :)

    ОдговориИзбриши
  2. Bio sam ja na dosta raznoraznih lokaliteta gde nije bilo maltene nikog od ljudi i naravno da je lepše kad nije gužva, ali mislim da mi se u Palmiri najviše dopalo to pustinjsko okruženje, odnosno što se vidi da je grad nastao u oazi. Drago mi je što ti se dopala ova priča.

    ОдговориИзбриши