недеља, 10. март 2013.

Iran 2009. (14. deo)



ORLOVSKO GNEZDO

   U Hamadanu smo se, na jedvite jade, dogovorili sa jednim taksistom da nas preveze do 230 kilometara udaljenog Kazvina. Posle nekih tri sata vožnje dovezao nas je do neke taksi stanice u predgrađu Kazvina. Krenuli smo da objašnjavamo da treba da nas odveze do centra grada, ali on je nešto uporno brbljao na farsiju, pošto nije znao ni reč engleskog i uporno nam pokazivao tablice svog automobila. Shvatio sam da on kao, pošto ima hamadanske tablice, ne sme da nas vozi po Kazvinu. Nisam siguran da li je stvarno u tome bio problem ili nas je vaćario. U svakom slučaju, čim smo istovarili prtljag oko nas se sjatila gomila navalentnih taksita. Sa jednim od njih smo se dogovorili za prevoz. Međutim, tom tipu se izgleda pokvarila brava na gepeku. Pošto mu nije uspevalo da silom otvori gepek, probao je da nekako to izvede pomoću čekića i šrafcigera. Sve to nije radio sam već sa još par drugih taksista. Svi oni su se grozničavo bacili na posao da ne bi ovaj mučenik izgubio mušterije, pošto se sa nama siguro dogovorio da nas vozi po višoj ceni nego što bi vozio Irance. Ipak smo mi u njihovim očima bogati Evropljani, bez obzira što dolazimo iz Srbije. Da budem pošten, u Iranu je stvarno sve baš jeftino, tako da čak i kad taksista malo podigne cenu, to je za nas još uvek veoma povoljno. Onda su skinili naslon zadnjeg sedišta, a neki tip sitnije građe, je trebalo da sa unutrašnje strane šrafcigerom otvori bravu. Ni ova akcija nije bila uspešna. Zatim su pokušali da istim putem uguraju naše rančeve, ali ni to im nije pošlo za rukom, jer se iza naslona sedišta nalazila boca za gas i prtljag nije mogao da prođe pored nje. Na kraju su rešili da naše stvari natovare na krov, ali mi nismo hteli da krenemo dok ga ne uvežu, a oni naravno, nisu imali kanape. Otpočela je jurnjava po stanici da se nabavi nešto čime bi vezali naše rančeve. Uspeli su da nađu neko trulo kanapče dužine pola metra. Cela ta gungula je trajala bar dvadeset minuta, dok nismo popizdeli i skinuli  naše stvari sa krova. Uzeli smo prvi sledeći taksi i krenuli ka centru grada, do kojeg nam je trebalo dobrih dvadeset minuta.
   Kazvin je prilično veliko mesto od oko 350.000 stanovnika, ali nema neke posebno interesantne znamenitosti. Tako smo još jedno veče proveli u neobaveznom i neusiljenom  obilasku ovog grada. Na povratku u hotel dogovorili smo se sa recepcionarom da nam pronađe za sutra prevoz do Alamuta, odnosno do asasinskog utvrđenja, zbog koga smo, inače, i došli u ovaj grad.
   Ujutru je po nas došao Ebro i krenuli smo ka našem današnjem odredištu. Ebro je fin, veseo i pričljiv momak. Radi tri posla. Drži radnju za popravku računara, peva na svadbama i povremeno vozi retke strane turiste po ovom kraju Irana. Dolina Alamut je veoma impresivna, a priroda je fantastična. Tokom vožnje smenjivali su se čas travnati, čas kameniti predeli. U našem vodiču alamutske pejzaže su opisali kao mešavinu Patagonije, Švajcarske, centralne Australije i Sirije. Cela dolina je okružena visokim planinama Elburza, čiji su vrhovi bili pod snegom. Vozeći se vijugavim putevima i penjući se sve više i više, odjednom smo se našli iznad gustih belih oblaka koji su prekrili celu dolinu. Prizor je bio neverovatan.
Alamut
Alamut

   Osim interesantne prirode, Alamut je čuven i po preko pedeset svojih tvrđava. Mi smo se uputili ka “Orlovskom gnezdu” tj. ka najznačajnijoj tvrđavi asasina. Ovaj zamak je u XII veku podigao Hasan Sabah, vođa čuvene ismailitske sekte asasina. Oni su bili poznati po ubistvima svojih političkih i drugih neprijatelja. Plašili su ih se svi od najvećeg islamskog vojskovođe i oslobodioca Jerusalima, Saladina, do krstaških vladara. Hasan Sabah je bio poznat i kao “Starac sa planine”. Postoji priča da je u ovoj prelepoj dolini doveo kao konkubine lepotice iz raznih krajeva sveta. U svom zamku bi svoje pristalice prvo dobro nagruvao hašišem, a zatim bi ih puštao u dolinu. Tamo ih je čekala bogata trpeza, razni drugi luksuz i naravno prelepe žene. Tada bi se urađeni pitomci lepo proveli i izgostili, a po povratku bi im Hasan Sabah objasnio da su bili u raju. Zato su njegovi asasini bez pogovora odlazili u razne samoubilačke akcije, jer su nakon smrti očekivali zabavu sličnu onoj koju im je “Starac sa planine” organizovao u dolini Alamut. Otuda asasini, od hašašini. Jes da su svojevremeno bili strah i trepet po celom Bliskom istoku, ali našao se neko ko će i njima da doaka. To su bili Mongoli, koji su 1256. godine uništili njihovo glavno uporište “Orlovsko gnezdo”.
Orlovsko gnezdo

   Od Kazvina do asasinskog zamka ima preko 100 kilometara, ali vožnja nije dosadna i naporna, pošto se sve vreme prolazi kroz neobične, zanimljive, a ponekad i spektakularne predele. Kada smo stigli do utvrđenja Hasana Sabaha, bilo mi je jasno zašto im niko nije moga ništa toliko vremena, odnosno postalo mi je nejasno kako je Mongolima pošlo za rukom da osvoje ovu tvrđavu. Ime “Orlovsko gnezdo” je savršeno prikladno, jer se nalazi na jednom izdvojenom kamenom planinskom vrhu. Pristup je moguć samo sa jedne strane i to uskom pešačkom stazom. Ovaj lokalitet pre svega ima dobru priču i nalazi se u dobrom ambijentu, ali je i sama tvrđava dovoljno zanimljiva. 
Selo u dolini Alamut

   Posle razgledanja asasinskog zamka krenuli smo ka tvrđavi Lamiasar. Usput smo po Ebrovoj preporuci svratili u neku kafanu na ručak. Ova seoska kafana je mala, neugledna i izuzetno štrokava, ali se pokazalo da je klopa bila odlična. Osim obaveznih kebaba, ovaj put smo naručili i dizi. U pitanju je neka vrsta paprikaša od jagnjećeg mesa, krompira, leblebija i raznog drugog povrća, na čijoj površini pliva debeo sloj loja. U to se izmrvi hleb i sve se to izgnječi metalnim tučkom. Meni se dizi veoma dopao. Odatle smo otišli do utvrđenja Lamiasar, na koje smo se okrepljeni dizijem i kebabima popeli bez problema. Od tvrđave je malo šta ostalo da se vidi, tako da smo se gore uglavnom bavili fotografisanjem sjajnih pejzaža. 

  

2 коментара:

  1. Meni se taj deo oko Elborza mnogo dopao. Tamo smo bile nas tri drugarice u aprilu prošle godine. Po Iranu smo putovale kolima - Bože sačuvaj me tih luuuudih vozača. Odsele smo u nekom kućnom pansionu podno Hasanove tvrđave, skromno a hrana odlična. Ako te uopšte zanima naša priča o Iranu pogledaj blog moje drugarice Ivane, umetnostputovanja. Mi smo bile 20 dana po Iranu i slažem se u puno stvari sa tobom. Divni ljudi , čestiti i ponosni. Osečala sam se bezbednije u Iranu ( tri žene same putuju) nego na desnoj obali Sene u 8 uveče.
    I ja bih kao tvoj pratilac Tales pročitala sve u dahu i za jedan dan, ali moram da kuvam, peglam, perem i idem na posao. Tako da Tales može slobodno da laje u Nišu :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Slažem se i meni se dopala okolina Alamuta. Pa znam ja za Ivanin blog i pratim ga. Sa uživanjem sam pročitao njen putopis iz Irana, a čitao sam i još ponešto sa njenog bloga. Znači ti si bila jedna od tih putnica. Pozdrav

      Избриши