понедељак, 13. фебруар 2023.

Oman 2023. (1. deo)

PUTOVANJE U OMAN PREKO ABU DABIJA

 

   Uželeo sam se da posle mnogo godina tokom zime opet otputujem u neki topliji deo sveta. Razmišljao sam o Omanu do koga se može doći za relativno male pare. Problem je bio u tome što se u toj jeftinoj varijanti mora preko Abu Dabija, a Ujedinjeni Arapski Emirati su još uvek tupili sa koronom i PCR testovima. Onda, negde početkom zime 2022. konačno je ova zalivska država ukinula sva ograničenja u vezi kovida, te sam odmah kupio avionsku kartu. Vizerom prvo do Abu Dabija, a onda do Maskata. Povratne karte ukupno 185 eura. Odlično! Nakon što sam pazario karte zainteresovalo se još nekoliko mojih poznanika, tako da je ispalo da će sa mnom putovati još šestoro ljudi.

   I tako, krajem januara 2023. naša sedmočlana grupa se iz Beograda uputila ka Abu Dabiju. Let je trajao 5, 6 sati, što za mene zapravo predstavlja najgoru varijantu. Mnogo mi je lakše na dužim letovima, koji traju 7, 8 i više sati, jer se onda putuje velikim avionima, sedišta su komotnija, stalno te nude klopom i pićem, tako da ti vreme brzo prođe. Saznah od jednog prijatelja koji radi u vazduhoplovstvu da su ta silna posluženja osmišljena baš sa ciljem da te zablesave tokom dugog putovanja da bi ga lakše podneo. Sećam se kada sam leteo Turkišem za Katmandu sve vreme su nas nečime nutkali. Prvo ratluk, pa kafa, onda viski ili sok, doručak, užina, pa opet kafa, pa viski, zatim ručak, pa desert, pa opet piće. Tako sam, u stvari, tokom celog leta nešto cirkao ili žvakao. Uz sve to donosili su i razne dnevne novine i časopise, a bilo je i kojekakvih video igrica, muzike, filmova. Nisu problem ni letovi koji traju 2, 3 sata, jer su kratki i kako tako ih preguraš, ali ovi od 5, 6 sati su mi ubedljivo najgori i njih najteže podnosim.

   Negde oko 2 časa iza ponoći konačno sletesmo u Abu Dabi. Nakon što smo obavili granične formalnosti, svih sedmoro smo se ugurali u poveći taksi i prevezli do hotela. Imalo je dosta do njega, ali taksiji u Abu Dabiju nisu skupi. Nakon što smo dremnuli par sati upustili smo se u razgledanje prestonice Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ujedinjeni Arapski Emirati se sastoje od 7 emirata, od kojih je ubedljivo najveći Abu Dabi. Kao što rekoh, Abu Dabi je glavni grad, a sa svojih milion i po žitelja drugi je po broju stanovnika (prvi je Dubai). Njegovo ime Abu Dabi može da se prevede kao “Otac gazele”. Navodno, 1761. godine grupa lovaca je prateći gazelu našla izvor vode i onda su se tu nastanili.

Abu Dabi.


   Abu Dabi se razvio na jednom ostrvu u Persijskom zalivu. To je bilo malo naselje čije se stanovništvo uglavnom bavilo vađenjem školjki sa biserima, a onda je pronađena nafta i za kratko vreme ova arabijska selendra postala je megalopolis. Oko 80 % stanovništva Abu Dabija su stranci: Indijci, Bangladešani, Pakistanci, Filipinci i drugi, koji obavljaju maltene sve fizičke poslove. Zapravo, ne samo fizičke, pošto 96 % radne snage u Ujedinjenim Arapskim Emiratima čine stranci. Ima i dosta belih ekspata za koje su rezervisana bolja i plaćenija radna mesta. To isto važi i za Arape koji su trbuhom za kruhom došli u Emirate.



   Pravi Emiraćani uglavnom ne rade ništa, odnosno ne pretržu se baš od posla i puni su kao brodovi. To je, bre, srećno društvo! Jebeš ljudska prava, demokratiju i slobodu govora, kome to treba! Mnogi po belom svetu žale obične strane radnike, pošto nisu dobro tretirani, nisu adekvatno plaćeni, građani su drugog reda i to je sve tačno, ali ko ih je terao da ovde dođu. Pre, ne znam koliko godina, bio je nekakav štrajk tih nesretnih radnika i oni su tražili veće plate, bolje uslove, a završilo se tako što su svi najureni iz države i umesto njih su dovedeni drugi.

   Problem je u tome što taj lagodan i bezbrižan život pravih Emiraćana postepeno dovodi do degeneracije naroda. Očekivano, kada su bogatim Arapima glavne zabave luksuzna kola, nakiti, sokolarenje ili trke kamila koje umesto jahača imaju neke robote. Pročitah negde još poodavno da su brojni emiratski arapčići slabo znali arapski, jer su od malena uglavnom bili u društvu filipinskih služavki. Bogate mame i tate sa tim problemom su to rešavali tako što su nepismenoj deci dovodili lične učitelje arapskog iz Egipta. Pa, to je bre bolesno!

   Bataliću dalje ovu priču o sociološkoj situaciji u Emiratima, pošto nisam najbolje upućen u tu temu, a i ne zanima me previše. Da budem iskren, nije me zanimao preterano ni Abu Dabi. Grad sa stotinama soliterčina, od kojih neki nadmašuju 300 metara visine, ekstravagantnim građevinama, monstruoznim šoping molovima, akva i ferari parkovima, luksuznim hotelima. Sve je to i te kako daleko od mojih interesovanja. Takav je moj generalni stav o svim sličnim gradovima na svetu i nikada ih neću namenski obilaziti, ali ako mi se ukaže prilika, kao sada, rado ću ih posetiti. Vreme je bilo i da posle decenija skitanja po arapskim zemljama vidim i nešto od država Persijskog zaliva. Da kažem, da vidim i to drugo lice arapskog sveta.



   Prvo što smo obišli u Abu Dabiju bila je tvrđava iz 1761. godine, Kasr al Hosn, najstarije kameno zdanje u gradu. Poznata je i kao Bela tvrđava, a podignuta je sa ciljem da štiti jedini bunar sa svežom vodom na ostrvu. Kasnije je proširena i postala je stalna rezidencija šeika. U njoj je bilo sedište vladara Abu Dabija sve do 1966. godine.

Kasr al Hosn.


   Zatim smo se uputili u dugu šetnju kornišem, tj. lepim, uređenim šetalištem pored mora. To bi bilo to što smo uspeli da za ovako kratko vreme vidimo, jer nam je predstojio let za Maskat. U stvari, videh i neke od tih čuvenih soliterčina, pošto ih je nemoguće ne videti. U Abu Dabiju saznah jedan meni potpuno neverovatan podatak. Naime, zbog jakog sunca i korozije koju izaziva vlaga (slana morska isparenja) veliki deo zgrada ima veoma kratak vek. Mnoge se koriste svega 25 godina i onda se ruše. Zato ovde cveta građevinski biznis. Šut od srušenih objekata koriste za brane i nasipe, zahvaljujući kojima se dobijaju nove površine. Tako se ostrvo na kome je nastao Abu Dabi od 1976. godine do danas udvostručilo.

Korniš



   Pre odlaska na aerodrom ručali smo u jednom malom restoranu neko odlično i izuzetno jeftino mesište. Iako Abu Dabi važi za skup grad, valjda zbog svih tih silnih radnika Indijaca, Pakistanaca, Filipinaca ima baš puno malih neuglednih restorana sa jeftinom i dobrom klopom. Posle ručka smo se spakovali i odvezli taksijem do 36 kilometara udaljenog aerodroma, gde smo se ukrcali u avion za Maskat.

   Nakon kratkog leta, koji je trajao manje od sat vremena, sleteli smo u glavni grad Omana. Bogami, duže od leta nam je trebalo dok nismo prošli graničnu kontrolu. Na aerodromu smo preuzeli automobile koje smo iznajmili u renta kar agenciji i odvezli se do hotela.

2 коментара:

  1. Baki, Arapine stari :D I ti si krenuo da šaraš! :) Iznenadjen sam izborom zemalja. Mada, kad bolje razmislim, sve si već izgustirao oko Mare Nostrum. Jedino se ne slažem za onaj komentar u stilu ''ko jebe radnike strance''. Stavi se u njihovu poziciju. Ako dolaze u nečiju zemlju, ne mora da znači da podržavamo njihovo mučenje. Osetljiv sam na rušenje prava običnog čoveka, više sam za rušenje glava jbnih kapitalista i politikanata. :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kako te, bre, čudi izbor zemlje, pa Bliski Istok je moja prva putnička ,,ljubav,,. Baš volim taj deo sveta, a i tamo se snalazim kao riba u vodi.

      Избриши