петак, 8. март 2013.

Cenkanje u Petri


CENKANJE U PETRI


   Eto i mene u Petri, prestonici nekadašnjeg Nabatejskog kraljevstva. Konačno ću videti ovaj lokalitet o kome sam godinama maštao. Evropljanima je prvi “otkrio” Petru švajcarski putnik i istraživač Johan Ludvig Burkhart početkom XIX veka. Da budemo iskreni, pravi “otkrivač” Petre je u stvari Indijana Dzons u svom trećem delu. Petra za svoju iznenadnu popularnost najviše duguje ovom nekadašnjem velikom holivudskom hitu.
   Platio sam 27 jordanskih dinara i dobio ulaznicu za lokalitet. Da je mnogo, mnogo je i to bezobrazno mnogo. Pogotovo je bezobrazno što su Arapi plaćali ulaz samo 1 dinar. Stavio sam kartu u dzep i stao u red među ostale turiste. Gužva je bila velika, svi smo čekali da se otvore gvozdene kapije ovog kamenog grada. Oko mene je bila galama i kakofonija svih mogućih jezika. Uglavnom su to bili turisti koji su došli sa raznim belosvetskim turističkim agencijama. Uh, što ne volim takvo društvo. Znam da nije lepo, ali ne volim te paket-aranžman-putnike nikako. Svi su okupljeni oko svojih vodiča, koji im pričaju neke priče o ovom lokalitetu, sve vreme držeći u ruci table sa imenima svojih turističkih agencija. Neki od turista ih kao zainteresovano slušaju, većina zeva okolo, a neki ih verovatno i da hoće ne mogu čuti zbog svojih poodmaklih godina. Oni najrevnosniji od zainteresovanih često postavljaju i kojekakva pitanja. Ta pitanja su uglavnom neopisivo glupa. Onda su se, uz škripu, otvorila gvozdena vrata ovog arheološkog nalazišta. Istog momenta su nahrlili svi okupljeni turisti. Ne možete da zamislite kakvu su snagu i brzinu, a bogami i beskrupuloznost, tog  momenta pokazale sve te babe i dede. Oronule starkelje borile su se za prolazak kroz kapiju kao da im životi zavise od toga da li će uspeti da uđu u toku narednih 10 minuta. Kada bi svi iz grupe uspeli da prođu kroz vrata, sakupili bi se oko svog vođe puta i u stopu  ga pratili kao pačići. Svi su, bre, isto i obučeni. Muškarci uvek  kačket ili šeširić, cvikeri za sunce, košulja sa kratkim rukavima (često šarena) i bermude. Naravno, i neki skupoceni veliki fotoaparat oko vrata. Žene nose šešire sa većim obodom, široke haljine, a u ruci često drže lepezu i obično imaju manje fotoaparate od muškaraca.
   Kad malo bolje razmislim, šta sam pa ja bolji od njih? Obilazim ista mesta kao i oni, škljocam fotaparatom kao i oni, samo što ja to radim sam ili u manjem društvu i u sopstvenom aranžmanu. U suštini isti smo, samo što ja to neću da priznam. Zato se, valjda, i trudim da se razlikujem od njih i po ponašanju i po oblačenju, ma po svemu. Uz plaćenih 27 jordanskih dinara za ulaznicu možete konjem da pređete prvih 800 metara do ulaska u klanac. Pogađate, to sam sa gnušanjem odbio. To je, bre, za ove paket-aranžmance, a ne za putnika kakav sam ja.
   Uđoh u kanjon Bab el Sik. Fantastičan je doživljaj ići ovim preko kilometar dugačkim klancem. Na nekim mestima je uzan svega dva metra, a na nekim znatno širi. Stranice klanca su raznih boja, od mnogobrojnih braon varijanti do različitih roze nijansi. Šare koje ove boje stvaraju su neverovatne i teško opisive. Ma, vredi doći u Petru samo zbog ovog kanjona i ovih geoloških lepota. Duž stranice klanca Nabatejci su uklesali kanal kojim je grad snabdevan vodom.
   A, onda na izlasku iz klanca puca pogled na najmonumentalniji i najpoznatiji spomenik Petre, Al-Khasneh, tj. Riznicu. U pitanju je grobnica uklesana u steni visoka preko 40 metara. Izrađena je tako da podražava grčki hram u korintskom stilu. Pretpostavlja se da je to mauzolej kralja Aretasa IV, koji je umro 40. godine.
   Oko grobnice je bilo već podosta ljudi iako je radni dan lokaliteta tek počeo. Uspeo sam da relativno na miru pogledam ništa manje fascinantnu unutrašnjost riznice i da onda izađem, malo se udaljim, sednem i dugo posmatram ovo čudo graditeljstva. Dok sam tako sedeo u prašini i uživao, plato ispred Riznice se već napunio svetom. Osim mnogobrojnih turista, naravno, bilo je tu i puno arapskih trgovaca svih mogućih uzrasta. Prodavali su razne suvenire, arapske marame, sokove, vodu, đinđuve, voće. Možeš da uzjašeš kamilu, konja, magarca, ma za dobre pare dozvolio bi ti Arapin i njega da uzjašeš. Možeš da se kroz lokalitet voziš kočijom. Možeš da se slikaš pored nabatejskih ratnika ili u beduinskom šatoru. Arapski trgovci, muškarci, žene, deca, starci nasrtali su kao vukovi na ovce, tačnije na turiste. Za tili čas rumeni, debeli Evropljanin se našao na kamili, dok oko vrata njegove pegave žene visi nekakva plastična ogrlica, original beduinski rad. Sat vremena nakon što su ušli u lokalitet bar dvadeset posto posetilaca je na glavama imalo palestinske marame. Sve što su kupili i sve što su platili, naravano, mnogostruko su preplatili. Meni nisu ništa prodali, niti su me popeli na kamilu. Ipak se ja razlikujem od ovih turista. Ma, nikad neću priznati da sam isti kao oni!
   Posle obilaska Riznice krenuo sam takozvanom Ulicom fasada.Obišao sam čitav niz grobnica. Posetio sam i pozorište koje je takođe uklesano u steni, nimfej, gimnazion, slavoluk, ostatke crkve iz V veka itd. Veoma je impresivna i Ulica kolonada. Nju su izgradili Rimljani nakon što je Trajan 106. godine osvojio Petru i priključio je provinciji Arabiji.
   Kako je prolazilo vreme, tako je sunce sve jače i nemilosrdnije peklo. Zajedno sa porastom temperature rasle su i cene osvežavajućih napitaka. Jebote, kao u Srbiji tokom inflacije 90-tih. Oznojeni i zajapureni Evropljani kupovali su vodu i hladne napitke samo tako. Neki su se kao nešto cenkali, dok su drugi bez pogovora pružali novac arapskom trgovcu sa sitnim očima. Ja nisam ništa pio. Šta će mi voda, nisam žedan! Ja sam, bre, sa brdovitog Balkana, tvrđi sam orah od ovih bledunjavih, svilenih zapadnjaka.
   Posle Riznice najpoznatiji spomenik Petre je grobnica Ed-Deir, tj. Manastir. Kažu da Manastir treba obići ili izjutra ili popodne dok nije jako sunce, pošto do njega ima dosta penjanja. E baš, nisam hteo iz inata, to ne važi za namćora kakav sam ja. Odlučio sam da idem do gore po najvećem suncu. Krenuo sam pun elana. Pičio sam kao lokomotiva, ostavljajući u prašini druge turiste. Nije prošlo ni deset minuta, a moj entuzijazam je potpuno splasnuo. Jebote, uspon po ovom suncu je baš naporan. Sunce je žarilo, a ja nisam imao čak ni kapu. Već su me poneki posetioci u kondiciji obilazili. Video bih ja njih da imaju preko 100 kila, kao ja. Kako je vreme prolazilo bilo mi je sve teže i teže, a sve više njih me je prestizalo. Ja sam obilazio samo neke kekeljave i to sa mukom. Jebiga, ne može da se bude i jak i da se pentraš uzbrdo ko divokoza. Dosta je meni što sam jak. Ni jedan od ovih što su me pretekli ne može garant da digne iz benča ni 100 kila, a ja izbacujem 150 ko iz šale. Uostalom, možda tu ima i genetike, pa poreklom sam iz ravnog Banata, logično je da mi ne prija ovo planinarenje.
   I najzad stigoh do Manastira. A tamo improvizovani kafe. Prevejani Arapin koji tamo radi nudi mi pivo. Daj to pivo, ma ne pitam kolko košta! Kako sam ga iscepao, pa ni na takmičenjima u ispijanju ga tako ne isrču. Daj drugo! Što prija, al je lepo! Pivo je bilo skupo, kao u ostalom i sve drugo u tom kafeu. Ma, platio bih mu za pivo kao najgluplji turista, kolko god da je tražio. Kad bolje razmislim, ipak nije to isto kao da sam dao pare za neki glupi bofl suvenir, ili recimo da bih se slikao na kamili. U pitanju je pivo. To je druga stvar. Uostalom na takvom suncu se lako dehidrira, nema tu zezanja, zdravlje je u pitanju. Jebiga, kakve veze ima što sam ta piva skupo platio, pa treba ga dovući na ovu čuku. I treba da bude skupo, nego šta.
   Kada sam se ponovo spustio dole, otišao sam pravo u kafeteriju pored muzeja. Seo sam u hladovinu i naručio kafu, koka kolu i vodu. Pijuckao sam kaficu i odmarao se od pohoda na Manastir. Bio sam zadovoljan. Cilj je ostvaren, u Petri sam. Moje razmišljanje je prekinula rečenica:
-   Dobar dan gospodine!
Ispred mene je stajao mali musavi Arapčić. U rukama je držao dva odvratna kamena suvenira. Oba su ista, nevešto predstavljena grobnica Ed-Deir.
-   Gospodine, hoćete li da kupite suvenir?
-   Neću.
-   Veoma je jeftin.
-   Ne zanima me.
-   Daću vam ga za samo 8 dinara.
-   Neću.
-   Pa što nećete? To nije skupo .
-   Ne sviđaju mi se. Ružni su ti suveniri.
-   Nisu ružni. Daću vam ga za 7 dinara.
U to je došao konobar i počeo da viče na klinca. Hteo je da ga otera da mi ne dosađuje. Gestikulacijom sam objasnio da je njegova intervencija nepotrebna i da pusti malog. Arapče je bilo simpatično dete od možda nekih dvanaestak godina.
   -   Neću tvoj suvenir, ali evo ti koka kola.
   -   Hvala vam puno gospodine.
   -   Dobro govoriš engleski za svoje godine.
-   Nisam ja mali, ja već pet godina ovde radim. Od toga izdržavam svoju porodicu. Nemam oca, majka mi je bolesna, imam i dve sestre.
-   Što me lažeš?
-   Ne lažem.
-   Lažeš, lažeš, video sam te jutros na ulazu sa ocem.
-   Nije mi to otac.
-   Ma, lažeš me. Ništa ti ne verujem.
-   Gospodine, ne lažem vas. Hoćete da kupite suvenir?
-   Neću da kupim zato što me lažeš.
-   Dobro priznajem, lagao sam. Hoćete sada da kupite?
-   I što si me lagao?
-   Pa, da biste kupili od mene.
-   Ti si pravi bagdadski lopov. Ne, ne bagdadski, ti si lopov iz Vadi Muse.
-   Odakle ste gospodine?
-   Iz Srbije.
-   Gde je to?
-   U Evropi.
-   Mister, daću vam za 6 dinara.
-   Ne zanima me.
-   Zašto ste mi kupili koka kolu, a nećete da kupite moj suvenir?
-   Ne volim suvenire.
-   Možda hoćete da kupite neke drugačije suvenire. Mogu da vas odvedem na jedno mesto gde ima puno ....
-   Neću, ne trebaju mi suveniri.
-   Kakav ste vi to turista, kad ne volite suvenire? Svi turisti kupuju suvenire.
-   Nisam ja turista.
-   Kako niste turista?
-   Nisam.
-   Pa, što ste onda došli, ako niste turisti?
-   Da bi video Petru.
-   I turisti dolaze ovde da bi videli Petru.
-   Pametan si ti klinac. Ja sam došao da vidim Petru zato što sam arheolog.
-   Aha, kao Indijana Dzons.
-   E, baš tako.
-   Indijana, daću ti suvenir za 5 dinara.
-   Što si uporan! Evo, kupiću tvoj suvenir, ali za 4 dinara.
-   Mister, to je malo para, ali pošto ste dobar čovek i pošto ste mi kupili koka kolu, pristajem. Važi.
-   E, ne važ,i evo ti 10 dinara.
Pružio sam zbunjenom Arapčiću 10 dinara. Iako zbunjen, brže bolje je smotao lovu u dzep, da se ne bih kojim slučajem predomislio i predao mi svoj ružni suvenir.
-   Gospodine, vi ste čudan čovek, Prvo ste se sa mnom cenkali, spustili ste cenu, a onda ste mi dali više nego što sam vam prvo tražio i još ste mi kupili koka kolu.
-   Da li ti se to desilo sa nekim drugim strancem?
-   Nije.
-   Eto vidiš. To je zato što ja nisam turista.
-   Znam vi ste arheolog. Kao Indijana Dzons.
-   E sad moram da idem. Ćao!
-   Zdravo, Indijana!
-   Zdravo, bagdadski lopove iz Vadi Muse! 


 

4 коментара:

  1. Ajme koji razgovor... skoro me rasplakao i nasmijao u isto vrijeme!

    ОдговориИзбриши
  2. Drago mi je da vam se dopalo ova priča.
    Pozdrav

    ОдговориИзбриши
  3. Анониман30. мај 2013. 02:15

    Zdravo Baki,

    Ja krećem da čitam sa zakašnjenjem, pa natenane, dokle stignem :) Posebno me zanimaju zemlje u kojima nisam bila, poput Irana i Jermenije...
    Elem, htedoh da kažem nešto u vezi sa ovim starim turistima. Kad god ih vidim, nevezano za to da li smo na nekom turističkom ultra-hitičnom mestu ili u nekom gradu u prolazu, samo pomislim: Bože, ja sam toliko srećnija od njih jer već sada, u mom uzrastu (a ni ja nisma baš prvo branje) imam prilike da vidim ovo. A oni su morali da ostare i odu u penziju, verovatno da dočekaju da podignu neiskorišćeno životno osiguranje da bi to sebi priuštili. "
    Zašto ti ovo pišem? Pa, mislim da treba da budemo srećni i da sve stvari koje nas na putovanju nerviraju, a priznajem da ih ima često mnogo, pokušamo da gledamo sa druge strane, iz ugla naših prednosti a ne naših uskraćenosti. Eto, tako sam ja dumala i izdumala tokom ove dve godine na drumovima :)
    Inače, priča (putopis) mi se dopala. Idem sad dalje :)

    ОдговориИзбриши
  4. Veliki pozdrav snezani 011, našoj najvećoj putnici svih vremena. Slažem se u svemu što si napisala i drago mi je što ti se dopalo ovo moje pisanje. Puno sreće u tvom daljem putovanju.

    ОдговориИзбриши