PUT NA ISTOK
Voz je krenuo tačno u 8 časova, a malo pre 9
već smo bili u Topčideru. Prolazno vreme je u startu obećavalo. To je srpska
železnica. Kupe je jeziv. Sedišta su prljava, izbušena, a nasloni za glavu
toliko crni i zamašćeni da se presijavaju. Sve je dotrajalo, pokvareno i prašnjavo. Prozori su toliko
mutni, deluju kao da su peskirani. Ne treba biti kriminolog da bi zapazio
otiske šaka i prstiju prethodnih putnika po vratima i zidovima kupea. Nema
zavesa. Ona mala kantica za sitne otpatke je krcata smećem koje se preliva iz
nje. Na zidu vise izbledele slike sa znamenitostima i lepotama Srbije. Nekako
sam uspeo da protumačim da je na jednoj Novi Sad, a na drugoj, valjda,
Kopaonik. I pored svega, ja ipak obožavam srpsku železnicu. Jesu vozovi izanđali,
spori i musavi, ali volim, bre, kad u vagonima postoje kupei, kad možeš da
prošetaš i protegneš noge. Najvažnije je to što može da se puši na prozorima u
hodniku.
Od Sofije
sam dalje nastavio turskim autobusom. Bus je bio pun bugarsko – turske studentarije.Inače,
turski busevi su baš komforni. Sve je besprekorno čisto, na sedištu ispred tebe
je ekran na kome, osim nekih turskih TV stanica, možeš da gledaš i razne
filmove, da slušaš muziku, koristiš internet itd. Tokom vožnje služe kafu,
čajeve i keks.
U
Istanbul sam stigao oko 6 izjutra. Prvo sam napravio jedan krug oko ogromne
Bujuk otogar, glavne autobuske stanice. Ustanovio sam da odavde ne polazi nijedan
bus ka Tbilisiju i da ću morati da idem do Emnijet stanice u Aksaraju. Metroom
sam otišao do ovog dela grada. U startu sam omanuo u orijentaciji, te sam posle
nekog vremena morao da zaustavljam ljude i da ih pitam za stanicu koju tražim.
Koga god sam zaustavio davao mi je različite informacije. Pretpostavljam da je
jedan od razloga za to što pored Emnijet autobuske stanice, postoji i metro
stanica Emnijet. Probao sam i da preformulišem pitanje, tj. da tražim ulicu
Kučuk Langa, pošto se u njoj nalazi moja stanica, ali slabe vajde. Najsmešnija
su mi bila dva pandura, koja su mi u isto vreme pokazala dva različita pravca.
Onda su se malo raspravljali na turskom i složili gde treba da idem. Uzgred,
obojica nisu bila u pravu.
Nastavio
sam dalje da pitam prolaznike, a oni su nastavili da mi pokazuju razne smerove
gde da idem. Tako sam i zabasao u neku malu, prljavu uličicu. Tada sam spazio
da se iza mene domunđavaju dva sumnjiva tipa. Skapirao sam da tu nisu čista
posla, i pošto sam se sa ovim bitangama nalazio u prilično zabačenoj ulici,
krenuo sam ka nekoj prometnijoj dzadi. Oni su pošli za mnom. Posle nekog
vremena su se isprečili ispred mene i pokazali pištolje koje su držali ispod
jakni. Ja sam na ovaj pokušaj pljačke reagovao tako što sam počeo da galamim na
njih i da ih pičkaram iz sve snage. Tada smo već bili u nešto većoj ulici u
kojoj je bilo i nešto malo prolaznika. Ljudi su počeli da se zaustavljaju i da
gledaju u nas šta se to dešava. Pljačkaši su procenili da im postaje zajebato.
Ne mogu baš da upotrebe oružje mal’ te ne
usred Istanbula, a da se rvu i biju sa mnom potrajalo bi, a i ko zna kako bi
prošli. Ovi su probali na foru da me opljačkaju, tj. da me zaplaše, pa ako
prođe, prođe. Pošto kod mene nije prošlo, okrenuli su se i zbrisali.
Razmišljajući posle o ovom događaju, došao sam do zaključka da u ovom kraju ima
dosta trgovaca i švercera iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza, koji ovde trguju
i odavde šalju robu u svoje zemlje. Verovatno su ti ljudi meta ovih razbojnika.
Konačno
sam stigao do Emnijet garaže, odakle kreću autobusi za kavkaske zemlje. Stanica
je mala, prljava, nikakva, sa gomilom gruzijskih i azerbejdzanskih švercera i
gastarbajtera. Tu je i kargo stanica odakle se čitave bale turske robe
ukrcavaju u kamione i šalju put Kavkaza. Na stanici postoji i par musavih i
oronulih kafanica.
Tačno u
podne moj autobus je krenuo ka Tbilisiju. Bus je bio pun gruzijskih i
azerbejdzanskih radnika koji šljakaju u Turskoj. Turska, čiji su radnici
preplavili zapadnu Evropu, sada je doživela da u nju dolaze gastarbajteri.
Autobus je bio manje luksuzan od uobičajenih turskih buseva, ali bio je
komotan, a stjuardesa nas je stalno nutkala kafom i čajevima. Osim onih
uobičajenih dužih stajanja radi odmora, klope i toaleta, pravljene su i kratke
pušačke pauze, čim bi nekoliko Gruzijaca i Azerbejdzanaca zdušno u isti mah to
zatražilo. Pored mene je sedeo mlađi tip iz Kobuleta, mesta blizu Batumija,
koji šljaka u Istanbulu. Tokom celog puta fino smo se družili i pošteno
ispričali. Uspeo sam da veći deo puta tokom noći prespavam. Negde pred zoru
došli smo do graničnog prelaza Sarpi. Gruzijsku vizu sam izvadio relativno lako
i brzo.
![]() |
Spomenik Sv. Đorđu, Tbilisi |
Dakle
konačno sam ušao u Gruziju ili kako je oni zovu Sakartvelo. Ova kavkaska zemlja
je, naravno, bila nastanjena još u praistorijskim vremenima. Inače, Gruzijci sa
ponosom ističu da sa njihove teritorije potiču najstariji, do sada poznati,
ljudski ostaci nekog Evropljanina. Naime, na lokalitetu Damnisi, između 1991. i
2005. godine, pronađena je lobanja i još neki delovi skeleta, koji su stari 1,8
miliona godina (Homo Georgicus). Meni jedino nije jasno kako su to najstariji
Evropljani, kada se lokalitet Damnisi nalazi u Aziji. Granica između Evrope i
Azije je Kavkaz, a Damnisi je južno od ove planine. Izgleda da je gruzijsko
osećanje pripadnosti Evropi jače od poznavanja geografije.
Elem, u
antičkim vremenima poznate su dve države sa područja današnje Gruzije: Iberija,
ili Kartli na istoku i Kolhida na zapadu. Sudbina ove dve gruzijske zemlje bila
je stalna borba za očuvanje nezavisnosti od helenističkih država i Persijskog
carstva. Kolhida se nekako uspela odbraniti od helenističkih vladara, ali ne i
od grčkok jezika i kulture, koji su prodrli u nju. Kasnije se Gruzija nalazi u
središtu borbi Rimskog carstva, Jermenije i Ponta. Godine 189. pne. Jermenija
je uspela da zauzme dobar deo Iberije. Što se tiče Kolhide, nju uspeva da
osvoji pontski kralj Mitridat VI. Preterano jačanje Jermenije i Ponta izazvalo
je Rimljane i godine 65. pne. Pompej sa svojom vojskom dolazi u ove krajeve. On
osvaja Kolhidu i od nje pravi rimsku provinciju, dok se Iberija, koliko toliko
održala. Čitav niz sledećih godina za ove teritorije će se boriti Rimljani sa
Persijancima.
Godine
327. iberijski kralj Mirijan i kraljica Nana proglasili su hrišćanstvo za
zvaničnu državnu religiju. Tako je Gruzija, odmah posle Jermenije, postala
druga po redu država koja je prihvatila Hristovo učenje. U V veku zapadni deo
Gruzije našao se na putu širenja Vizantije, a istočni su zauzeli Persijanci,
tj. Sasanidi. Kralj Vakhtang Gorgosali (447 – 502) uspeo je da na kratko otera
Persijance. On je, inače, i preselio prestonicu iz Mtskhete u Tbilisi. Ubrzo su
se Persijanci vratili, a posle njih 654. godine dolaze i Arapi, koji formiraju
emirat sa sedištem u Tbilisiju. Prvi ozbiljan otpor Arapima uspela je da pruži
Bagratska dinastija, koja je vladala u oblasti Teo Klarjeti (jugozapadna
Gruzija). Konačno Bagrat III (1027 – 1072) ujedinjuje zapadnu i istočnu
Gruziju. Međutim, dolazi do invazije Turaka Seldzuka, ali njih je u bici kod
Didgorije savladao bagratski kralj David Aghmashenebeli (David Graditelj). Sa
Davidom Graditeljom počelo je tzv. Zlatno doba Gruzije. I njegova unuka,
kraljica Tamara (1184 – 1213) ostala je zapamćena kao velika vladarka. Zlatno
doba se završilo dolaskom Mongola 1220. godine. U XIV veku došlo je do izvesnog
oporavka, ali je ubrzo usledio novi dolazak Mongola, ovaj put pod vođstvom
Tamerlana. On je između 1386 i 1403. godine imao čak osam pohoda na Gruziju.
Posle tih pustošenja nastaju četiri slaba kraljevstva: Kartli i Kakheti na
istoku, Imereti na sverozapadu i Samtskhe na jugoistoku. Dolazi red na Turke
Osmanlije, koji zauzimaju zapadne teritorije, dok one istočne napadaju
Persijanci, Safavidi.
Godine
1770. ruske trupe su prvi put prešle Kavkaz i pomogle oslobađanju Imeretija od
Turaka. Malo po malo, prvo carska Rusija, a onda i Sovjetski savez ostadoše u
Gruziji. Gruzija je postala nezavisna 1991. godine. Ubrzo je došlo do
građanskog rata među samim Gruzijcima, a potom i do odvajanja Abhazije i Južne
Osetije. Gruzija je pokušala da tu secesiju silom spreči, ali je njihova
proamerička politika i velika želja da uđu u NATO pakt, dovela do toga da je
Rusija stala na stranu otcepljenih teritorija. Godine 2008. Rusija je u jednom
kratkom ratu održala lekciju Gruziji, koja od tada viiše nema nikakvu vlast nad
Južnom Osetijom i Abhazijom.
![]() |
Tbilisi |
Ono što
se odmah primeti po ulasku u Gruziju je da su putevi znatno lošiji od turskih. I
ovde ima na sve strane bačenih pvc flaša i kesa. Ovakve prizore sa smećem
posmatrao sam tokom celog ovog puta, kroz sve četiri zemlje, od Beograda, tj.
Balkana pa do Kavkaza. Prolazili smo i pored brojnih napuštenih, polusrušenih
fabrika i poljoprivrednih gazdinstava. Stvarno deluju sablasno. Veliki sivi
betonski kompleksi sa polupanim prozorima. Sve je sivo, sivo, osim gvozdenih
delova koji su braon od rđe. Na tim propalim zdanjima još se pomalo vide murali
iz sovjetskog vremena na kojima su prikazani udarnici u nekim trijumfalnim
pozama. Popadala slova sa imena fabrika i sa komunističkih parola. Fabrički
krugovi zarasli u korov. Stambene kuće su skromne. Neke od tih nakrivljenih
udzerica i u takvom stanju pokazuju svu lepotu tradicionalne gruzijske
arhitekture. Oronule komunističke zgrade u gradovima su odvratne, dok su javne
zgrade lepe i monumentalne, bez obzira da li su građene za vreme carske Rusije
ili Sovjetskog saveza. Prolazili smo i pored nekih zapuštenih sovjetskih
spomenika, kojima se veliča pobeda u II svetskom ratu, osvajanje svemira,
udarnička dostignuća itd. Priroda je prelepa, a pojedini pejzaži su
fantastični. Konačno, posle dva i po dana neprekidnog putovanja stigao sam u
gruzijsku prestonicu.
![]() |
Tbilisi |
Ne bih se složio sa tobom da treba ''stati'' na stranu osvajačke Rusije, koja se pre par godina ponela isto kao što se Ameri ponašaju decenijama. BTW, nije tačno da je taj rat počeo zato što su Rusi hteli da zaštite ''jadne Osete i Abhaze'', već zbog prokletog gasovoda koji ide iz Srednje Azije i prolazi kroz Azerbejdžan i Gruziju... Proklete pare again. Inače, Gruzija je jedna od zemalja koju sam najlepše doživeo od svih, jedan PREDIVAN narod, PREDIVNA zemlja!
ОдговориИзбришиNe kažem ja da su Rusi hteli da zaštite jadne Osete i Abhaze, ali šta ću kad sam rusofil. Da ne bude zabune iz Gruzije nosim samo najbolje utiske i o zemlji i o narodu. Eto posle ovog putovanja o kome sam pisao nije prošlo ni pola godine, a ponovo sam otputovao u Gruziju.
ОдговориИзбриши