уторак, 29. мај 2018.

Kina i Kirgizija 2018. (17. deo)


ISIK KUL

   Posle Burane nastavili smo dalje do jezera Isik Kul i gradića na njegovoj obali Čolpon Ate. Još tokom vožnje oduševili su me prizori ovog jezera, tirkizne boje njegove vode i snežne planine Tjen Šana u pozadini. Stvarno je spektakularno! Isik Kul je drugo po veličini planinsko jezero na svetu, odmah posle Titikake. Dugačko je oko 180 km, a široko 60 km i zauzima površinu od 6.236 km2. U njega se uliva preko 100 reka i potoka. Poznato je i po toplim izvorima, zbog čega se nikada ne ledi. Njegovo ime IsiK Kul znači „Toplo jezero“. Osim toga malčice je slano.
Isik Kul.

   Čim smo se smestili, krenuli smo da obiđemo Čolpon Atu. Inače, Isik Kul je glavno letovalište Kirgiza i Kazaha, a, bogami, popularno je i kod mnogo Rusa. Zbog toga u Čolpon Ati ima puno pansiona, malih hotela, a videh i jedan pomalo oronuli sanatorijum, za koji pretpostavljam da je iz vremena SSSR-a. Mi smo bili van sezone, tako da nije bilo ni turista, ni gužve. Možda mi je i zbog toga čitavo ovo mesto delovalo pomalo zapušteno. Mislim na polomljene pločnike, zarđale ograde, zarasle staze i slično. Kada bi komunalne službe više na tome poradile Čolpon Ata bi bilo sjajno mesto, jer je priroda, tj. okruženje u kome se nalazi fantastično.
Čolpon Ata, Isik Kul.

   Spustili smo se do plaže, a ja nisam mogao da odolim da ne skinem patike, zavrnem nogavice i malo gacam po besprekorno bistroj vodi Isik Kula. Plaže su peščane, odnosno pre bih rekao od izuzetno sitnog šljunka. Sve do pred sumrak muvali smo se obalom jezera, a onda smo otišli u neki restoran. Naravno, za večeru riba!
Čolpon Ata, Isik Kul.

   Ujutro smo se taksijem prevezli do glavne atrakcije ovog turističkog mesta, odnosno do nalazišta sa petroglifima. U pitanju je jedno polje puno kamenja, nalik ogromnim oblucima, koje su tokom hiljada godina tu nataložili glečeri i bujice. To je samo po sebi zanimljivo, čak i da neki od tih kamenova nisu iscrtani. Inače, ovo nije jedini lokalitet sa petroglifima u okolini Isik Kula, ali je najveći i najlakše dostupan. Mnogi arheolozi za ovo nalazište misle da je bilo neka vrsta svetilišta na otvorenom, gde su Skiti vršili žrtvovanja i obavljali kojekakve svete rituale. Najstariji petroglifi potiču iz bronzanog doba (1.500 pne), ali većina njih su iz perioda od 8. veka pne, pa do 1. veka nove ere. Ima i nešto mlađih crteža, od 5. do 10. veka, koje su ostavili turski narodi.
Čolpon Ata petroglifi.


   Uglavnom su predstavljene životinje i to najčešće kozorozi. Neki „stručnjaci“ uspevaju da među tim životinjama prepoznaju i snežnog leoparda, gotovo istrebljenog simbola ovih prostora. I to nije sve, već tumače da je taj leopard prikazan kako pomaže lovcu u lovu. Neki, isto tako maštoviti, zaključuju da se u predstavama jahača mogu prepoznati čuveni ratni konji iz Fergane, za kojima su ludeli kineski carevi, koji su slali misije, a i vojske u ove krajeve, ne bi li formirali konjicu, od tih kako su ih zvali „nebeskih konja“. Među petroglifima ima i predstava baktrijskih kamila, što ne čudi, s obzirom da je severna ruta Puta svile prolazila duž jezera.
Čolpon Ata petroglifi.

   Inače, već ranije pominjani slavni budistički monah Sjuencang je prilikom svog višegodišnjeg putovanja do Indije i natrag, prošao obalom Isik Kula i o tome ostavio zapis. Treba reći i da se tokom vekova nivo Isik Kula menjao, tako da se danas neki stari gradovi nalaze ispod vode. To je arheološki potvrđeno, međutim postoje i brojne ne dokazane legende. Jedna od njih je da je na jednom od ovdašnjih ostrva Dzingis Kan zakopao nebrojeno zlato. Na drugom, pak, ostrvu je Tamerlan sebi podigao palatu.
   Taksista koji nas je dovezao do petroglifa bio je dobar i druželjubiv lik i zajedno sa nama je obilazio lokalitet, trudeći se da imitira vodiča. Posle smo tražili da nas preveze do obale jezera, a on je to izveo tako što nas je prečicom provozao preko napuštene aerodromske piste.
   Otišli smo i do lokalnog muzeja, gde su ne samo mene, već sve nas, pustili besplatno kada sam im pokazao legitimaciju. I ne samo to, već je došla direktorka muzeja da se upoznamo i da nas provede kroz postavku. Dobili smo i neke brošure, fino se ispričali i razmenili email adrese. E, tako se to radi, kada ti dođe kolega u posetu, a ne kako se ponašaju kineske jajare. Muzej je mali, ali simpatičan, a postavka je dobra i zanimljiva.
   Dužan sam vam još jednu zanimljivost o ovom jezeru. Ovde je tokom SSSR-a postojala mornarička baza, gde su testirana visoko – precizna torpeda i druga pomorska oružja. Kažu da nikome od protivnika u Hladnom ratu nije padalo na pamet da ovde, u delu Sovjetskog saveza najudaljenijem od bilo kog mora ili okeana, maltene u sred planina Tjen Šana, traga za takvim poligonom.
Isik Kul.

   Negde popodne po nas je došao naš taksista, te smo krenuli nazad u Biškek. Predveče smo se još jednom prošetali kirgizijskom prestonicom, obavili malu kupovinu i otišli do onog dobrog restorana, ovaj put na jagnjetinu. Po povratku u hostel spavali smo svega par sati, jer smo rano zorom imali let za Stambol. U Istanbulu  sam se pozdravio sa prijateljima, koji su ostali da provedu još i vikend u ovom gradu, a ja sam sačekao avion za Beograd. Tako se završilo ovo putovanje po Kini i Kirgistanu.

Kina i Kirgizija 2018. (16. deo)


BURANA

   Sutradan ujutro zaustavili smo taksi i vrlo brzo se dogovorili da nas, za neke baš male pare, vozi do tristotinak kilometara udaljenog jezera Isik kul, s tim da se usput zaustavimo kod lokaliteta Burana, da ga pogledamo. Burana je nekadašnja karakanidska prestonica Balasagun i nalazi se oko 80 km od Biškeka. Zapravo, to je jedan od nekoliko njihovih glavnih gradova, pošto su se ovi nomadi tokom postojanja njihovog kaganata (840 – 1212) više puta delili.
Burana toranj.

   Glavna atrakcija na ovom lokalitetu je tzv. Burana toranj, odnosno minaret iz 11. veka. Originalno je bio visok 45 metara, ali se vremenom urušio, tako da sada doseže visinu od 25 metara. Početkom dvadesetog veka ovdašnji Rusi su ga obnovili i konsolidovali, jer mu je pretilo rušenje. Drugu restauraciju je ovaj spomenik kulture imao 1970. godine. Burana minaret je napravljen od cigala i ima oktagonalnu osnovu. Inače, radi se o vrlo „fotogeničnom“ zdanju pošto se u njegovoj pozadini pružaju moćni, snegom pokriveni, vrhovi Tjen Šana.
Balbali.

   Na ovom lokalitetu mogu da se vide i skromni ostaci nekoliko mauzoleja, zemljani bedemi, kao i mali muzej. Meni su najzanimljiviji bili balbali, ili što bi rekli Rusi, babe. U pitanju su antropomorfni nadgrobni spomenici, koji su prisutni na širokom evroazijskom prostoru, od Mongolije, preko Centralne Azije, do južne Rusije i Ukrajine. Buranski balbali se datuju od sredine 6. veka, odnosno od formiranja I turskog kaganata, a prestanak njihove izrade povezuje se sa 960. godinom, kada je islam prihvaćen za zvaničnu religiju Karakanida. Na gotovo svim balbalima su, krajnje šematizovano, predstavljeni brkati ratnici. Često u jednoj ruci drže posudu, a u drugoj nož. Ovo mi je bilo baš interesantno i mislim da sam fotografisao bukvalno svaki balbal na ovom arheološkom nalazištu, a ima ih otprilike pedesetak. Osim njih na lokalitetu je postavljeno i nešto petroglifa, žrvnjeva, kao i kasnijih islamskih stela.
Balbali.


   Veoma mi se dopala Burana i posebno balbali. Verovatno sam ovde malo subjektivan pošto, sam se nekada davno bavio proučavanjem drevnih nomadskih naroda, pa mi je, eto, i zbog toga ovo bilo zanimljivo.
Petroglifi.
Jurta.

понедељак, 28. мај 2018.

Kina i Kirgizija 2018. (15. deo)


BIŠKEK

   Pola sata pre ponoći ukrcali smo se u voz i krenuli ka Urumčiju. Iako je ovo nešto duža relacija od prethodne putovali smo kraće, jer se radilo o bržem vozu. U Urumči smo stigli sutradan u 16,30 h. Smestili smo se u hotel, a onda se to veče još malo promuvali glavnim gradom Sinđjanga.
   Ustali smo u cik zore i uputili se ka aerodromu. Iako smo pošli tri sata pre leta ispostavilo se da je to bilo knap. U aerodromsku zgradu ušli smo nakon nekoliko pretresa i skeniranja. Onda je nastao problem pri čekiranju, jer im se nije podudarao neki broj, valjda, kod naše države. Nekako su to posle pola sata rešili te smo mogli da nastavimo dalje. Na graničnom punktu usledilo je novo pretresanje. Čak sam skinuo cipele, a policajac je prelazio sa onim ručnim detektorom ispod mojih bosih tabana. Uzeli su mi i sve upaljače iz prtljaga. Išao sam i na rendgen i na kraju dobih pečat da napuštam Kinu. Među poslednjima smo se ukrcali u avion. Posle kratkog leta stigosmo ranom zorom u Biškek.
Biškek.

   Prestonica Kirgistana se nalazi na mestu gde je Kokandski kanat 1825. godine podigao utvrđenje Pišpek. Godine 1860. Rusi zajedno sa Kirgizima zauzimaju ovu tvrđavu. Kasnije, 1868. godine, Rusi će ovde osnovati svoju naseobinu. Tokom sovjetske vlasti grad je preimenovan u Frunze, po čuvenom generalu Mihailu Frunzeu, koji je ovde rođen. On je poznat po svojoj pobedi nad belom armijom Aleksandra Kolčaka kod Omska, kao i po osvajanju Krima, sa koga je proterao Vranglera. Bio je i komandant istočnog fronta, gde je takođe izašao kao pobednik protiv beloarmejaca i basmačkih pobunjenika. Na kraju se Mihail Frunze zakačio sa Staljinom i zbog toga stradao.
Biškek.

   Zanimljivo za Biškek je i to da su u njemu sve od osnivanja, pa do devedesetih godina 20. veka Rusi bili većina. Recimo, 1970. godine Kirgizi su činili samo oko 12% stanovništva. Danas Kirgiza ima 66%, dok su većina ostalih Rusi. Iznenadio sam se brojem mladih Pakistanaca koje sam ovde video, a kako su mi objasnili radi se o studentima.
Biškek.

   Danas je Biškek moderan grad sa nekih skoro milion stanovnika. U pitanju je tipično post – sovjetsko, pomalo oronulo, mesto, koje nema ništa što bi me interesovalo. Kirgistanska prestonica spada u gradove kakvi me apsolutno ne zanimaju. Međutim, meni je Biškek posle naporne Kine baš legao. Odlično je meni bilo u Kini, video sam sjajne stvari, ali u toj zemlji ništa ne možeš da uradiš jednostavno i za sve treba da se pomučiš. Osim komunikacije sa Kinezima, koja je često nemoguća misija, tu je i problem zamene novca, kupovina karata za voz, naručivanje hrane u restoranima, u Sinđjangu je tu i legitimisanje svaki čas, zatim nemogućnost korišćenja gugla, pa do sitnica kakva je na primer pronaći mesto gde možeš da popiješ kafu. S druge strane u Biškeku menjačnica koliko hoćeš, kao i kafića, radi gugl, nema problema sa sporazumevanjem, ma milina božija! Iako je bilo hladno i iako je rominjala dosadna kiša, zbog svega navedenog, baš mi je prijao boravak u glavnom gradu Kirgizije.
Biškek.


   Uputio sam se prvo ka nacionalnom muzeju, što je moglo da bude jedino meni interesantno u Biškeku, ali on je bio zatvoren, zbog višegodišnjeg renoviranja. Onda sam se dao u besciljnu šetnju ovim gradom i razgledanje velikih pompeznih zgrada drzavnih institucija iz vremena SSSR-a, mada ne manjka ni onih napravljenih nakon osamostaljivanja, kod čije se izgradnje nije škrtarilo. Naravno, ne fali ni spomenika i to od Lenjina, pa do njihovog epskog heroja Manasa.
Biškek.

   Na kraju dana otidosmo na večeru u jedan odličan restoran koji su nam ovde preporučili. Odlučio sam se za beš-barmak (pet prstiju). Ovo jelo je veoma popularno širom Centralne Azije i sastoji se od raznih komada i vrsta kuvanog mesa (ovčetina, govedina, konjetina, kamiletina) i testenina. Treba reći i da postoje ogromne razlike u beš-barmaku, pošto ga svuda drugačije spremaju. Ja sam to jednom jeo u Kazhstanu, a ovaj put sam se odlučio za verziju od konjskog mesa i bilo je odlično.