среда, 18. мај 2016.

Transilvanija 2016. (14. deo)



ARAD


   Iz Maramureša smo prvo otišli do Alba Julije iliti Đulafehervara, odnosno Beograda. Planirali smo da malo obiđemo ovo mesto i da u njemu prenoćimo. Kružili smo neko vreme kolima po Alba Juliji tragajući za odgovarajućim smeštajem. U stvari, jedini kriterijum bio je da nam odgovara cena. Nismo baš bili uspešni u toj potrazi, ali smo zato obišli pola grada i shvatili da nikog od nas Alba Julija nešto posebno ne oduševljava, te smo rešili da je zajebemo i krenuli ka Banata i našem sledečem odredištu – Aradu. 
Arad.

   Arad je grad od oko 160.000 stanovnika, tipičan srednjoevropski grad, za kojima baš i nisam lud, ali njega sam i te kako želeo da posetim. Zašto? Pa, zato jer je Arad nekada bio “srpski” grad. Eto zato! Recimo 1720. godine, ako je verovati rumunskim podacima, u njemu je živelo 177 rumunskih porodica, 162 srpske i 35 mađarskih. Jedan od razloga za ovoliki broj Srba u ovom gradu, kao uostalom i uopšte u rumunskom delu Banata, leži u tome što je nakon Karlovačkog mira 1699. godine reka Moriš postala granica između Habsburškog i Osmanlijskog carstva, a Arad je postao centar graničnih trupa, u kojima su mahom služili Srbi.
Arad.

   Najveći broj ovdašnjih Srba napustio je Pomorišje kada su sredinom 18. veka rasformirani granični odredi. Srbi, profesionalni vojnici, nisu hteli da postanu kmetovi i da se bave drugim poslovima, te su se odselili u Rusiju, gde su formirali Novosrbiju i Slavenosrbiju i nastavili da se bave vojničkim zanimanjem.
   Srbi iz Panonije, koji su godinama uspešno odolevali mađarizaciji i pokatoličenju, u novom pravoslavnom, slovenskom okruženju brzo su se stopili i već druga generacija njihovih potomaka postali su Rusi. Inače, Slavenosrbija se nalazila u Luganskoj oblasti, odnosno na teritoriji koja se nedavno pobunila protiv nove ukrajinske marionetske, prozapadne vlasti i odcepila od Ukrajine. Da li je slučajno što su se u ovom modernom ustanku, između ostalih digli i potomci nekadašnjih srpskih profesionalnih ratnika? Ja mislim da nije, geni su to.
   Vratimo se Banatu i Aradu. Naravno, nisu svi Srbi iz Arada i Pomorišja otišli u Rusiju. Ostalo ih je dosta i dugo su bili prilično brojni, međutim vreme je činilo svoje, kao i rumunizacija i postepena, ali sigurna asimilacija i tako danas u ovom gradu živi samo 800 Srba.
Arad.

   Istog dana po dolasku u Arad prošetali smo se glavnom dugačkom gradskom avenijom, koja vodi od pozorišta, pa sve do velike i moderne pravoslavne crkve posvećene sv. Trojici. Usput smo videli silna univerzitetska zdanja, kojekakve državne zgrade, katoličku i protestantsku crkvu, nekadašnje palate itd. Nešto od tih građevina projektovao je čuveni ovdašnji arhitekta srpskog porekla, Milan Tabaković. Već sam više puta pominjao da mi je preko glave tih srednjoevropskih gradova kao što je ovo mesto, ali to je moj problem. Arad je bez sumnje pravi grad, koji ima čime da se podiči.
Crkva sv. Trojice.

   Sutradan smo prvo otišli do srpske crkve sv. Petra i Pavla iz 1702. godine. Izgradio ju je Jovan Popović, komandant srpskih graničara Pomoriške krajine, junak bitke kod Sente, u kojoj su Austrijanci pod komandom Eugena Savojskog pobedili Turke. Jovan Popović je zbog ratnih zasluga dobio od cara Josifa I plemićku titulu i postao rodonačelnik porodice Tekelija. U ovoj crkvi sahranjen je i njegov praunuk, najpoznatiji aradski Srbin Sava Tekelija (1761 – 1842), prvi srpski doktor prava, veliki dobrotvor, zadužbinar i borac za srpske nacionalne interese. Smatrao je obrazovanje najbitnijim za budućnost srpskog naroda i finansirao je školovanje srpske omladine, ne bi li stvorio što više intelektualaca među Srbima. Pomagao je svom snagom Maticu srpsku, čiji je bio doživotni predsednik i kojoj je ostavio svoju imovinu. Osnivač je Tekelijanuma 1838. godine u kome su se školovali siromašni srpski đaci iz svih srpskih krajeva. Na primer, Nikola Tesla je u tekelijanumu živeo skoro tri godine.
Bista Save Tekelije.

Crkva sv. Petra i Pavla.

   Nakon razgledanja ove crkve prešli smo reku Moriš i uputili se ka aradskoj tvrđavi. U pitanju je fortifikacija iz 18. veka u kojoj je od 1914. do 1918. bilo zatočeno oko 15.000 Srba, mahom iz Bosne i Hercegovine, ali i iz ostalih srpskih krajeva. Osim Srba bilo je u ovom logoru i nešto malo pripadnika drugih slovenskih naroda. Uslovi u kazmatima tvrđave su bili užasni, izbijale su razne zarazne bolesti, logoraši su prebijani, mučeni, okivani, žene su silovane. Zbog svega toga umiralo se svakodnevno. Prema podacima srpske crkve iz Arada u ovom logoru stradalo je 4.317 Srba. Negde sam naišao na podatak da je jedan od zatočenika u aradskoj tvrđavi bio i brat Gavrila Principa.
Spomen ploča Srbima stradalim u aradskoj tvrđavi.

Aradska tvrđava.

   Na žalost, uspeli smo da stignemo samo do ulaza u utvrđenje, pošto je u njemu smeštena vojska i ljubazni rumunski oficir nam je tu rekao da dalje nećemo moći, te smo se vratili u grad. Još neko vreme smo šetali Aradom, obavili malu kupovinu, a zatim seli u auto i krenuli kući. Prošli smo kroz Temišvar, još jedan “srpski” grad, u kome nismo stajali pošto sam ga prošpartao pre par godina. U Srbiju smo ušli kod Srpske Crnje. Usledio je prolazak pored spomenika Rokiju Balboi u Žitištu, pa kroz “olimpijsko” selo Klek, zatim Zrenjanin i stigosmo u Beograd.
Most preko Moriša.

уторак, 17. мај 2016.

Transilvanija 2016. (13. deo)



VESELO GROBLJE


   Tokom boravka u Maramurešu otišli smo i do tzv. Veselog groblja u selu Sapanta. Ovo groblje poznato je po svojim živopisnim drvenim spomenicima, naslikanim u maniru naivne umetnosti. Svi spomenici su uglavnom istog oblika i dimenzija. Radi se o pravougaonim pločama, koje se gore završavaju krstom sa malim “krovom” nad njim. Kod svih dominira plava boja. Ona simbolizuje nebo kuda idu duše umrlih. Osim toga svi su ukrašeni raznim šarenim ornamentima. Na sredini se nalazi crtež, odnosno da budem precizniji, plitki reljef pokojnika, ispod kojeg je ispisan tekst u formi epitafa.


   Idejni tvorac ovog groblja je Stan Joan Patras, lokalni samouki umetnik, koji je 1935. godine izradio prvi od ovih nadgrobnih spomenika. Sada ih ima više od 800. Preminuli su najčešće prikazani tako da se vidi njihova profesija ili da se ukaže na stil njihovog života, ili na neki sudbonosni događaj koji ih je zadesio. Zbog toga najviše ima nacrtanih seljaka dok obavljaju poljoprivredne radove ili kućne poslove, zatim rudara, šumara, drvoseča, mehaničara, vojnih lica, popova itd. Žene su uglavnom prikazane kako kuvaju ili predu vunu. Ako je nekog zadesila nesreća ili tragična smrt, umetnik se trudio da to objasni crtežom.
Grob Joana Stan Patrasa.



   Kao što rekoh, na dnu su epitafi pisani u prvom licu, često ironični ili duhoviti. Autor ovih spomenika Joan Stan Patras, koji je pravio krstove sve do svoje smrti 1977. godine, nije dopuštao da se familija umrlog meša u njegov posao. On je odlučivao kakva će biti i predstava i tekst. Kako je sam Patras govorio: “Mora da bude prikazan pravi život pokojnika i ako je umrli voleo da pije ili da radi, ima to da piše. Sapanta je malo mesto u kome ne može ništa da se sakrije”.


   Evo primera jednog epitafa sa Veselog groblja:

Ovde ja ležim, Stefan mi je ime
Dokle god sam živeo voleo sam da pijem
Kada me je žena ostavila pio sam jer sam bio tužan
Onda sam pio još više da bih postao srećan
Pa, i nije tako loše što me je ostavila žena,
Pošto sam mogao da pijem sa svojim drugarima
Pio sam mnogo, ali i sada sam još uvek žedan,
Tako da ti koji dolaziš na mesto gde ležim
Ostavi ovde malo vina



Slične probleme je imao i neki Grigoris, na čijem se spomeniku nalazi sledeći tekst:

Ovo je mesto gde ja počivam
Moje ime je Pop Grigoris
Veoma sam voleo svoj traktor
Utehu sam nalazio u boci
Život mi je bio jadan i tužan
Jer me je ostavio otac dok sam bio još dete
Možda je moja sudbina bila da umrem mlad
Smrti uzela si me tako mladog! (u 33. godini)



Alkohol je bio problem i izvesnom Dumitru Holdisu, koji je preminuo 1958. godine u svojoj 45. godini. Na njegovom krstu piše:

Cujka(rakija) je čist otrov
Koji donosi suze i patnju
I meni je to donela.....

Ovaj tekst prati prikaz čoveka sa flašom u ruci, dok ga za nogu vuče na dole smrt, odnosno crno stvorenje nalik skeletu.
 
    Da ljudi po raznim delovima sveta imaju slične probleme, svedoći jedan nadgrobni spomenik na kome piše da pod tim teškim krstom leži njegova sirota tašta, koja ga je mnogo kritikovala i da se on nada da neće ustati iz groba.


   Kao što uvek nasilne i nesvakidašnje smrti privuku najviše pažnje, tako su i meni zapali za oko brojni spomenici ispod kojih leže oni koji su nastradali u saobraćajnim udesima i prikazani su u momentu kada ih udaraju kola. Dvojicu je čak pregazio voz. Nije mali broj ni onih koji su poginulu tako što se na njih obrušilo stablo prilikom seče drveća.

 Na jednom od tih iz serije saobraćajnih nesreća ispisan je sledeći epitaf:

Neka vatra izgori taksi koji je došao iz Sibinja
Od tolike velike zemlje kao što je Rumunija
Nisi mogao da se zaustaviš nigde drugde
Nego kod naše kuće i to udarivši me
I tako ožalostivši moje roditelje......

   Na jednom spomeniku prikazan je čovek kako pada nakon što ga je upucalo neko uniformisano lice. Da li je u pitanju neki prestupnik, tj. kriminalac ili se možda radi o nesretniku koga su usmrtili graničari dok je pokušavao da pobegne iz Čaušeskove države?

   Najintrigantniji je jedan nadgrobni krst gde su na dva polja prikazane dve scene. U gornjoj je čovek sa puškom u ruci i sa još jednom osobom koja ispred sebe vodi čopor od sedam pasa. Verovatno se radi o psima tragačima, tj. verovatno je u pitanju neka potraga. Na donjoj predstavi čovek sa nožem u ruci drži odsečenu glavu druge osobe čije truplo leži na zemlji. Možda su stigli tog, koga su jurili na gornjoj slici. Šta god da je u pitanju, radnja se odvijala 1941. godine, tj. za vreme II svetskog rata.

   Pošto sam decenijama redovan u teretani, moj favorit je jedan malo svežiji spomenik iz 1999. godine, na kome je prikazan razvijeni, plećati momak, sa izraženim bicepsima u sportskoj opremi, koga je nekom “pecaljkom” uhvatio, valjda, Isus Hrist ili bog sa nebesa. Možda je mučenik preterao sa hemijom?

 

  

Transilvanija 2016. (12. deo)



DRVENE CRKVE MARAMUREŠA


   Iz Kluža smo se uputili ka Maramurešu, odnosno ka oblasti na severu Transilvanije, uz granicu sa Ukrajinom. Povod za odlazak u ove krajeve su drvene pravoslavne crkve. Građene su uglavnom od 17. do 19. veka i ima ih blizu 100, od čega oko dve trećine u Rumuniji, a trećina u Ukrajini. Osam od njih uvrštene su na Uneskovu listu svetske kulturne baštine. Navodno su ovakve bogomolje od drveta počele da se ovde prave još na početku 16. veka, ali u većem broju pojavljuju se tek u 17. veku. Razlog za to je što su tada katoličke austrougarske vlasti zabranile gradnju kamenih pravoslavnih crkava.
   Prva koju smo posetili posvećena je sv. Petki, a nalazi se u selu Desešti. Napravljena je od hrastovine na kamenom temelju. Krov je dupli, tj. na dva nivoa (kao kod pagoda) i pokriven je šindrom. Na zapadnoj strani, kod ulaza, uzdiže se visok i uzani zvonik, dok je na istoku petaugaona apsida. Tokom razgledanja njene spoljašnosti spazila nas je žena kod koje se nalazio ključ od crkve, te je dotrčala i otvorila nam vrata. 
Desešti.

   Koliko god da je interesantna spolja, ništa manje nije zanimljiva njena unutrašnjost. U potpunosti je oslikana fenomenalnim freskama nekog ovdašnjeg samoukog freskopisca iz 18. veka. Živopis ove crkve smatra se najlepšim od svih maramureških drvenih crkava. I te druge, kao i ovu, oslikali su lokalni priučeni umetnici. Ma, u pitanju je sjajno naivno slikarstvo! Malo podseća na freske kakve se mogu videti po etiopskim bogomoljama.
Desešti.

   Posebno mi je bio interesantan prikaz pakla, gde je ispred svakog pojedinačnog lika, radi pojašnjenja ispisano o kome se radi. Tako u koloni ljudi koji su u redu za pakao, kod svake grupe ljudi stoji natpis zbog čega su na tom putu. Navedeni su lopovi, kurvari, čak i nemoralne kaluđerice, ako sam dobro preveo, pošto je sav tekst ispisan ćirilicom i to nekom čudnom mešavinom slovenskog i rumunskog jezika. Na toj fresci su nacrtane i personifikacije gladi, kuge, lenjosti, smrti.
Desešti.

   Ono što mi je najviše privuklo pažnju na ovoj kompoziciji je to što su prikazana i četiri naroda, kojima je, po mišljenju freskopisca, mesto u paklu. To su: Židovi, Turci, Tatari, dok je kod slike četvrte nacije uklonjen natpis. Šta li je razlog za ovo brisanje i kada je to odrađeno? Ne verujem da je i ovde u pitanju politička korektnost. Po slici se jasno vidi da se radi o evropskom narodu i gotovo sam u potpunosti siguran da su opet u pitanju Mađari.
Prikaz pakla.

   Ženi koja nam je otključala vrata nije nimalo smetalo što fotografišemo unutrašnjost crkve, pa sam dobro izfotkao, maltene sve što je oslikano. Odužili smo joj se tako što smo pokupovali neka osvešćena vina i slične stvari koje su se untra prodavale.
   Posetili smo i drvenu crkvu u mestu Budešti, posvećenu sv. Nikoli. Radi se o identičnoj građevini, kao i prethodnoj, jedino se kod nje na krovu zvonika, na svakom ćošku nalazi po još jedna, da kažemo kupolica, kao kod gotskih bogomolja. Inače, ne treba se mnogo razumeti u arhitekturu, da bi videli da su ovdašnje drvene pravoslavne crkve imale svoje uzore i u zapadnom crkvenom graditeljstvu. Ova crkva u Budeštiju je podignuta 1643. godine i dimenzija je 18 x 8 metara.
Budešti.

Budešti.
Budešti.

   U istom fazonu je i drvena svetinja u Barsani, posvećena Vavedenju Bogorodice iz 1720. godine, s tim što se ispred njenog ulaza nalazi neka vrsta trema, kao pronaos.
Barsana.

   Crkva koju smo obišli u selu Surdešti izdvaja se po zvom izuzetno visokom zvoniku, kao i po tome što se radi o jednoj od retkih, ako ne i jedinoj, grkokatoličkoj drvenoj crkvi u Maramurešu. Nedaleko od nje, u selu Plopis, nalazi se još jedna drvena crkva posvećena sv. Arhanđelima Mihajlu i Gavrilu.
Surdešti.

   Svih pet koje sam pomenuo nalaze se među tih 8 sa Uneskovog spiska. Nema šta, fenomenalne su drvene crkve Maramureša. Tako nešto do sada nisam video i bilo mi je jako zanimljivo, ali moram da priznam da mi je posle nekoliko njih postalo malo monotono. Mogli smo da ih obiđemo koliko hoćeš, pošto bukvalno svako ovdašnje selo ima ovakvu bogomolju. Međutim, nije imalo smisla dalje ići od crkve do crkve, pa ne zavisi nam od toga spas duše!
Plopis.

   Osim starih drvenih crkava posetili smo i Barsana manastir. U pitanju je nov manastir, podignut na mestu nekadašnjeg, koji nije sačuvan. Ovaj kompleks se sastoji od većeg broja drvenih crkava, konaka i drugih objekata. Sve je lepo urađeno i picnuto kako i inače zna da bude u manastirima.
Barsana manastir.

   Otišli smo i do manastira Sapanta. E, to je stvarno čudo i to impozantno čudo! Tu je na mestu starog manastira, srušenog 1703. godine, izgrađena nova ogromna drvena crkva, neverovatne visine od 78 metara, na čijem vrhu se nalazi gvozdeni krst veličine 7 metara. Ova crkva spada u jednu od najvećih drvenih građevina u svetu. Stvarno je neverovatna i nisam mogao da se opasuljim od njene grandioznosti.
Sapanta manastir.

   Inače, u Maramurešu je opstalo i dosta starih drvenih kuća, a koliko sam video, čini mi se i da je sačuvana tradicija neimarstva u drvetu, pošto ima i novih kuća rađenih od drveta. Posebno su me oduševljavale velike drvene kapije, portali sa fenomenalnim rezbarijama. Stekao sam utisak i da ovdašnji ljudi malo sporije prihvataju moderne tendencije, jer još uvek mogu da se vide: starinski odevene osobe, muškarci sa nekim malim smešnim kapama, žene kako nose teret na leđima u pletenim korpama, zatim konjske zaprege itd. Pošto smo prespavali u jednom pansionu u selu Budešti, imali smo priliku da isprobamo i domaću cujku (rakiju), kao i razne ovdašnje kulinarske specijalitete iz domaće radinosti.


понедељак, 16. мај 2016.

Transilvanija 2016. (11. deo)



BABA NOVAK I ĐORĐE SLANKAMENAC


   Transilvanija, iliti Erdelj, je poznata po dačkim tvrđavama, nemačkim gradovima i utvrđenim crkvama, po Drakuli, po drvenim crkvama, ali ova oblast je, što, verujem, malo ljudi zna, povezana i sa našom prošlošću. Gradovi koje smo tokom ovog putovanja obišli: Kluž, Sigišoara, Brašov, Alba Julija, Sibinj, Rašnov i  Fagaraš itekako su bitni za srpsku istoriju s kraja 16. i početka 17. veka. To je period intenzivnog ratovanja u Transilvaniji. Borili su se Austrijanci, Mađari, Turci, Rumuni, Saksonci, Sekelji, Krimski Tatari, Poljaci, pa čak i kozaci i naravno Srbi. Bila su to smutna vremena, gde su se često menjala savezništva. Pravljene su razne kombinacije, raskidani su i sklapani novi, često neverovatni, savezi. U tim borbama na desetine hiljada Srba prosipalo je svoju krv po čitavoj Transilvaniji. Uglavnom se radilo o Srbima iz tadašnje Ugarske, što znači da su u neku ruku to bili profesionalni vojnici, tj. kvalitetni borci, pa su zbog toga svima bili poželjni. U tim vojevanjima posebno su se istakle sledeće srpske vojskovođe: legendarni Deli Marko, poznat po svojim ludačko” hrabrim upadima u dubinu turske teritorije, pa onda Đorđe Slankamenac Rac i u narodnim pesmama opevani Starina Novak. Naročito se ratnička karijera poslednje dvojice može povezati sa mestima koje smo obišli.
Spomenik Starini Novaku ispred Krojačkog bastiona u Klužu.

   Starina Novak, ili po rumunski Baba Novak, rođen je u Poreču, na obali Dunava oko 1520. godine. Po jednoj priči prvo je bio turski subaša, ali se iz nekog razloga zamerio Osmanlijama i odmetnuo u hajduke. Međutim, bio je uhvaćen. Tokom mučenja povađeni su mu svi zubi, pa je od tada prozvan Starina Novak. Uspeo je da pobegne iz tamnice i da ponovo započne sa hajdučijom. Ubrzo ga je zapazio Mihailo Hrabri, uzeo u svoju službu i postavio za kapetana hajduka. Tada je imao oko 65 godina. Mihailo Hrabri, knez Vlaške, jedan je od najvećih rumunskih nacionalnih heroja i čovek koji je prvi put, doduše na kratko, objedinio Vlašku, Moldaviju i Transilvaniju. Vodio je teške borbe sa Osmanlijama, a, bogami, i sa Mađarima. U svojim pohodima na Tursku stizao je čak do Varne. Srbi su bili važan faktor u njegovoj vojsci i za njega su ratovale sve srpske vojskovođe koje sam nabrojao.
Starina Novak.

   Godine 1596. Starina Novak je sa 700 boraca zauzeo tvrđavu Vrace u Bugarskoj i stigao sve do Sofije. Onda se preko Vidina vratio u Vlašku i tom prilikom zarobio brojne turske šajke, kao i mnogo robova. U jednom svom pismu Mihailo Hrabri se hvali kako je Baba Novak, njegov kapetan i desna ruka, razbio vojsku Hasan-paše, koju je ovaj poveo na Vlašku. Novak ih je sačekao u nekom klancu i napao ih. Hasan je uspeo da pobegne, ali je mnogo Turaka posečeno, a zarobljene su kamile, oružje i dzebana. Posle toga je sa svojih 1.500 hajduka Baba Novak osvojio Plevnu, gde je, između ostalog, zarobio ženu, sina i ćerku nekog znamenitog turskog bogataša, koji je za njihov otkup platio 500.000 dukata. Drugi diplomatski izvor kaže da su iz Plevne odneli 4.000 dukata i zarobili 70 bogatih Jevreja i 400 Turaka, za čiju su otkupninu dobili 400.000 talira.
Spomenik Mihailu Hrabrom u Klužu.

   Godine 1599. došlo je do bitke Mihaila Hrabrog protiv vojske kardinala Andrije Batorija, njegovog dojučerašnjeg saveznika u borbi protiv Turaka. Boj se odigrao kod Sibinja, grada koji smo takođe posetili. Kardinal je poražen i ubijen. U Mihailovoj vojsci bilo je mnogo Srba, koje je predvodio Đorđe Slankamenac Rac. On je počeo ni od čega, odnosno bio je konjušar kod jednog erdeljskog magnata. Kada je postao slavan, pošto mu porodično ime nije bilo zvučno, ostao je zapamćen po narodu kome je pripadao. Otuda Đorđe Rac (Rac = Rašanin = Srbin). Nakon što se istakao kao ratnik, Đorđe je stekao i reputaciju dobrog diplomate. U ovoj bici kod Sibinja učestvovao je i Starina Novak. Ostalo je zabeleženo da je za vreme tih ratnih operacija on popalio i opljačkao sve na šta je naišao.
Sibinj.

   Posle ovih borbi Novak je prešao u Banat i tamo ratovao protiv Turaka, a onda je sa 5.000 svojih ratnika krenuo na Moldaviju. U ovom pohodu Mihaila Hrabrog učestvovali su i drugi srpski odredi koje su predvodili Deli Marko i Đorđe Slankamenac. Mihailo je uspeo da prisajedini Moldaviju, ali je ubrzo morao da se vrati u Transilvaniju, jer se pobunilo protestantsko plemstvo koje je pozvalo čuvenog zlikovca, carskog generala Đorđa Bastu. Radi se o Albancu, rođenom u Italiji, plaćeniku austrijske vojske. U bici kod Miroslava Mihailo je poražen. Po jednoj verziji Hrabri je kasno pozvao Novaka u pomoć, koji zbog toga nije stigao na vreme, a po drugoj, Starina Novak je učestvovao u boju, i izgorele kose i brade, uspeo je da zadrži neprijatelja sve dok vojvoda nije stigao do Fagaraša. Kasnije mu se tamo pridružio, a onda su se povukli u Rašnov i utvrdili u rašnovskoj tvrđavi. Na kraju su otišli u Vlašku. Tokom ovog putovanja obišli smo oba ova utvrđenja u koja su nakon poraza spas pronašli čuveni vlaški vojvoda Mihailo Hrabri i njegov kapetan Starina Novak. 
Tvrđava u Fagarašu.

Rašnovska tvrđava.

   Kao što već rekoh, to su bila čudna vremena u kojima su zaraćeni često menjali strane i saveznike i na nesreću Mihailovu, na njegov matični posed Vlašku krenuli su Žigmund Batori sa svojim Mađarima, Poljaci Jana Zamojskog i moldavski vojvoda Jeremija Mogila. Glavni zapovednik srpsko – vlaške vojske Baba Novak napao je Poljake i porazio ih, dok se vojska Žigmunda Batorija povukla bez borbe pred armijom Mihaila Hrabrog. Međutim, onda se pojavio Mojsije Sekelj sa 5.000 erdeljskih Mađara i napao vlaško – srpske trupe s leđa. Tada su se vratili u boj i poraženi Poljaci, te su vojske Mihaila i Novaka, posle teških gubitaka, bile prisiljene na povlačenje.
   Nakon toga mađarski plemići Ištvan Čaki i Mojsije Sekelj su na prevaru uhvatili Starinu Novaka kod Lipove i optužili ga za navodno šurovanje sa Turcima. Odveden je u Kluž, zajedno sa svojim sveštenikom, gde su pod dirigentskom palicom Žigmunda Batorija osuđeni na smrt spaljivanjem. Petog februara 1601. godine njih dvojicu su gole izveli na gradski trg, pa su im odrali kožu, prikucali na ražanj i postavili iznad vatre. S vremena na vreme su ih kvasili da bi im muke duže trajale. Prošlo je sat i po vremena dok nisu ispustili duše. Inače, to mučenje je sprovodila grupa Cigana, u to vreme specijalizovanih dzelata u Transilvaniji.
   Zbog svega ovoga Rumuni smatraju Starinu Novaka i svojim junakom, pri tome ne osporavajući njegovu pripadnost srpskom narodu. Zato su mu i podigli spomenik u Klužu, mestu gde je ubijen. Novak je predstavljen kao krupni, brkati baja, sa mačem u jednoj ruci i štitom u drugoj. Na postamentu je tekst koji glasi: “Baba Novak, kapetan Mihaila Hrabog, ubijen u groznim mukama od strane (??????) 5. februara 1601. Ovaj spomenik je podignut u čast sećanja na njega 1975. godine”. Ovi upitnici predstavljaju prazno mesto gde su nekada bila slova koja fale, a koja su kazivala od strane koga je ubijen Novak. Međutim, mogu da se nazru otisci  prva dva, a to su “UN”. Nema sumnje da se radi o Mađarima (UNGURII), odnosno da piše kako je ubijen “u groznim mukama od strane Mađara”. Ostaje mi samo dilema ko je skinuo ta slova. Možda neko od mnogobrojnih mađarskih žitelja ovoga grada? Nije nemoguće, ali sumnjam. Moja teorija je da su to uradile vlasti, pošto fale samo ta slova koja se odnose na Mađare, a i čini mi se da je uklanjanje tih slova odrađeno pedantno i bez oštećenja spomenika. U ovim modernim, evropskim vremenima to navođenje naroda je protumačeno nekorektnim i da su zbog tolerantnosti, evropskih vrednosti i sličnih idiotskih razloga odlučili da uklone reč Mađari. Mislim na razloge tipa za zločine ne može da bude okrivljen ceo narod i slična EU proseravanja. Ponavljam, ovo je samo moja teorija, možda grešim, možda je to ipak uradio neki vatreni mađarski nacionalista, a poznato je da u tom narodu takvih ne manjka.
Tekst na spomeniku Starine Novaka u Klužu.

   Vratimo se istoriji i daljim dešavanjima nakon Novakovog ubistva. Saznavši za ovakav kraj Starine Novaka, srpski vojskovođa Đorđe Slankamenac Rac, koji je u par bitaka ratovao zajedno sa njim, srušio je katedralu u kojoj se nalazio grob Hristofora Batorija, Žigmundovog oca, u Alba Juliji. Zatim je pootvarao grobove erdeljskih plemića, među kojima i kardinala Andrije Batorija i razbacao psima njihove leševe. Iste godine kada i Baba Novak ubijen je i njegov vladar vlaški vojvoda Mihail Hrabri. Đorđe Slankamenac će se kasnije osvetiti još jednom od mađarskih vođa učesnika u prevarantskom hvatanju Starine Novaka, Mojsiju Sekelju. Tada su Srbi ratovali na strani vlaškog vojvode Radula, dok su na strani Mađara bili Turci i Krimski Tatari. Mađari su poraženi, a Đorđe Rac je lično Mojsiju Sekelju odsekao glavu. Tokom daljeg ratovanja Đorđe je zauzeo Međaš (Medias) i pobio kompletnu mađarsku posadu tvrđave. Celu tu zimu 1605. godine on je sa svojom vojskom proveo što u Sibinju što u Sigišoari (Segešvaru). Mađari su poslali vojsku na njega, ali ih je ovaj sve potamanio. Saksonci su čak hteli da ga priznaju za transilvanijskog vojvodu. Kada je Radul sklopio mir sa Mađarima, Đorđe je još dugo odbijao da preda Sigišoaru, ali se na kraju povukao iz nje. Od tri mesta gde se odvijalo glavno vojevanje Đorđa Slankamenca te 1605. godine mi smo bili u dva, tj. Sigišoari i Sibinju, dok smo kroz Međaš samo prošli.
Sigišoara.

   Godinu 1606. Đorđe je proveo u tamnici, a kada je oslobođen, zajedno sa ostalim srpskim vojskovođama Savom Temišvarcem i Deli Markom bio je na strani Matije, koji je ustao protiv svoga brata austrijskog cara Rudolfa II. Na kraju se nemirni Đorđe Slankamenac uključio u borbe oko prestola u Transilvaniji i bio zarobljen od strane vlaškog vojvode Radula Šerbana. U Brašovu 16. jula 1611. godine Đorđe Slankamenac Rac je prvo raščerečen, a potom je njegova glava istaknuta na gradskom bedemu. Možda baš na nekom delu zidina, koje su ostale i danas sačuvane i po kojima smo šetali dok smo bili u Brašovu.
Tkački bastion u Brašovu.

   To bi u najkraćem mogućem bila priča o ovoj dvojici srpskih vojskovođa koji su svoje živote ostavili u Transilvaniji, kao i hiljade njihovih srpskih ratnika. Poslednjih desetak i više godina masa naših turista posećuje Transilvaniju putem tih “Drakula tura”, a siguran sam da velika većina njih nema pojma koliko su sva ta mesta koja obilaze povezana i sa našom istorijom.