понедељак, 12. јануар 2015.

Bugarska & Grčka 2010. (6. deo)



SER


   Iz Melnika smo se zaputili ka Grčkoj, tačnije ka Seru, iliti  Seresu. Usput smo malo skrenuli ne bismo li videli Samuilovu tvrđavu, koja se nalazi veoma blizu makedonske granice. Kakav je to bio promašaj! Na ovom lokalitetu ama baš nema ništa da se vidi. Zapravo tu je napravljen nekakav bezvezni kompleks, verovatno još u komunističkim vremenima, čiji je cilj veličanje kulta cara Samuila. Na ulazu se nalazi veliki moderni spomenik ovog cara, a dalje se stiže do jedne ogromne betonske konstrukcije, sa koje kada se popneš, možeš da posmatraš iz ptičje perspektive, bukvalno, 5 metara drljavog zida i to je sve. U stvari, pored se nalazi i jedna staklena prostorija podignuta iznad običnog arheološkog iskopa, gde nema ništa, osim tragova zapečene zemlje. Nejasno mi je bilo i ostalo šta ova staklena skalamerija štiti. Inače, ceo ovaj kompleks je lepo uređen, svugde su fino popločane staze i stepenice, trava je uredno podšišana, na sve strane cveće, a tu su i klupice. Bolje da su pare uložili u prava iskopavanja, nego u ove gluposti.
Samuilova tvrđava.

   Nastavili smo dalje i ubrzo smo ušli u omiljenu mi državu Grčku. Dobrom grčkom dzadom brzo smo stigli u Seres. U gradu je bilo živo, a saobraćajna gužva poprilična. Pomučili smo se dok smo našli mesto za parkiranje. Čim smo se smestili krenuli smo u obilazak grada. Kako volim Grčku! Nigde se u inostranstvu ne osećam tako lepo kao u toj državi. Sve volim u toj zemlji, i njihov narod, i mentalitet, i kulturu, i istoriju, i zemlju, i hranu, i muziku. Sve, sve, sve!
Ser.

   Prvo smo se uputili do najznačajnije građevine ovog grada, tj. do velike bazilike iz 13. veka, koja je posvećena sv. Teodoru. Odatle smo krenuli uzbrdo ka serskoj tvrđavi. Usput smo obišli i crkvu sv. Nikole. Radi se o nekadašnjoj vizantijskoj crkvi, koja je obnovljena 1937. godine. I tako stigosmo do utvrđenja. Relativno malo toga je ostalo od njega. Ipak, sačuvana je kula, zbog koje smo se, manje više, i pentrali do gore. Naime, na jednoj njenoj strani nalazi se ogromni prikaz šlema i natpis od opeke. Taj natpis je samo delimično čitljiv, tako da postoji više njegovih tumačenja. Najverovatnije se vezuje za vladavinu cara Dušana, a i predstavljeni šlem je istog tipa kao i onaj sa Dušanovog grba.
Crkva sv. Teodora.
Crkva sv. Teodora.
Crkva sv. Nikole.

   Dušan je Ser zauzeo 1345. godine i u vom gradu se te iste godine proglasio za cara. Krunisanje je usledilo nekoliko meseci kasnije u Skoplju. Nakon njegove smrti Serom je vladala njegova udovica Jelena. Godine 1365. Dušanov sin, srpski car Uroš, uzdigao je Vukašina Mrnjavčevića za savladara i dao mu titulu kralja. Njegovom bratu Uglješi je uz titulu despota predao vlast u Seru. Nakon pogibije braće Mrnjavčević u Maričkoj bici 1371. godine Ser ponovo prelazi u ruke Vizantinaca, ali ne zadugo. Od 1383. godine ovim gradom vladaju Turci.
Tvrđava u Seru.
Dušanov grb.

   Osim ove kule sa Dušanovim grbom nema bogzna šta da se vidi na tvrđavi. Zato smo zauzeli poziciju u jednoj kafeteriji gde smo dobro predahnuli i uz kapućino uživali u lepom pogledu na čitavi grad.
   Po silasku u grad otišli smo do velike dzamije koju smo snimili dok smo sedeli u kafeu. U pitanju je Mehmed begova dzamija. Zanimljiva je, ali je i u veoma lošem stanju. Morao sam da se provlačim kroz neko šiblje i da gazim preko gomile đubreta da bih joj prišao. U dvorištu ove napuštene bogomolje raslo je nekoliko stabala nara, pa sam i ubrao par komada.
Mehmed begova dzamija.
Mehmed begova dzamija.

   Prijao mi je boravak u Seru. Ozbiljan je to grad od nekih osamdesetak hiljada stanovnika. Ima u njemu da se vidi ponešto što je preživelo iz prošlih vremena, ali ipak je to nov, moderan grad. Iako često govorim da baš takva mesta ne volim, Ser mi se dopao. Grad je živ, puno ljudi po ulicama, a još više po kafeima i tavernama. Ima nešto privlačno u njemu, ili je stvar u meni, starom grkofilu kome je lepo u svakoj grčkoj palanci. 
Ser.

   Sutradan ujutru prvo smo otišli do arheološkog muzeja. On se nalazi u bezistanu iz 16. – 17. veka. Ništa posebno. Sledeći na redu bio je muzej Sarakačana. Slabo ja obilazim etnološke muzeje, svega sam u par bio do sada, međutim, još ranije sam se zainteresovao za ove balkanske nomade, tako da ovu priliku nisam hteo da propustim. Sarakačani iliti Karakačani su pastirski narod, koji je nekada živeo u Grčkoj, Makedoniji i Bugarskoj. U potrazi za pašnjacima dolazili su do južnih krajeva današnje Srbije i to sve do perioda između dva svetska rata. Kasnije više nisu mogli jer su granice  se počele da ozbiljnije kontrolišu. Posedovali su ogromna stada konja i ovaca. Gajili su čuvenu karakačansku crnu ovcu, a poznati su i po karakačanskom ovčarskom psu. Danas ih je u Bugarskoj ostalo do 15.000, dok ih u Grčkoj ima znatno više. Karakačani Grčke i Bugarske se tradicionalno okupljaju na lokaciji Karandila u blizini Slivena. Muzej je odličan, odnosno meni se baš dopao. Izložene su tu karakačanske nošnje, razni etnološki predmeti, model njihove slamnate kuće, šatori, gomila raznih starih fotografija itd.
Muzej Karakačana.
Muzej Karakačana.

   Nakon obilaska ovog muzeja seli smo u kola i krenuli ka Beogradu. Sve u svemu bilo je to lepo i zanimljivo putovanje. Da rezimiram. Prvo smo otišli do tvrđave Baba Vida na Dunavu, koju je svojevremeno osvojio kralj Milutin. Zatim smo produžili do Belogradčika čije je utvrđenje u I srpskom ustanku zauzeo hajduk Veljko. U Sofiji smo odali počast moštima kralja Milutina, a onda smo posetili Bojansku crkvu čiji je ktitor bio unuk Stefana Nemanje. Posetili smo i manastir Zemen. Njegov ktitor, despot Dejan, bio je velmoža Dušana Silnog. Odatle smo otišli do Ćustendila koji je dobio ime po njegovom sinu Konstantinu Dragašu. Nekada se ovaj grad zvao Velbužd, a poznat je po čuvenoj bici u kojoj je vojska Stefana Dečanskog pobedila Bugare. Posle Ćustendila posetili smo Rilski manastir, čije se najstarije sačuvane građevine vezuju za Dušanovog velmožu Hrelju Ohmućevića. Bili smo i u njegovom najjužnijem utvrđenju, Melniku. Ovo putovanje završili smo sa Serom, gradom gde se Dušan proglasio za cara, a kojim je posle njega vladala njegova žena Jelena, pa Uglješa Mrnjavčević.
  

недеља, 11. јануар 2015.

Bugarska & Grčka 2010. (5. deo)



MELNIK


   Melnik je malo mesto, koje se nalazi nedaleko od Grčke granice. Poznato je po savršeno sačuvanoj balkanskoj arhitekturi i neobičnim peščanim formacijama koje ga okružuju. Te dve njegove karakteristike čine ga stvarno čarobnim mestašcetom u koje sam se na prvi pogled zaljubio.


   Ovo područje su naseljavali još trački Medi. Čuveni Spartak bio je pripadnik tog plemena. Pročitah negde da ime grada potiče od slovenske reči mel (bela krečna kreda) i dovodi se u vezu sa njegovim peščanim liticama. Za vreme vizantijske vlasti u ovo mesto su slati dvorjani koji bi se zamerili carevima. Ovi prognanici su u Melnik dolazili sa familijama i sa svojim pozamašnim bogatstvom, te su ovde podizali luksuzne kuće, crkve, kapele, osnivali manastire itd. Tako je zbog njih grad veoma napredovao. Jedno kratko vreme, na početku 13. veka, Melnik je bio prestonica nezavisnog bugarskog boljara Aleksija Slava. U 14. veku ovo mesto se nalazilo u oblasti kojom je vladao, već pominjani srpski velikaš Hrelja Ohmućević. Tačnije, Melnik je bio njegovo najjužnije utvrđenje. I ovde sam kupio turističku brošuru i još jednom se susreo sa bugarskim falsifikovanjem istorije. U njoj piše da je Melnikom do 1342. godine vladao oblasni gospodar Hrelja, a onda su ga zauzeli Srbi. To u prevodu znači da Relja Krilatica nije bio Srbin. Bugari, Bugari, stvarno niste normalni! Nakon propasti Srpskog carstva Melnik se, kao i veći deo Balkana, našao u turskim rukama.
Srednjovekovni Melnik.

   Čim smo se smestili, krenuo sam da istražujem ovo mestašce, koje me je oduševilo. Sve kuće su izgrađene u starom balakanskom fazonu, sa doksatima i krovovima na četiri vode, na kojima štrče neobični vitki dimnjaci. Baš sam uživao smucajući se ovim mestom, ali sam se usput i nervirao što kod nas ovakve arhitekture više gotovo da nema. Bugarski urbanisti nisu bili degeni kao naši i zbog toga danas kod njih postoji sijaset mesta sa očuvanim tradicionalnim građevinama. Oni tu arhitekturu od druge polovine 18. veka i skoro celog 19. veka svrstavaju u tzv. period bugarskog narodnog preporoda. Tako i ove prelepe stare kuće po Melniku pripadaju tom periodu bugarskog narodnog preporoda, iako su ih podigli Grci, koji su bili većina u ovom gradiću sve do pred kraj II balkanskog rata, kada su morali da se isele. Da stvar bude smešnija, jedan od ciljeva tog bugarskog društveno – ekonomskog – kulturnog preporoda bio je oslobađanje školstva, kulture itd. od grčkog uticaja i stvaranje vlastite duhovne i materijalne kulture. Sve to nije smetalo vajnim bugarskim stručnjacima da kuće melničkih Grka svrstaju u taj bugarski preporod. Kakva crna arhitektura bugarskog narodnog preporoda?! Radi se o kućama kakvih ima koliko hoćeš po celom Balkanu, a bogami i po ljutoj Anadoliji.



   Najveća građevina Melnika je kuća nekadašnjeg trgovca vina Kordopula, naravno Grka, iz 1754. godine. Sada je pretvorena u muzej, te se može videti njena unutrašnjost, sa sve nameštajem i kojekakvim eksponatima. U njenom podrumu se nalazi soba za degustaciju vina, koja je povezana sa 180 metara dugačkim tunelima isklesanim u peskovitoj steni. Kažu da je u njima moglo da se uskladišti 300 tona ovoga napitka. Melnik je i danas poznat po proizvodnji vina.
Kordopulova kuća.

   Osim Kordopulove kuće, obišli smo i srednjovekovne ostatke ovog mesta, zatim nekoliko crkava, mali arheološki muzej i na kraju došli do omanjeg rimskog mosta.
Rimski most.

   Melnik je baš mali, ima svega 400 stanovnika, tako da može brzo da se ceo obiđe. Inače, krajem 18. veka u njemu je bilo 1.300 kuća i oko 20.000 žitelja. Iako, kao što rekoh, u ovom mestu može da se za kratko vreme sve vidi, meni nije padalo na pamet da se mrdnem iz njega. Melnik me je potpuno osvojio svojim starim kućama i svojim peščanim liticama. Da se razumemo, sačuvan je samo nekadašnji izgled ovog mesta, a život se sigurno i te kako promenio. Danas njegovi stanovnici žive od turizma. Gotovo sve kuće su preuređene u pansione, restorane, prodavnice. Ljudi žive od izdavanja soba posetiocima, prodaje suvenira, vina i domaćih proizvoda. To je svakako olakšalo život njegovim žiteljima, a verovatno je to bio i jedini način da, barem vizuelno, opstane Melnik kakav je nekada bio. 


   Sa uživanjem sam se ceo dan šetkao kaldrmisanim ulicama, sedeo po kafanama cirkajući kafe i rakijice, kupovao od bugarskih baba neko slatko od zelenih smokava, a od bugarskih deda domaće vino. Na kraju, kada se smračilo, ovaj opušteni, lepo provedeni dan završili smo u kafani, gde smo, po preporuci gazde, naručili neku svinjetinu, sa gomilom luka i povrća, zapečenu u grnetu. Od svega što sam video na ovom putovanju Melnik je moj apsolutni favorit.


петак, 9. јануар 2015.

Bugarska & Grčka 2010. (4. deo)



RILA


   Ujutru smo se odvezli do Hisarlika, tj. do Velbuždske tvrđave. Prvobitno utvrđenje je ovde izgrađeno krajem 4. – početkom 5. veka. Kasnije je više puta obnavljano, sve dok ga u 15. veku nisu Turci razorili. Priličnih je dimenzija, ali nema bogzna šta da se vidi, osim bedema koji su dobrim delom restaurirani.
   Dalje smo krenuli ka Rilskom manastiru. Usput smo se zaustavili kod zanimljivog mosta preko koga smo prešli reku Strumu. Most se zove Kadin, a podigao ga je vezir Isak Paša 1470. godine. Njegovo ime, Kadin most, može da se prevede kao Nevestin most. Postoji nekoliko legendi o ovoj ćupriji. Prva kaže da je sultan Murat prilikom jednog pohoda naišao na neku svadbenu povorku. Tada je osmanlijski vladar upitao mladu šta želi od njega za poklon, a ona je odgovorila da izgradi most na ovom mestu i tako nastade Nevestin most. Druga legenda kaže da je izgradnju mosta naredio neki turski sudija, tj. kadija i otuda mu ime Kadin most. Treća legenda, omiljena po Balkanu kada su u pitanju razne građevine, kaže da su tokom radova na mostu sve što bi neimari tokom dana napravili, noću rušile vode Strume. Da bi rešili problem dunđeri su došli do zaključka da moraju žrtvovati prvu ženu koja sutradan dođe da im donese ručak. Prva je došla Struma, nevesta majstora Manojla i zbog toga je uzidana u most.
Kadin most.
   U selu Rila primili smo u auto nekog Bugarina koji je stopirao do manastira. Vožnja je brzo prošla u razgovoru sa ovim tipom, a usput nam se desilo da nam put prepreči krdo divljih konja, koje živi u ovoj oblasti.
   Rilski manastir je ubedljivo najveća turistička atrakcija u zapadnoj Bugarskoj. Posvećen je čuvenom pustinjaku Jovanu Rilskom iz 10. veka. Najstarija sačuvana građevina ovog manastira je Hreljina kula iz 14. veka. To je sve što je preživelo požar koji je zadesio ovaj manastir 1833. godine. Na toj kuli nalazi se i natpis ovog srpskog velikaša koji, otprilike, ovako glasi “Pri državi najvišeg gospodara Stefana Dušana kralja, gospodar protosevast Hrelja, velikim trudom... sagradi ovu kulu i posveti je Svetom Jovanu Rilskom i Bogorodici... 1334 – 1335. godine Hrelja Ohmućević, iliti Relja Krilatica iz narodnih pesama, prvi put se u istoriji pominje kao čovek kralja Stefana Dečanskog, od koga je dobio na upravu oblast oko Strumice. Jedan istorijski izvor kaže za njega da je “kod vlastele u Srba prvi među svima po hrabrosti i vojničkom iskustvu”. Hrelja je u jednom momentu okrenuo leđa caru Dušanu i počeo da šuruje sa Vizantincima, ali se ubrzo vratio pod Dušanovu zastavu. Izgleda da mu Dušan nije baš potpuno oprostio, te se na kraju Hrelja zamonašio u ovom manastiru, gde je i umro 1342. godine kao monah Hariton. I ovde sam pazario knjižicu o ovom manastiru, u kojoj se takođe pominje Hrelja kao oblasni gospodar i nigde ne piše da je u pitanju Srbin, Dušanov velmoža. Šta reći, osim da je to jadno i bedno?!
Rilski manastir, Hreljina kula.
Rilski manastir, Hreljin natpis.

   Osim pomenute kule, ostatak manastira je izgrađen uglavnom u periodu između 1834. i 1860. godine. Ceo kompleks stvarno dobro izgleda. Nalazi se na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine i važi za najveći i najznačajniji manastir u Bugarskoj. Bugari za njega kažu da je manastir nad manastirima. 
Rilski manastir.

   Nastavili smo dalje naš put ka sledećem odredištu, Melniku, ali smo ubrzo stali kod jedne kafane. Privukao me je njen naziv Žabokrek. Na tabli je pored ovog imena bio nacrtan nekakav žabac. Pomislio sam da na meniju imaju žablje batake, a pošto nisam imao prilike da to ranije probam, odmah sam zaustavio automobil. Ispostavilo se da nemaju žablje batake, a ovo ime kafani su nadenuli zbog neke barice odmah pored koja je puna žaba što krekeću. Nema veze, u pitanju je bio lep restoran u etno fazonu. Gazda nas je postavio pored kamina, a zatim upalio vatru. Usledila je prava gozba. Prvo dupla rakija, pa škembe čorba, ovčarska salata, tatarske ćufte, uz to nekolko piva, pa palačinke i na kraju kafa. Tako okrepljeni nastavismo dalje i stigosmo u Melnik.
Rilski manastir.

четвртак, 8. јануар 2015.

Bugarska & Grčka 2010. (3. deo)



PERNIK – ZEMEN – ĆUSTENDIL


   Konačno je osvanuo sunčan dan, a mi smo iz Sofije otišli u Pernik. Prijao mi je boravak u ovom mestu ne zato što je to ne znam kakav grad, već što je napokon bilo lepo vreme. Pernik je industrijski, rudarski grad i verovatno su strani turisti veoma, veoma retki u  njemu. Mi smo došli zbog srednjovekovne tvrđave u kojoj je stolovao oblasni gospodar Krakra u vreme kada su se na ovim prostorima tukli car Samuilo i vizantijski car Vasilije II Bugaroubica. Rešili smo da obiđemo ovo utvrđenje, jer nam je bilo dobro poznato iz arheološke literature. Međutim, lokalitet je truba, barem što se tiče sačuvane arhitekture. Bedemi male visine i samo temelji kuća i crkava.
Pernik.

   Posle Pernika odvezli smo se do manastira Zemen iz 11. veka. Crkva u ovom manastiru je baš mala, nekih 9 x 9 metara. Ima tri apside na istočnoj strani i malu kupolu na neobičnom visokom cilindričnom tamburu. Visina cele crkve, od poda do vrha kupole je nešto malo viša od 11 metara. U njenoj unutrašnjosti sačuvano je svega par fresaka iz 11. veka, dok većina potiče iz 14. veka, odnosno iz doba kada je ktitor ovog manastira bio srpski velikaš despot Dejan. Radi se o Dušanovom velmoži, koji je, inače,  bio i oženjen njegovom polusestrom Teodorom. Despot Dejan je rodonačelnik porodice Dejanović, poznate i kao Dragaši. U Zemenskoj crkvi postoji i njegov ktitorski portret. Tokom razgledanja manastira kupio sam u njihovoj prodavnici knjižicu o ovom manastiru. U njoj nije bilo ni jedne jedine rečenice o tome da je ktitor ovog zdanja bio Srbin. Kažu Despot Dejan je oblasni gospodar i ništa više. A piše tu i da ktitorski portret njega i njegove žene predstavlja jedan od najranijih portreta bugarskih boljara i ima golemo istorijsko, umetničko i etnografsko značenje. Zemljo otvori se! Moram da napomenem da je ovu knjižicu izdao Nacionalni istorijski muzej i da su njeni autori ljudi od struke. E, to je bruka, aj da su pisali neki napaljeni amateri ili dokoni monasi, ne bi bilo tako strašno. Ovo može samo da se protumači kao plansko falsifikovanje istorije iza koga stoji ozbiljna bugarska institucija. Nije to ništa novo, viđao sam takve stvari i po raznim drugim istorijskim i arheološkim muzejima.
Zemen.

   Poslednje odredište za danas bio je Ćustendil. U srednjem veku zvao se Velbužd i poznat je po čuvenoj bici koja se ovde odigrala 1330. godine između Srba i Bugara. Tada su Bugari bili do nogu potučeni, a u borbi se istakao budući srpski car, mladi Dušan. Posebno mi je ostala u sećanju Dušanova povelja u kojoj pominje ovu bitku. Ona, otprilike, skraćeno, glasi ovako. “ I sam sam vladao s roditeljem mojim u zemlji otačastva našega živeći tiho i pobožno i mirno, i nijedan se susedni car i vladar ne drzne protiv nas ... I pozavide zlomrski đavo našem dobrom življenju, i zloćom podiže protiv nas 7 careva ... Svi ovi dođoše protiv nas, hoteći po bezumlju svojemu da nas prožderu kao nešto slatko, i da zemlju otačastva našeg razdele među sobom, i da je u robovanje njima predaju... I kada svi ovi dođoše u zemlju našu, mesto koje se zove Velbužd, do 80 tisuća, mnoga zla učiniše toj krajini. I kada čusmo da uđoše u zemlju našu sa velikom jarošću, sabrasmo vojnike zemlje otačastva našega, koje sam za bitku spremio ja do 15 tisuća... I tako napadosmo na njih i milošću božjom sve porazismo pobedom velikom, i na divljenje svima okolnim carevima i gospodi. I Mihailu caru bugarskom mačem glavu njegovu skidoh, kome je i do sada grob njegov u zemlji našoj”.
Ćustendil.

   Nakon bitke kod Velbužda ovaj grad je pripadao oblasti kojom je upravljao, već pominjani, Dušanov velmoža despot Dejan. Posle njega Velbuždom je vladao njegov sin Konstantin Dragaš. On je nastavio da upravlja svojom teritorijom i nakon turskih osvajanja, ali kao njihov vazal. Na kraju je 1395. godine poginuo u bici na Rovinama. Današnje ime grada Ćustendil je turskog porekla i može da se prevede kao Konstantinova banja (u gradu ima više od 40 mineralnih izvora) i vezuje se za ovog srpskog velmožu.
Ćustendil.

   Dok smo tražili smeštaj po gradu zaustavila nas je policijska patrola. Nabusit pandur nam je objasnio da smo kolima ušli u ulicu koja je taj dan bila zatvorena za vozila i pretvorena u pešačku zonu. Upitah ga kako da ja to znam kada nema nikakvog znaka, a i nigde nije bilo žive duše na ulici. Bugarin mi je na to odvratio da je subota, ne znam koja u mesecu, i zato je zatvorena za saobraćaj i da je to tako svugde u Evropi. Odgovorih mu da ja nemam pojma kako je u Evropi, ja sam iz Srbije, nisam kao oni državljanin Evropske unije. Na to bugarski žandar, sav važan, gledajući me sa visine reče “Dobro, ajde nastavite”. Ha, ha Bugarski pandur iz Ćustendila drži mi predavanje o Evropi! 
Pirg.
Ahmed begova dzamija.
Fatih Mehmed dzamija.

   Dopao mi se Ćustendil. Malo, simpatično mesto, koje ima neki svoj šmek. Arhitektura je takođe zanimljiva. Ima tu svašta, od starih balkanskih kuća, pa do građevina sa početka 20. veka. Pojedine od njih je projektovao neki švapski arhitekta i valjda se tu radi o secesiji. Ima i raznih istorijskih zdanja, kao što su ostaci rimskih termi iz vremena kada se ovaj grad zvao Pautalija. Odmah pored nje je Ahmed begova dzamija iz 16. veka. Sačuvana je i jedna srednjovekovna kula ili pirg, sa kraja 14. i početka 15. veka. Ima i srednjovekovnu crkvu sv. Đorđa, kao i mnogo mlađu crkvu Uspenja Bogorodice, koja ima drveni zvonik. U ovom gradu se nalazi i najstarije crkveno zvono sa srpskim ćiriličnim natpisom iz 1492. godine. Postoji i nekoliko starih banja i hamama. Ima u Ćustendilu još jedna dzamija, doduše u vrlo lošem stanju. Reč je o dzamiji Fatih Mehmed iz 16. veka. Nedaleko od nje na jednom zidu stoji veliki grafit “Smrt za Turcite”. Kad smo već kod ovih izliva bugarskog nacionalizma, da spomenem da smo po gradu na više mesta videli plakate na kojima je pomen  Vladi Černozemskom. U pitanju je atentator na našeg kralja Aleksandra u Marseju, poznat i kao Vlado Šofer. Ovaj VMRO – ustaša bio je višestruki ubica, koji je pre atentata na jugoslovenskog kralja ubio 1924. godine jednog bugarskog komunistu, a 1930. godine svog kolegu iz VMRO-a, kao i njegovog telohranitelja. Inače, na plakatima se nalazi njegova slika u ustaškoj uniformi i tekst koji otprilike glasi “Pomen u znak sećanja na velikog Bugarina Vladu Černozemskog koji se osvetio za stradanje Bugara bugaroubici Aleksandru II Karađorđeviću”. Pomen je potpisalo Makedonsko bratstvo sv. Ćirilo i Metodije. Ne znam ništa o tom Makedonskom bratstvu osim da su nepismeni, što se vidi sa plakata, pošto je u Marseju ubijen Aleksandar I Karađorđević, a ne Aleksandar II Karađorđević. Kakvi debili!
Pomen Vladi Šoferu.

Bugarska & Grčka 2010. (2. deo)



SOFIJA


   Iz Belogradčika smo otišli direktno u Sofiju. Kada sam pominjao da se Bugarska loše kotira na srpskim putničkim sajtovima, ne spomenuh da je Sofija na jednom takvom forumu pobedila kao ubedljivo najnezanimljiviji grad. Grad u kome nema bogzna šta da se vidi i grad u kome nema bogzna šta da se radi. Glupost! U bugarskoj prestonici postoje četiri srednjovekovne crkve, od kojih je jedna na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine. Koliko takvih crkava ima Beograd? Nijednu ! Koliko ih ima Novi Sad ili možda Niš? Niti jednu! Koji grad u Srbiji to ima!? Ne tvrdim ja sad da je Sofija ne znam kako zanimljivo mesto. Nije to neki fenomenalni grad, daleko je od toga, ali brate mnogo je ispljuvaše. Kako bilo da bilo, ja sam proveo lepa tri dana u Sofiji. Da budem precizniji, meni je tamo bilo lepo, a ta tri dana su zapravo bila tmurna i kišna.
Sofija.

   Kao što rekoh, Sofija ima četiri drevne crkve. Najstarija, posvećena sv. Đorđu, je, u stvari, antička rotonda iz 4. veka i tek u 6. veku je pretvorena u bogomolju. Prvobitna namena ove građevine nije baš jasna. Postoje predpostavke da je bila deo termi, mauzolej itd. U unutrašnjosti rotonde sačuvano je i nešto živopisa i to iz perioda 10. – 12. vek. Tokom turske vladavine služila je kao dzamija.
Crkva sv. Đorđa.

   Crkva sv. Đorđa je najstarija ovdašnja crkva, a najznačajnija je bila sv. Sofija, koja je gradu i dala ime. Izgradio ju je Justinijan I u 6. veku na mestu tri pređašnje crkve. U pitanju je ogromna bazilika, čija unutrašnjost i nije nešto preterano zanimljiva. Mnogo interesantnije je ono što se nalazi ispod nje, grobnice, kripte, mortarijum. U vreme naše posete još uvek su bili u toku radovi kojima će se omogućiti da te podzemne odaje budu dostupne posetiocima. Za vreme Osmanlija sv. Sofija je pretvorena u dzamiju i to je bila sve dok se tokom zemljotresa 1858. godine nije srušio minaret i usmrtio dva imamova sina. To je protumačeno kao loš znak i od tada ova građevina više nije služila kao islamsko svetilište, već kao vojni depo. 
Sv. Sofija.

   Treća srednjevekovna crkva u centru Sofije je baš mala Sveta Petka Samardzijska. Obišli smo i nekoliko mlađih, ali zanimljivih, crkava bugarske prestonice, kao što su  Sveti Sedmočislenici, zatim ruska crkva sv. Nikole i Sveta Nedelja. Ova poslednja je u narodu poznata i kao crkva Svetog Kralja, jer se u njoj nalaze mošti našeg kralja Milutina. Prvobitnu crkvu na ovom mestu su digli u vazduh komunisti 1925. godine. Nije mi ovo bilo prvi put da sam posetio ovu bogomolju i uvek je u njoj bilo dosta ljudi koji su se molili ispred Milutinovog sarkofaga. Mnogi vernici veruju da njegove mošti štite od prirodnih nepogoda i zaraza. Više istorijskih izvora kaže da su za vreme turske vladavine kralja Milutina  poštovali i sofijski muslimani, koji su se klanjali ispred njegovog groba. Oni su ga nazivali Kral Baba.
Sv. Petka Samardzijska.
Sv. Nedelja.

   Red je da spomenem i najmonumentalniju, najraskošniju i najpoznatiju crkvu Sofije, katedralu Aleksandra Nevskog. Podignuta je početkom 20. veka, a posvećena je ovom svecu, jer je on bio zaštitnik ruskog cara Aleksandra II Nikolajeviča, koga Bugari zovu Osloboditelj, jer je zahvaljujući njegovoj borbi protiv Turaka u Rusko – turskom ratu (1877 – 1878) Bugarska oslobođena od viševekovnog osmanlijskog ropstva.
Sv. Aleksandra Nevskog.

   U centru Sofije ima i bogomolja drugih veroispovesti, kao što je sinagoga, navodno najveća sefardska u Evropi i Banja Baši dzamija. Ova dzamija se pripisuje čuvenom otomanskom arhitekti Mimari Sinanu. Verovatno su ovde posao, ipak, odradili njegovi učenici, jer je on u vreme gradnje imao 89 godina.
Banja Baši dzamija.
Sinagoga.

   Nije to jedina sačuvana islamska bogomolja ovog grada, pošto je i Arheološki muzej u Sofiji smešten unutar nekadašnje dzamije. Nije loš taj muzej, ali ništa posebno. Bili smo i u Vojnom muzeju, koji takođe vredi obići. Tu su me slatko nasmejala bugarska tumačenja nekih ratova u kojima smo bili rivali. Dobro, takvih proseravanja ima svugde. Treći muzej koji smo posetili je Nacionalni istorijski muzej. Odličan je! Između ostalih stvari u njemu se čuva i veliki broj zlatnih i srebrnih predmeta iz tračkih ostava i tumula po Bugarskoj. Kada sam 2006. godine obilazio crnomorsku obalu ove zemlje imao sam priliku da u Varni pogledam čuvenu izložbu Tračko blago”. Radi se o velikoj izložbi koja se selila po celoj državi, a i po belom svetu. Na njoj su predstavljeni najvredniji i najraskošniji trački nalazi Bugarske. Bio sam oduševljen. Moram da napomenem da sam obišao na stotine muzeja i video raznorazne arheološke izložbe, i ova definitivno spada u sam svetski vrh.

   Pre obilaska Nacionalnog istorijskog muzeja otišli smo prvo do obližnje crkve sv. Nikole i Pantelejmona. Ona se nalazi u predgrađu Sofije, tačnije na obroncima Vitoše. Poznata je i kao Bojanska crkva, po selu kome je pripadala, a koje je svojim širenjem progutala Sofija. Ova mala, skromna crkva  uvrštena je na Uneskovu listu svetske kulturne baštine zbog svog izvanrednog živopisa iz 1259. godine. Freske su stvarno sjajne i sa pravom se postavljalo pitanje otkuda takvo vrhunsko zidno slikarstvo u jednoj seoskoj crkvi. Naime, kada je 1257. godine na bugarski presto stupio Konstantin Tih za upravitelja Sredeca (Sofije) postavio je svoga rođaka sevastokratora Kalojana. Kalojanu nije odgovarala klima u Sofiji, vruća leta i česte magle tokom zime, pa se naselio u obližnjoj Bojani, te je morala i da se sredi lokalna crkva. Inače, ovaj, sada prigradski deo Sofije je tokom komunizma bio pun kuća i vila partijskih i državnih funkcionera, a danas se tu kočopere dvorci bugarskih biznismena i političara.
   Kao što rekoh, Kalojan je bio rođak bugarskog cara, polusrbina, Konstantina Tiha. Sam Konstantin Tih je često isticao svoje srpsko poreklo i ubrajao je Stefana Nemanju i Savu u svoje pretke. Gotovo sigurno je da su Nemanjići i pomogli da se dokopa bugarskog prestola. Njegov rođak Kalojan je takođe naglašavao svoje srpske korene. Tako je na ktitorskom natpisu u Bojanskoj crkvi napisao da je on unuk srpskog kralja Stefana Nemanje.
Bojanska crkva.
   Malo smo poranili prilikom obilaska Bojanske crkve, tačnije došli smo nekih 20 minuta pre otvaranja. Muvali smo se ispred crkve, a onda je došao autobus pun japanskih turista. Nisam mogao da verujem kada su odmah po izlasku iz busa svi stali ispred zatvorenih crkvenih vrata i formirali red. Kakvi moroni, da ne bi neko od nas dvoje slučajno ušao pre njih. Pošto je crkva mala, mogla je da ulazi samo grupica po grupica ljudi, pa je potrajalo dok se nisu izređali svi ovi žutaći. 
  

Bugarska & Grčka 2010. (1. deo)



BABA VIDA & BELOGRADČIK


   Prateći srpske putničke sajtove i forume zapazio sam da se Bugarska kao destinacija slabo kotira. Stekao sam i utisak da se na  istočne komšije gleda sa visine. Sudeći po komentarima naših putnika, u Bugarskoj nema ništa zanimljivo. U stvari ima more, ali Crno, a ono nema onu tirkiznu boju i nije dovoljno slano. Nikada mi neće biti jasno zašto je ta slanoća bitna, pa nećete u tom moru da kiselite kupus! Ajde, jasno mi je što agencijski putnici smatraju Bugarsku nekim tamo žnj odredištem. Osim aranžmana za letovanje, ni jedna turistička agencija ne organizuje nikakve ture u kojima bi se obilazila Bugarska. Međutim, sudeći po komentarima na tim društvenim mrežama, i samostalni putnici smatraju Bugarsku nezanimljivom. Po meni Bugarska ima sve, i more, i Dunav, i planine i gomilu kojekakvih kulturno – istorijskih znamenitosti iz raznoraznih epoha. Imaju praistorijske lokalitete, tračke, rimske, vizantijske, bugarske itd. Koliko hoćeš srednjovekovnih tvrđava, crkava! Neke od tih stvari su jedinstvene u svetu, kao što su fenomenalne tračke grobnice. U mnogo mesta je sačuvana stara tradicionalna arhitektura iz 18. – 19. veka. Nigde se ne može bolje nego u Bugarskoj doživeti Balkan kakav je nekada bio. Da ne tupim više, meni je Bugarska i te kako zanimljiva i spada u nekoliko država koje sam rešio da sistematski obiđem, regiju po regiju.
   Tog sivog oktobarskog dana 2010. godine krenuli smo da posetimo zapadne delove Bugarske. Putovali smo kolima, a kiša nas je pratila sve vreme. Granicu smo prešli kod Vrške Čuke i zaustavili se u Kuli, tj. u prvom naseljenom mestu. Tu smo stali da bi smo videli rimsko utvrđenje Kastra Martis. U pitanju je kvadriburgijum, čije su dimenzije 40 x 40 metara. Imalo je kružne kule, a jedna od njih je sačuvana do visine od 16 metara. Kastra Martis je podignut krajem 3. ili početkom 4. veka i nije baš mnogo trajao, pošto su ga u tom 4. veku razorili Goti. Vizantinci su obnovili utvrđenje u 6. veku. Nismo se tu mnog zadržavali, ali sasvim dovoljno da pokisnemo i da se dobro izblatnjavimo.
Kastra Martis.

   Sledeća stanica bila je Vidin. U ovaj grad na Dunavu takođe smo došli zbog jedne tvrđave, Baba Vide. Podignuta je u 10. veku, po mišljenju mnogih, na temeljima antičke Bononije. Da budem precizniji, iz tog najstarijeg perioda ostala je sačuvana samo jedna kula. Tokom kasnijih vekova mnogo puta je pregrađivana i znatno proširena. Zadnju prepravku je imala krajem 17. i početkom 18. veka, kada je prilagođena odbrani od vatrenog oružja. Baba Vida se nalazi na samoj obali mutnog Dunava, a zauzima površinu od nekih 9500 m2. Vidinom, a samim tim i tvrđavom su tokom istorije osim Bugara vladali i Vizantinci, Mađari, Turci. Kada je 1292. godine vidinski knez Šišman, vazal kana Nogaja, napao Srbiju, a verovatno i spalio Žiču, kralj Milutin se iste godine osvetio tako što je zauzeo Vidin. Šišman se spasio bekstvom preko Dunava. Kasnije će se ova dva vladara pomiriti, pa čak i oroditi. 
Baba Vida.
Baba Vida.

   Obilazak Baba Vide je osim uporne kiše malo pokvarila i poveća grupa turista iz SAD-a. Dok su razgledali tvrđavu svaki od njih je bar desetak puta izgovorioamazing” i  wow”! Ima li šta gore nego naći se negde zajedno sa američkim turistima? U stvari ima, gori su Italijani i Japanci. Takva su bar moja iskustva. Mislim da niko ne može da proizvede veći broj decibela od grupe Italijana. Sva sreća da im je jezik milozvučan, da kojim slučajem govore portugalski ili šiptarski to bi bio pakao. Što se tiče Japanaca, gde god sam po svetu naleteo na njih uglavnom su jurcali kao kamikaze i gurali se ne bi li negde ušli pre ostalih. Da budem pošten, Amerikanci koje sam do sada sretao na putovanjima u stvari su bili fini, nasmejani, ljubazni, ali i glupi i neobrazovani samo tako. 
Baba Vida.
   Nismo se dugo zadržavali u Vidinu, koliko da u banci zamenimo pare, još malo pokisnemo i u nekom fast fudu pojedemo, verovatno, najgori giros koji je ikada igde napravljen. Konačno odredište za prvi dan u Bugarskoj bio je Belogradčik. Grad nije nešto posebno interesantan, ima nekoliko starih tradicionalnih kuća, jednu malu, ali zanimljivu dzamiju i mnogo cigana. Više bi mu odgovaralo ime Crnogradčik. Verovatno je naš utisak o ovom mestu pogoršala i kiša koja nas ni ovde nije napuštala. Po preporuci lokalaca otišli smo na večeru u neku kafanu koja je smeštena malo van grada i nismo pogrešili. Posle klope smo se vratili u Belogradčik, još malo se promuvali po njemu, dodatno pokisli i kupili flašu magurske rakije, čisto da nam se nađe u sobi.
   Ujutru smo se uputili do mesta zbog koga smo zapravo i došli u Belogradčik, a to su neobične stene koje se nalaze u blizini ovog grada. Radi se o stvarno neobičnim i zanimljivim geološkim formacijama. Ove “lude” stene se prostiru na površini od nekih 50 km2. Da stvar bude interesantnija, usred tog kamenja smeštena je i velika tvrđava. Prvo utvrđenje su na ovom mestu podigli još Rimljani, ali od njega nije ništa sačuvano. Tvrđava je postojala i tokom srednjeg veka. Držali su je i Mađari i tada se zvala Fehervar. Turci su je zauzeli 1396. godine. Osmanlije su veliku rekonstrukciju i proširenje započeli 1805. godine i za taj posao su angažovali francuske inženjere. Posao je, posle više prekida, završen 1837. godine uz pomoć italijanskih stručnjaka. Jedan od prekida prouzrokovao je i naš hajduk Veljko, koji je tokom I srpskog ustanka zauzeo ovo utvrđenje. Naš današnji obilazak nije pokvarila ni kiša, ni američki turisti, već magla i to gusta, da ne može biti gušća. Doduše dala je neku dozu mističnosti svim tim neobičnim stenčugama, ali ipak bi bilo bolje bez nje.
Belogradčik
Belogradčik.